Sestra M. VERONIKA (Treza) ZIDARIĆ

Rođena 13. listopada 1928. u mjestu Sudovec, župa Gornja Rijeka

Umrla 5. lipnja 2020. u Kući matici, u Zagrebu

 

Sestra M. Veronika, krsnim imenom Treza Zidarić, preselila se Gospodinu 5. lipnja 2020. u svojoj 92. godini života. Od toga je u Družbi sestara milosrdnica živjela 65 godina.

Rođena je 13. listopada 1928. u mjestu Sudovec, župa Gornja Rijeka. Njezini roditelji Đuro i Bara, rođena Babok, dali su na svijet sedmero djeco. No, dvoje ih je umrlo još u dječjoj dobi, a jedan sin u 21. godini života. Bila je to zemljoradnička obitelj koja je svojim marljivim radom, a u njemu su sudjelovala i djeca, pribavljala sve potrebno za život. Otac je rano umro, od obične prehlade koja je možda za sobom donijela upalu pluća, a nakon 8 godina slično se dogodilo i s majkom. Tako je Treza s 15 godina ostala bez oba roditelja, ali na brizi dobrom starijem bratu koji je vrlo ozbiljno shvatio svoju dužnost najstarijega u kući. U obitelji Treza se bavila svim kućanskim i gospodarskim poslovima.

Još kao dijete vidjela je na Mariji Bistrici sestre milosrdnice i od tada priželjkivala da i ona bude jedna od njih. Sa 17 godina zamolila je da bude primljena u samostan. No koncem II. svjetskog rata i nekoliko godina poslije, zbog komunističkih represija i zabrana, sestre milosrdnice nisu mogle primati nove članice. Stoga je Treza tek 1. lipnja 1953. primljena u Družbu sestara milosrdnica u svojoj 25. godini života. Na početku novicijata, koji je započela 14. kolovoza 1954., dobila je redovničko ime s. M. Veronika. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1955. godine, a doživotne 15. kolovoza 1960. S drugim mladim sestrama, uz radne dužnosti u Kući matici, završila je u Zagrebu više razrede osmoljetke i Bolničku školu. Nakon toga zaposlena je u Općoj bolnici u Vrbasu u Vojvodini. U tamošnjoj multinacionalnoj, multikulturalnoj, ateističkoj i raznovjerskoj sredini, sestre milosrdnice su svojim uzornim životom i radom svjedočile svoju vjeru, širile povjerenje među ljudima, i unatoč direktnih zabrana da ne vrše vjerski utjecaj, privlačile su ljude bez puno riječi na Božji put, na preispitivanje života, kajanje, a često potajno i na sakramente. Trebalo je imati odvažnosti i životne mudrosti pa tamo živjeti i raditi za Boga i vršiti svoje poslanje sestre milosrdnice. Sestra M. Veronika vršila je temeljito i čvrsto svoj redovnički poziv i u zajednici s drugim sestrama jačala se molitveno-sakramentalnom i vinkovskom duhovnošću. Uz bolnički rad u Vrbasu završila je u Novom Sadu medicinsku školu. Bila je neumorna i savjesna na svom poslu i nerijetko, već beznadno oboljele osobe, strpljivom i pažljivom njegom pomogla, podigla, spasila život, vratila Bogu i obitelji.

Po naravi živahna i vesela, uz to duhovita i zabavna, unosila je u svakodnevicu šalu na svoj račun a ponekad i na račun drugih – pazeći da nikoga ne povrijedi – i rado je poticala sugovornike na razmišljanje o životnom smislu, pravilnom usmjerenju, istini i moralnim vrijednostima. Medicinsko osoblje i mnogi bolesnici više godina su ju s poštovanjem i zahvalnošću spominjali i nakon što je 1974. godine bila premještena na novo radno mjesto, u Rehabilitacijsku bolnicu u Stubičke Toplice.

U novoj redovničkoj zajednici i u samoj bolnici, s već dužim i bogatim radnim iskustvom medicinske sestre, ulijevala je sigurnost i otvorenost pristupa ljudima. Bila je vedra, radosna i nadasve vrijedna u poslu, prijazna u komunikaciji s bolesnicima i s osobljem. Svi su ju zavoljeli i zvali „majka Veronika“. Posebno ju je volio šef dr. Vladović. Isticao je da kad god dođe u neku sobu, tu nađe s. Veroniku kako hrani bolesnika. On je to jako cijenio. Sve do sada osoblje bolnice u Stubičkim Toplicama koje je radilo i poznavalo s. Veroniku  još uvijek u susretu s kojom sestrom milosrdnicom pita: „Kako je majka Veronika?“ Ostavila je iza sebe dubok trag milosrdne Božje ljubavi koja je do ljudi dolazila iz njezina srca, molitve i rada.

Od ulaska u mirovinu boravila je u Kući matici u Zagrebu. Više godina radila je u praonici rublja. Kad zbog vidno narušenog zdravlja nije više mogla obavljati dužnosti koje je prije s lakoćom obavljala, pomagala je u zajednici gdje je mogla. Za nju je fizički rad barem dva sata na dan bio „radna terapija“ umjesto lijekova – govorila je. Zato je redovito, sve do unatrag tri mjeseca i u svojoj 92 godini, čistila i mela staze samostanskog vrta i prostore oko Gospine špilje da ni vjetar nije stigao na njih nanijeti lišća. Osim molitve, svete mise i klanjanja na koru ili u kapelici u Semineru , najviše vremena provela je svakog dana u samostanskom vrtu. Rado je zaustavljala sestre, pa i svećenike u prolazu vrtom i postavljala mudra pitanja na koja je često sama davala još mudrije odgovore. Iako poodmakle dobi, bistrinom uma i razmišljanja iznenadila bi one kojima se obraćala. Bila je osebujna, pa i sa svojim slabostima i nedostatcima, Isusova vjerna službenica. Nakon pada na stepenicama i slomljenog kuka u veljači ove godine, operirana je u Traumatološkoj bolnici, ali je vidno oslabila pa je rad i šetnje vrtom morala zamijeniti bolesničkim krevetom. U nedjelju 24. svibnja, na blagdan Marije Pomoćnice, ispovjeđena i raskajana, primila je sakrament bolesničkog pomazanja – duhovnu okrepu za posljednje putovanje ka Gospodinu. Susret s Njim oči u oči doživjela je u času smrti 5. lipnja 2020.

            Neka ti Gospodine budu mile žrtve, molitve, pregaranja, poniženja i sve što je s. M. Veronika podnijela u životu i dobra djela što ih je činila bolesnicima, drugim ljudima i sestrama. Po milosrđu svome oprosti joj slabosti, izbriši grijehe i nedostatke i dopusti joj da se pridruži svetim sestrama milosrdnicama u slavi tvojoj.  

Počivala u miru Božjem!                                                    

---