Umrla sestra Antoaneta (Zlata) Brtović-Žunec

„Obećajem da ću svim silama nastojati oko redovničkih kreposti te raditi za dobro Družbe.“ (Usp. S. Antoaneta Brtović-Žunec: Zamolba za polaganje privremenih zavjeta, Zagreb, 21. svibnja 1950.)

Ovim riječima 1950. godine s. Antoaneta završava svoju pismenu zamolbu za polaganje svojih privremenih zavjeta. Možemo reći, da je odluka izrečena u ovoj rečenici bila stalni program njezina života. Sestra Antoaneta je bila vrlo konkretna u svojim odlukama, izjavama i stavovima. Njezina pisana ostavština odiše duhom odmjerene osobe, jasne u izričaju i konkretne u zamolbama.

Sestra Antoaneta, krsnim imenom Zlata, rođena je 27. srpnja 1927. godine u Kašini, od oca Valenta i majke Jele rođ. Vuković. Krštena je 30. srpnja iste godine u rodnoj Župi sv. Petra i Pavla, gdje je u drugom razredu pučke škole primila i Prvu svetu Pričest. Tom prigodom naučila je moliti svetu krunicu, koja je postala njezinom najdražom molitvom, a koja joj je s neba privukla i brojne milosti, pa tako i milost redovničkog poziva.

Početkom rujna 1938. godine, nakon završene pučke škole, nastavila je školovanje kod sestara milosrdnica u malom sjemeništu u Zagrebu. To razdoblje života ocrtava u svom životopisu kao zlatno doba, koje je proletjelo i „za sobom ostavilo mnogo lijepih uspomena“. Pri završetku školovanja, to razdoblje sreće u sjemeništu, prekrili su oblaci tuge zbog rata i smrti oca. Gospodin ga je pozvao k sebi nakon šestomjesečne teške bolesti. Njezina vjera mladenačkih godina ostala je jaka. U svom životopisu osvrće se na taj Gospodinov pohod riječima: „Nek se vrši tvoja sveta volja!“ Nadošle su i kušnje i neizvjesnosti zbog teških poratnih prilika, morala se vratiti kući, ali Bog nikad ne napušta svoje izabrane.

U Družbu je primljena 5. kolovoza 1945., a redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1946. godine, dobivši ime s. Antoaneta. Privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1947., a doživotne 15. kolovoza 1951. godine. Nakon položenih zavjeta, dvije godine ostala je u Kući matici, radeći u radionici crkvenoga ruha, a zatim se zaposlila u poduzeću „Tehnika“ kao računovođa. U listopadu 1955. upisala je Višu školu za zdravstvenog tehničara, pa je nakon završene škole započela je svoje redovničko služenje kao laborantica u Domovima zdravlja, najprije u Varaždinu, a zatim na Trešnjevki u Zagrebu, pa sve do ulaska u mirovinu 1982. godine. Uz dužnost samostanskog laboratorija, za s. Antoanetu započinje još jedan novi način služenja. U to je vrijeme Družba imala blago filmova s kršćanskom tematikom. Divno je bilo doći u duhovne vježbe kod sestara milosrdnica koje bi nas jedne od večeri u samostanu razveselile lijepim filmom u filmoteci. Aparati za projekciju i filmovi na rolama sada se čine pojavom prošlog stoljeća, a to stvarno i jesu, ali radost s. Antoanete, koja nas je dočekivala i rado dijelila to blago s nama, prikazujući filmove iz kojih smo crpile poruke koje još i sad nosimo, živa je još i danas, a živjet će i dalje, doklke god ćemo se sjećati anegdota i crtica iz tih lijepih dana. U mirovini je također s njemačkog jezika prevodila kratke crtice iz života, primjere koji privlače i potiču na dobro. Time bi nas razveselila, poticala i bodrila.

Sestrama je znala priskočiti u pomoć u raznim kućnim poslovima, osobito na porti, sve dok je bolest i nemoć nisu privezale za bolesnički krevet. Bolesnički dani u Kućnoj bolnici bili su za nju škola molitve i trpljenja, u kojoj se najbolje uči kako nasljedovati Krista i njemu se potpuno suobličiti.

Život s Antoanete, kao i svakoga od nas možemo opisati riječima sv. Pavla: „I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu“, trn koji se pobjeđuje Božjom milošću… (Usp. 2 Kor 12,7-9), „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,10) Vjerujemo da se u njezinim slabostima očitovala snaga Kristova, koja će sve ljudsko preobraziti u božansko i napore joj okruniti vječnom radošću.

Zahvalne smo Bogu na daru života naše s. Antoanete, na svim njezinim dobrim djelima i plodovima zajedništva, a Božje milosrđe molimo da je nagradi gledanjem svoga lica.

Počivala u miru!



Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: