Umrla sestra Antoaneta (Zlata) Brtović-Žunec

„Obećajem da ću svim silama nastojati oko redovničkih kreposti te raditi za dobro Družbe.“ (Usp. S. Antoaneta Brtović-Žunec: Zamolba za polaganje privremenih zavjeta, Zagreb, 21. svibnja 1950.)

Ovim riječima 1950. godine s. Antoaneta završava svoju pismenu zamolbu za polaganje svojih privremenih zavjeta. Možemo reći, da je odluka izrečena u ovoj rečenici bila stalni program njezina života. Sestra Antoaneta je bila vrlo konkretna u svojim odlukama, izjavama i stavovima. Njezina pisana ostavština odiše duhom odmjerene osobe, jasne u izričaju i konkretne u zamolbama.

Sestra Antoaneta, krsnim imenom Zlata, rođena je 27. srpnja 1927. godine u Kašini, od oca Valenta i majke Jele rođ. Vuković. Krštena je 30. srpnja iste godine u rodnoj Župi sv. Petra i Pavla, gdje je u drugom razredu pučke škole primila i Prvu svetu Pričest. Tom prigodom naučila je moliti svetu krunicu, koja je postala njezinom najdražom molitvom, a koja joj je s neba privukla i brojne milosti, pa tako i milost redovničkog poziva.

Početkom rujna 1938. godine, nakon završene pučke škole, nastavila je školovanje kod sestara milosrdnica u malom sjemeništu u Zagrebu. To razdoblje života ocrtava u svom životopisu kao zlatno doba, koje je proletjelo i „za sobom ostavilo mnogo lijepih uspomena“. Pri završetku školovanja, to razdoblje sreće u sjemeništu, prekrili su oblaci tuge zbog rata i smrti oca. Gospodin ga je pozvao k sebi nakon šestomjesečne teške bolesti. Njezina vjera mladenačkih godina ostala je jaka. U svom životopisu osvrće se na taj Gospodinov pohod riječima: „Nek se vrši tvoja sveta volja!“ Nadošle su i kušnje i neizvjesnosti zbog teških poratnih prilika, morala se vratiti kući, ali Bog nikad ne napušta svoje izabrane.

U Družbu je primljena 5. kolovoza 1945., a redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1946. godine, dobivši ime s. Antoaneta. Privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1947., a doživotne 15. kolovoza 1951. godine. Nakon položenih zavjeta, dvije godine ostala je u Kući matici, radeći u radionici crkvenoga ruha, a zatim se zaposlila u poduzeću „Tehnika“ kao računovođa. U listopadu 1955. upisala je Višu školu za zdravstvenog tehničara, pa je nakon završene škole započela je svoje redovničko služenje kao laborantica u Domovima zdravlja, najprije u Varaždinu, a zatim na Trešnjevki u Zagrebu, pa sve do ulaska u mirovinu 1982. godine. Uz dužnost samostanskog laboratorija, za s. Antoanetu započinje još jedan novi način služenja. U to je vrijeme Družba imala blago filmova s kršćanskom tematikom. Divno je bilo doći u duhovne vježbe kod sestara milosrdnica koje bi nas jedne od večeri u samostanu razveselile lijepim filmom u filmoteci. Aparati za projekciju i filmovi na rolama sada se čine pojavom prošlog stoljeća, a to stvarno i jesu, ali radost s. Antoanete, koja nas je dočekivala i rado dijelila to blago s nama, prikazujući filmove iz kojih smo crpile poruke koje još i sad nosimo, živa je još i danas, a živjet će i dalje, doklke god ćemo se sjećati anegdota i crtica iz tih lijepih dana. U mirovini je također s njemačkog jezika prevodila kratke crtice iz života, primjere koji privlače i potiču na dobro. Time bi nas razveselila, poticala i bodrila.

Sestrama je znala priskočiti u pomoć u raznim kućnim poslovima, osobito na porti, sve dok je bolest i nemoć nisu privezale za bolesnički krevet. Bolesnički dani u Kućnoj bolnici bili su za nju škola molitve i trpljenja, u kojoj se najbolje uči kako nasljedovati Krista i njemu se potpuno suobličiti.

Život s Antoanete, kao i svakoga od nas možemo opisati riječima sv. Pavla: „I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu“, trn koji se pobjeđuje Božjom milošću… (Usp. 2 Kor 12,7-9), „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,10) Vjerujemo da se u njezinim slabostima očitovala snaga Kristova, koja će sve ljudsko preobraziti u božansko i napore joj okruniti vječnom radošću.

Zahvalne smo Bogu na daru života naše s. Antoanete, na svim njezinim dobrim djelima i plodovima zajedništva, a Božje milosrđe molimo da je nagradi gledanjem svoga lica.

Počivala u miru!

---