Sestra KATARINA (Marjana) GEGIĆ

Rođena 2. listopada 1966. u selu Šašare (Kosovo)

Preminula 22. veljače 2023., u Zagrebu

 

Život i smrt naše s. Katarine urezan je u dlan Božje ruke, koja vodi i ravna putove svojih izabranika. Vjerujemo da je Bog u svojoj ljubavi vodio s. Katarinu kroz teška trpljenja, uzrokovana opakom bolešću, te je preko smrtne borbe i prihvaćanja ljudskih slabosti doveo u novi-vječni život, skriven našim tjelesnim očima. Kao što nam za života ljubav otkriva smisao, tako nam i sada dok se opraštamo od drage naše s. Katarine, vjera obasjava besmrtnu vrijednost ljudskog života.

Ljudski gledano Bog je prerano pozvao ovu našu dragu sestru, koja je donedavno, unatoč zdravstvenim teškoćama, prema vlastitim mogućnostima obavljala svoje dužnosti služeći Gospodinu i bližnjima. Bila je oslonac svojoj obitelji, a mnogima prijatelj i vrijedan suradnik.

Sestra Katarina Gegić, krsnim imenom Marjana, rođena je 2. listopada 1966. godine u selu Šašare a krštena 4. listopada u Župi Uznesenja BDM, u Letnici, na Kosovu. Njezin otac Zefa i majka Petra, rođena Pavić, podizali su obitelj u otvorenosti životu i vjernosti Bogu. U obitelji se svakodnevno molilo sa sviješću da je Bog, Crkva i obitelj osovina oko koje se odvija kršćanski život obiteljî, iz kojih se oblikuju osobe spremne služiti Crkvi i Božjem narodu, darujući se iz ljubavi. Marjana je imala sreću rasti uz razborite roditelje te je uz njihov pristanak i podršku krenula na put ostvarivanja svoga duhovnog poziva koji je u njoj klijao od djetinjstva.

Poziv što ga je od rane mladosti nosila u svom srcu nadahnjivao je s. Katarinu na razmišljanje da samo Bog može ispuniti njezinu dušu, koja teži za nečim uzvišenijim. Nije zastajala pred teškoćama, a bilo ih je na njezinu putu. Znala je da je poziv Božji dar i ona ga je neizmjerno cijenila sa željom da postane redovnica. Nakon pokušaja kod sestara usmiljenki, na preporuku svoga župnika, vlč. Antuna Glasnovića, dolazi 1985. godine u Osijek, k sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskoga. Po završetku medicinske škole primljena je 11. kolovoza 1987. godine u postulaturu, a 14. kolovoza 1988. godine započela je dvogodišnji novicijat te 15. kolovoza 1990. godine položila prve redovničke zavjete. U molbi za polaganje prvih redovničkih zavjeta s. Katarina piše: »Kušnje koje su nadolazile pročistile su moj poziv, da svjesno i slobodno prihvatim sve zahtjeve redovničkog života po uzoru na naše svete Utemeljitelje«.

Tijekom novicijata imala je prigodu bolje razumjeti smisao i značenje Bogu posvećenog života, a pod budnim okom plemenite učiteljice novakinja više upoznati i samu sebe. Puno je naučila o svladavanju karakternih mana, i oslobađajući se prirodne zatvorenosti sve se više i radosnije uključivala u život zajednice. Učiteljica novakinja u Izvještaju za prve svete zavjete s. Katarine piše: »… dobrog je raspoloženja. Prijazna je, uslužna, dosjetljiva, raspoloživa za svaki posao. Kod posla je marljiva, uredna, savjesna s posebnim smislom za ručni rad. Posjeduje osjećaj odgovornosti i može joj se povjeriti svaki posao«.

U nastavku Izvještaja kaže se da je s. Katarina spremno prihvaćala opomene i često pred Svetohraništem tražila odgovore za svoj život u želji da na što ispravniji način ostvari svoje redovničko poslanje. Svjesna svega što je uložila u nakanu da postane redovnica, nastojala je hrabro ići prema cilju. I Bog je nagradio njezin trud te je nakon pet godina iskustva života po zavjetima, 15. kolovoza 1995. godine, položila doživotne svete zavjete, darujući se Bogu za sav život.

Od početka svoga redovničkog života uključivala se s. Katarina u poslove zajednice. Nakon prvih svetih zavjeta pomagala je najprije u Kući matici, služeći bolesnim i nemoćnim sestrama u kućnoj bolnici, kao i djeci u dječjem vrtiću, dok se nije 1992. godine zaposlila kao medicinska sestra u Klaićevoj bolnici. Godine 1997. odlazi u Svećenički dom sv. Josipa, na Kaptolu. Radni vijek s. Katarine nije bio dug. Bog je bolešću pohodio to krhko tijelo koje se borilo, ali s. Katarina se već 2017. godine morala povući u Kuću maticu na liječenje. Unatoč bolesti i iscrpljenosti nije mirovala. Tražila je načina kako biti korisna te s radošću pomaže u Dječjem vrtiću i Radionici crkvenog ruha. Smirena i radosna bila je dobro prihvaćena od suradnika i djece i vrtiću.

Znajući da je smisao kršćanskog života u služenju bližnjima, naša je s. Katarina bila potpuno posvećena svom poslu, služila je sreći i dobru drugih ljudi, a posebno starijih i nemoćnih svećenika u kaptolskom Svećeničkom domu, gdje je provela dulje razdoblje svog redovničkog služenja. Marljivim i nesebičnim radom trajno je dolijevala ulje radosti u svoju svjetiljku i čuvala je upaljenom za dolazak Gospodara.

U ovozemaljskom oproštaju od naših dragih, i mi vjernici se pitamo – zašto neki ljudi, koji su se cijeloga života trudili oko sreće drugih ljudi, po ljudsku odlaze s ovoga svijeta u naponu snage, prije negoli su ispunili svoju životnu zadaću, prije nego li su proživjeli sve prirodne stadije života. Ali mi nismo sposobni protumačiti ni tajne svoga vlastitog života ni ovoga svijeta, kako bismo onda mogli razumjeti ono što nam je nedostupno. Kao redovnice, potpuno predane Bogu, ne postavljamo pitanja nego uranjamo našu dragu s. Katarinu u molitvu za njezin blažen pokoj u Gospodinu.

Draga naša s. Katarina, na dan kad smo u obredu pepeljenja prignule glavu spominjući se da smo prah i da ćemo se u prah povratiti te odlučile da ćemo se postom i molitvom intenzivnije pripremati za susret s Kristom Uskrslim, ti si, završivši put patnje, stresla ovozemaljski prah da bi tvoje lice zasjalo obasjano svjetlom Onoga koji je došao na ovaj svijet kao Svjetlo na prosvjetljenje naroda. Neka ti Gospodin bude blag i milosrdan sudac i uzdigne te u obzore svjetlosti vječne! Bila ti laka ova mirogojska zemlja, koja je oplemenjena stotinama bijelih cvjetova – bijelih milosrdničkih koprena. Počivaj u miru Božjem!

 

---