Sestra M. BEATRIZ (Cristina) GOMEZ

Rođena 23. travnja 1943. u Montevideu, u Urugvaju

Umrla 28. veljače 2021. u Rimu

 

Cristina Gómez, rođena je 23. travnja 1943. u Montevideu (Urugvaj). Kao najstarija od sedmero braće napisala je knjigu svoga života. Njezini roditelji Innocenza Moreira i Gualberto Rey Gómez nisu bili praktični vjernici. Kada je majka Innocenza bila u sedmom mjesecu trudnoće s malom Cristinom silazeći stepenicama je pala i teško se ozlijedila. Na dnu stepenica rodili su se blizanci. Blizanac je odmah umro, a Cristinu je otac položio u majčino krilo. Težila je 450 gr. Čak su i novine pisale o tom događaju. Ta mala duša se borila i od tada je postala pravi lav. Otac je kod svoje djevojčice zapazio posebne nadarenosti te ju je pazio što je više mogao. S tri godine počela je čitati, a u petoj godini znajući na pamet cijeli katekizam Pia X. župnik ju je nagradio primanjem sakramenta Prve sv. Pričesti. Govorila je o tome s velikom ljubavlju: „Primila sam sv. Pričest u crkvi Čudotvorne Djevice.“

Gosp. Gómez je bio advokat, a gosp. Innocenza generalna direktorica luke Montevidea. Oboje su bili vrlo zauzeti poslom pa su svoje sedmero djece povjerili francuskim školama koje su vodile Kćeri Kršćanske Ljubavi. Tamo je primila prvu vjersku i kulturnu formaciju. Pričala mi je kako je morala prolaziti jednim hodnikom u kojem se nalazila velika slika jednog sveca, koji ju je slijedio pogledom. Bojala se, a nije znala da ta slika predstavlja sv. Vinka Paulskog.

Bojala se isto tako jedne sestre koja ju je stavljala uza zid govoreći joj: “Ti moraš biti naša“. U 16. godini života, rekla je da želi postati redovnica, podigavši pravi uragan i zabranu. Ona se nije povukla. Uspjela je skupiti novac za avionsku kartu i dok je nosila baki kartu da joj čuva podiglo se strašno nevrijeme s kišom, te je pala. Torbica u kojoj je nosila kartu pala je u kanal. Vratila se kući i ponovo počela skupljati novac. Uspjela je kupiti kartu za Buenos Aires, a ovaj put ju je otac pred njom poderao. Sve te tegobe su je ojačale i godinu dana kasnije, kada je postala punoljetna, mogla je odlučiti o svom životu. Naše sestre je upoznala preko svoje bake koja je bila pobožna i prakticirala vjeru.

Stigla je u Buenos Aires 25. siječnja 1966. i s puno entuzijazma započela je svoje privikavanje na redovničku zajednicu. Redovničko odijelo obukla je 2. veljače 1967. godine dobivši ime s. M. Beatriz. Prve zavjete položila  je 2. veljače 1968., a doživotne 2. veljače 1973. Njezina prva učiteljica bila je sestra Ignacija, sposobna i sveta žena. Odmah je uvidjela da im je Gospodin poslao veliki dar. To je uočila i s. Marija Kalenić, tadašnja provincijalna poglavarica u Buenos Airesu. Kao i mnoge sestre i nju su poslale na studij. Stekavši diplomu iz računovodstva, maturirala je u učiteljskoj školi, a potom završila studij španjolskog jezika i književnosti te bibliotekarstvo. Škola je bila priznata od države, a sa sestrama je radilo 40 profesorica laikinja. S. M. Beatriz je predavala znanstvene predmete i vodila računovodstvo zaposlenih profesorica. U ono vrijeme bila je legalni predstavnik škole u Provincijalnoj kući u Buenos Airesu.

S. Marija Kalenić je, naime, jako brinula da sestre imaju potrebnu spremu. Već tada su sestre vodile školu od vrtića do gimnazije. Stoga je s. Marija poticala sestre na trajnu formaciju. Tako je s. M. Beatriz postigla 14 specijalizacija, a nakon pohađanja Konzervatorija diplomirala je i klavir. O svim tim njezinim pothvatima u Buenos Airesu mogu potvrditi sestre koje su s njom živjele. Dana 24. veljače 1985. sestra je došla u Rim. Od tada ju oslovljavamo s. Beatrice. Dolaskom u Rim nitko nije poznavao njezine sposobnosti, niti ih je ona isticala. Stoga joj je bio povjeren zadatak da pazi na pet gospođa u našem Domu za starije gospođe. Radila je poput profesionalne bolničarke. Pažnjom i predanošću častila je Isusa u drugima.

U našoj školi imali smo dva nastavnika za engleski jezik. Tada je zamoljena i s. Beatrice da poučavala engleski, što je ona rado prihvatila. Jednu akademsku godinu pohađala je Britansku Akademiju u Rimu kako bi usavršila svoj engleski jezik. Tečaj je završila odličnim uspjehom te je primila nagradu najboljeg učenika. Tako je od 1986. do 2009. u našoj školi poučavati engleski. Od 30. studenoga 2005. do 27. siječnja 2011. bila je savjetnica, zamjenica Delegate i tajnica škole za predškolsku djecu, a od 2018. izabrana je za drugu savjetnicu Delegate i kućne poglavarice, nastavivši dužnost tajnice u školi vodeći brigu i o telefonskim kontaktima vezano uz školu. Od 20. lipnja 2020. radila je na kućnoj centrali Delegature sve do 2. veljače 2021. kada je u našoj kući zavladala pandemija. S. Beatrice je tada oboljela od Covida te je 2. veljače 2021. bila smještena u bolnicu gdje se 28. veljače 2021. preselila u vječnu domovinu.

Samo jer je Bog ispunjao njezinu dušu, mogla se s. Beatrice prilagoditi djeci u dobi od 6. do 10. godine života. U razred je ulazila uvijek spremna. Znala je djecu poučavati i prenijeti im ljubav prema studiju. Kada su učenici petog razreda napuštali našu školu dobro su govorili engleski jezik. K nama su ponekad dolazili profesori iz drugih osmoljetki kako bi upoznali s. Beatrice moleći da ih pouči svojoj metodi poučavanja. Ona se na račun toga šalila govoreći da su djeca bila dobra i da je samo potrebno u svakom djetetu razviti talente koje imaju u sebi. Na kraju svake školske godine s. Beatrice bi pripremila program s djecom na engleskom jeziku kako bi djeca pokazala svojim roditeljima koliko su svladali taj strani jezik. Kostime, pjesme, scenografiju, sve je sama pripremala.

Prema njezinom mišljenju u školi su se morala slijediti školska pravila. Tako je bilo potrebno uvesti u školu i informatiku. Komu povjeriti taj zadatak ako ne našoj s. Beatrice? Ponovno je sve zadivila. Bila je samouka, ali je brzo naučila informatiku i poučavala djecu od 6. do 10. godine. Djeca su odlazila kući, a roditelji su se divili. Nikada se nije hvalila, već se samo dobro pripremala! Nikada ju nisam čula da govori zlo o drugima, radije je šutjela. Bila je molitvena osoba, ljubila je neizmjerno Boga, nosila ga je u srcu. Budući da je svakodnevno čitala Evanđelje prakticirala ga je i radila ono što je Gospodin od nje tražio.

Bila je milosrdna sa svima i nikada se nije zaustavljala na tom putu. Kad su ju sestre zamolile da za bilo kakvu uslugu vezano uz krpanje i šivanje, uvijek je odmah učinila.  Razumjela se u svaki posao. Svemu se prilagođavala strpljivošću i ljubavlju.

Od 2008. do 2020. vršila je dužnost tajnice u školi. Precizna, nepogrješiva, ispravna; održavala je kontakte s raznim ministarstvima uvijek s kompetentnošću i stručnošću. Za vrijeme popodnevnog odmora u školi znala je pričuvati djecu kada je zatrebalo.  Djeca su joj bila privržena, okruživali su ju,  grlili i molili da im ispriča neku priču koje je znala često i izmisliti. Pustila je da se igraju na svježem zraku, a mame su joj zahvaljivale za to, jer nisu imale vremena voditi djecu u park.

Sve to je proizlazilo iz duše pune ljubavi za Boga kojega je prepoznavala u djeci. Jednom prilikom se brinula o jednoj teško bolesnoj sestri od karcinoma. Ta sestra je prije smrti rekla: “Nikada se nitko nije tako dobro brinuo o meni kao ona.“ Sve što je radila  činila je jako dobro, s ljubavlju, strpljivošću i točnošću, jer je u svima gledala Isusa.

U zajednici je sudjelovala u pripremanju zajedničke molitve, euharistijskih klanjanja i time nas obogaćivala. Svojim jakim, ali toplim glasom dirala nas je u dušu, a zajednica joj je zahvaljivala. Godinama je vodila administraciju za umirovljene sestre s nevjerojatnom kompetentnošću i znanjem.

Bila su joj povjerena razna zaduženja koje je ona izvršavala uvijek u poniznosti i u duhu služenja, posvećujući se drugima. Mnogo toga što je osobnog karaktera neće ostati zapisano, a rezultat je njezine duboke duhovnosti. Za sobom je ostavila neizbrisiv trag u svima nama. Bila je to, doista, sestra služenja drugima. Bog je bio prisutan u cijelom njezinom životu, ona ga je udisala.

Onog jutra prije nego je otišla k Ocu, doktor nas je obavijestio o njezinom kritičnom stanju. Rekao je da je bila pri svijesti cijelo vrijeme, da je prihvatila sve terapije dobrovoljno, te da je bila svjesna da bi svakoga časa “Netko“ mogao doći po nju i primiti ju u milosrdni zagrljaj.

I dok sam pisala životopis s. Beatrice pristiglo mi je prekrasno pismo koje je ona napisala svom duhovnom vođi. Između ostaloga je napisala „Vi ste mi pokazali put kako slijediti Gospodina“. U pismu je spomenula i tekst sv. Augustina koji je čitala još u studentskim danima: “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom (u mom slučaju predala sam se aktivizmu i služenju). Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.” Na te misli sv. Augustina dodala je: „Kad ću pripasti posve Tebi, svim svojim bićem jer tada ne će više biti mjesta za bol i umor i svoj život ću živjeti ispunjena Tobom.“

U pismu još piše i ovo: „Trenuci duboke bliskosti s Gospodinom duboko su me obilježili te sam svjesna svoje malenosti primajući tolike milosti. Na zalasku svog života vruće želim samo k Njemu. Duboko sam sretna! Vi ste Oče bili predragocjeni instrument Božji i pomogli ste mi da se ponovno zaljubim u Ljubav, kao i prvi put“. S. Beatrice je, naime, za vrijeme bolest znala reći kako osjeća da joj je smrt tako blizu.

Hvala, draga s. Beatrice, na svemu što si bila. U tvojim rukama su olovka, igla, kist, metla, krpa za pod, platno, šivaći stroj, papir, kompjutor… postali tvoja remek-djela. Bila si svestrana u svemu. Tvoja želja je bila svaku stvar napraviti najbolje što znaš te pomoći svima kojima je bilo potrebno. Draga mala, a duhom tako velika sestro, svi te oplakujemo. Hvala za sve što si za nas bila. Prošla si između nas darivajući nam svoju ljubav svijetleći krepošću, sakrivajući svoje bolesti i s vječnim osmjehom na licu.

Hvala ti za primjer strpljivog prihvaćanja boli za vrijeme boravka u bolnici, o čemu su doktori posvjedočili. Patnja i trpljenje odveli su te u ruke tvojoj Ljubavi, Kristu, u kojega si, kako si i sama napisala, bila zaljubljena i više nego na početku svog redovničkog puta.

Pomozi nam na našem životnom hodu, jer i mi želimo ljubiti Boga kako si ga ti ljubila i želimo činiti onako kako si ti to činila. Pomozi nam! Neka te sv. Vinko i sv. Lujza prepoznaju kao svoju pravu kćer.

Hvala Gospodinu za dar svete sestre. Častila ga je svojim svetim životom i u djelo provodila pouke sv. Vinka. Neka ju anđeli odnesu pred njegovo milosrdno lice.

s. M. Candida Glionna

---