Umrla sestra M. SLAVKA (Božica) RAGUŽ

Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset, a većina od njih muka je i ništavost – kaže psalmist i ubrzo zatim dodaje – Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.

Okupili smo se ovdje ispred uspomene na godine života naše s. M. Slavke i u toj uspomeni ispraćamo je molitvama pred Lice Milosrđa, pred Onoga koji je platio cijenu, kako za sve, tako i za nju.

S. M. Slavka, krsnim imenom Božica, rođena je 31. svibnja 1937. u Kruševu kod Stoca u Bosni i Hercegovini. Sa svojim roditeljima Nikolom i Anđom, rođ. Marić, te ostalom braćom i sestrama, provela je teško djetinjstvo u predratno i ratno vrijeme 1940-ih godina. Najraniji tragovi njezinih sjećanja vrlo su bolni, a opet to su sjećanja koja joj prizivaju u pamet kako usprkos tolikom zlu u svijetu, Bog ne napušta svojih nego korača s njima, pa i u smrt. Sjećanja su to koja je vode na križni put kojim korača cijela njezina obitelj od rodne Hercegovine, preko Srbije, po ravnoj Slavoniji sve do Zidanoga Mosta u Sloveniji. Tako je već u najranijim godinama svoga života, iako biblijskog teksta još nije poznavala, iskusila da su ljudske godine »muka i ništavost«.

Božja je volja bila da se vrate u svoje Kruševo. Duhovne snage su imali – hranila ih je nepokolebiva vjera pobožnih roditelja, ali materijalni oporavak bio je teži. Kad je prvi put povjerila majci da želi ići u samostan, majčino suprotstavljanje protumačila je upravo materijalnom oskudicom te je bila u dvojbi: slušati majku ili čvrsto stajati pri svojoj odluci. Odlučila je ipak uteći se molitvi i svoju tjeskobu prepustiti Bogu. Njezine molitve bile su uslišane tako da je 1961. godine došla u naš samostan u Splitu, a s njom je došla i njezina tri godine mlađa sestra Anica, s. M. Rozina.

Prošavši redovničku formaciju, prve redovničke zavjete položila je 9. svibnja 1964., a doživotne 22. kolovoza 1969.

Kao domaćica, sakristanka i sviračica služila je Gospodinu u Splitu, Makarskoj, Podgrađu, Jelsi, Hvaru, Selcima na Braču, Kaštel Starom, Dolu i na koncu na Zlarinu. U više navrata vršila je i službu predstojnice. Posljednje četiri godine života provela je u Šibeniku, već slaba i bolesna, predana u Božju volju.

S. M. Slavka naučila je dane svoje brojiti te je stekla mudro srce, srce koje je samozatajno i svu slavu prepušta Bogu, srce koje je uvijek blago nasmiješeno jer je svu svoju brigu povjerila Njemu, srce koje sve prihvaća iz ruke Očeve, srce koje je snažno i nježno, strpljivo i puno povjerenja u volju Očevu. I ako ćemo po naputku sv. Vinka promatrati kreposti pokojnih sestara kako bismo ih mogle nasljedovati, onda, promatrajući ovaj život, kreposti koje valja nasljedovati su strpljivost, samozataja i povjerenje u Boga.

Draga s. M. Slavka, dok zahvaljujemo Bogu što nam te je dao, molimo sada njegovu ljubav i milosrđe za te. Ima li išta što je od ljudske nesavršenosti ostalo, neka ti to milosrdno oprosti. Neka te primi u svoj očinski zagrljaj i privede u zajedništvo svetih.

Počivala u miru Božjem.

---