Umrla sestra DAVORINA (Anica) PAVIČIĆ

U Kući matici, okrijepljena svetim sakramentima, sazrela za nebo kroz patnju i bolest, s. Davorina Anica Pavičić preselila se u vječnost 11. rujna 2018., navršivši 97 godina života.

Kada stojimo pred grobovima i nadgrobnim spomenicima velikana ove zemlje, ne možemo se oteti mislima da su u smrti svi ljudi jednaki. Svatko u tom času dolazi pred svoga Stvoritelja i Otkupitelja, podvlači se završna životna crta na ovome svijetu. Više ne vrijedi slava, ugled, novac, bogatstvo, nego jesmo li živjeli s Bogom i za Boga. Život s Bogom i za Boga bilo je ono oko čega se pokojna s. Davorina osobito trudila.

Krsnim imenom Anica, sestra Davorina Pavičić, rođena je 9. kolovoza 1921. g. u Lovincu kod Gospića od oca Ivana i majke Ivke, rođene Tomičić. Djetinjstvo je provela uz roditelje, dva brata i tri sestre. Pomagala je svojim roditeljima u svim poslovima. Neobičan je bio njezin redovnički poziv i sama ga je kao takvoga opisala u svom životopisu: “Pobožnošću nisam bila nadarena, i malo sam molila. Često me je majka opominjala da molim, a isto tako i otac.  U Crkvi sam najviše voljela boraviti pa mi je vrijeme uvijek bilo kratko. Najviše bih razmišljala kako život zemaljski brzo prolazi. Na samostan nikada nisam pomislila, isto tako nikad nisam vidjela časne sestre. U rujnu 1938. godine, prvi put u snu vidjela sam časnu sestru, bila je srednjeg rasta u crnom odijelu s bijelom koprenom, bila je zamotana po ramenima, osim lica, s bijelim platnom… Ništa nije govorila, malo se nasmiješila, pogledala me i nestala… Došla mi je i po drugi put u snu, donijela je jednu krpu platna i reče mi da joj priđem bliže. Onda mi reče: ‘Ovo je šlajer’ – i poveza mi na glavu, ali nije bio uštirkan. Dok je njezin stajao kao od tvrdoga papira, moj je bio kao od prve sv. pričesti. Onda vesela reče da idem u samostan, i ode.“ Kad je sutradan mami pripovijedala svoj san i molila je da ide u samostan, mama nije htjela to ni čuti, a Anica joj je plačući opet govorila što je rekla časna sestra. U studenom iduće godine majka joj se jako razboljela. Izgledalo je da će umrijeti. Bila je žalosna i mislila ako mama umre, nikad neće ići u samostan.

Ali jednog jutra mama ju pozove i reče da joj više neće braniti ići „za časnu sestru“ jer je te noći u snu vidjela jednu časnu sestru koja joj je rekla: „Ako ne pustiš svoje dijete u samostan, nećeš ozdraviti.“ – Majka se uskoro predomislila i san smatrala za praznovjerje. „Ali dragi Bog je dao“ – zapisala je s. Davorina – „da je ista časna sestra opet došla i strogo zaprijetila mami da me mora pustiti i to odmah. Na te riječi odluči moja majka da mi dopusti…“

U samostan je ušla 31. ožujka 1940. godine. Privremene zavjete položila je 2. veljače 1943., a doživotne 15. kolovoza 1947. godine.

Već nakon prvih položenih zavjeta poslana je u bolnicu u Sarajevo. Bila je živahna i nasmijana, u dvorbi bolesnika pažljiva, uredna, savjesna, među sestrama prijazna i uslužna, u pobožnostima i redovničkim obavezama točna i revna. Još je davne 1947. godine s. Demetrija, predstojnica u Državnoj bolnici u Sarajevu, za s. Davorinu napisala: „Sposobna je za svaki posao, rado moli, svete Konstitucije vrši, puna je sestrinske ljubavi, usluge rado čini, štedljiva je, oduševljena za napredak duhovnoga života, zauzeta za dobro Družbe, u jednoj riječi, spremna na svaku žrtvu bez riječi i veselo.“

Nastojala je napredovati i duhovno i stručno. Uz rad završila je u Sarajevu Srednju i Višu medicinsku školu te položila stručni ispit i bila uzor na radnom mjestu. Kad je 1978. godine, nakon više od 35 godina radnog staža u bolnici, ušla u mirovinu, pismeno je zamolila Vrhovnu poglavaricu da se vrati u Zagrebačku provinciju kojoj je i pripadala.  No, poslušnost je od nje tražila da ostane u Sarajevu i vrši povjerene joj dužnosti u samostanu, među ostalim i službu provincijalne poglavarice kroz šest godina i službu predstojnice u Banja Luci u vrijeme Domovinskog rata. “Zgode i nezgode u kojima sam živjela zadržale su me do 23. 8. 1995 g.“ – zabilježila je. Tada je ponovno pismeno molila Vrhovno vijeće Družbe da se vrati u svoju matičnu Zagrebačku provinciju. Druga molba joj je odobrena i prijelaz ostvaren na svetkovinu Bezgrešne 8. prosinca. 1996 godine.

Po dolasku u Zagreb, rado je prihvatila dežurstvo kod bolesnih sestara u Kućnoj bolnici. Bila je radina i spremna za taj posao. Istrošila je polako do kraja svoje sile i 27. 4. 2013. g. smještena je u tu istu Kućnu bolnicu kao bolesna, gdje je sa smiješkom uzvraćala svakome tko ju je pohodio. Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom iznosila je svoje radosti i poteškoće u zahvalnosti i klanjanju. Živjela je iz vjere u Isusa Krista, gledajući na smrt kao potpuno predanje i povratak u Očevu kuću. Neka joj Gospodin udijeli vječnu radost.

Počivala u miru Božjem!


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: