Umrla sestra M. DANIMIRA (Marija) RADOŠEVIĆ

 

S. M. Danimira, Marija Radošević rođena je u Dugopolju 1937. godine kao najmlađe, dvanaesto dijete oca Tome i majke Ane, rođene Vladović. Godine djetinjstva provela je uglavnom pomažući obitelji u svakodnevnim poslovima i završavajući osnovnu školu. Sa šesnaest godina osjetila je duhovni poziv; strpljivo je čekala do osamnaeste te je tada rekla svojoj majci da želi u samostan. Nekoliko joj je dana trebalo da od majke izmoli i potrebno dopuštenje, no otac se nikako nije slagao s tom njezinom odlukom. Zamolila je župnika za pomoć u ostvarenju svoje želje i namjere. Kad se njezina molba pozitivno riješila, 1955. godine, Marija dolazi u naš samostan u Splitu.

U novicijat ulazi 8. svibnja 1956. godine. Prve zavjete polaže godinu dana kasnije, a doživotne 1963. godine. Poslušnost i potrebe zajednice odvele su je u brojne zajednice Provincije. Sestra M. Danimira je u svojoj živahnoj vedrini znala reći da je obišla sve kuće Zaručnikove. Doista – njezin redovnički put je povezao Split, Dubrovnik, Sinj, Makarsku, Risan, Zlarin, Zadar, Šibenik, Supetar, Herceg Novi, Kotor i Ćurline u jedan Bogu i čovjeku darovan život. Radeći na raznim kućnim dužnostima – gospodarstvo, praonica rublja, služba kućne poglavarice te najduže kao kuharica – s. M. Danimira je svjedočila ono što je narod njezina rodnog mjesta znao reći za nju i prije odlaska u samostan: »U onoj veseloj djevojci krije se plemenitost!«

Draga naša s. M. Danimira! Mnogi često za Vas kažu da ste uvijek bili osoba velika srca! Gdje je tajna? Možda u Vašoj diskretnoj gesti kad ste još prije odlaska u samostan donijeli župniku prilog s molbom da se nabavi kip Prečistoga Srca Marijina čime ste potaknuli mnoge druge da učine isto… Sigurno i u onom vapaju u novicijatu: »Božansko Srce Isusovo, hvala ti za dar poziva i daj mi milost da ustrajem sve do smrti svoje u ljubavi tvojoj! Božansko Srce Isusovo, budi utočište moje navijeke!« Svoju ukorijenjenost u Bogu snažili ste redovito molitvom. Srce Isusovo i Marijino utoplili su vaše godine u kojima Vam je zapalo u dio – hraniti mnoge, tako te je još veća bivala Vaša radost kad god ste mogli dijeliti, davati svima kojima ste bili poslani, a bilo je vremena kad se malo što, osim dobrote srca moglo podijeliti…

Na ovećoj dionici životnoga puta po patnji i bolesti bili ste osobiti dionik križa Kristova. Ipak ste uspijevali i danima patnje dodavati svjedočanstvo strpljenja i vedrine. Jednostavnost kojom ste i nespretnosti naravi donosili pred Isusa s onim svojim: »Isuse moj, oprosti mi, takva sam!« – sigurno su nalazili put do Njegova Srca.

Sad kad ste prešli na drugu obalu – nastavljamo molitveno zajedništvo! U prvom redu za naše obitelji: da bude dobrih roditelja, koji će odgajati i poučavati svoju djecu, poput Vaših o kojima ste zapisali: »Imala sam dobre roditelje. Oni su me odgajali, osobito majka… Išla sam s njom u crkvu. Ona me je učila vjeronauk…« Molimo zajedno da dobri Otac blagoslovi nastojanja oko pripreme za susret obitelji, kako bi donio plodove u našoj Crkvi i našem narodu!

Smrt je svakako zalog uskrsnuća. Neka naša molitva i po vašem odlasku bude pouzdanija molitva nade – da nas ne obeshrabri smrt ni zbog činjenice smanjenja broja sestara. Molimo da se po svakoj, i Vašoj smrti, učimo umirati poput sjemena – da bismo živjeli: Božjim životom, Vinkovim stilom – za dobro čovjeka, na slavu dobroga Oca nebeskog, za vječni Uskrs!

Počivala u miru!

---