Sestra M. VERONIKA (Treza) ZIDARIĆ

Rođena 13. listopada 1928. u mjestu Sudovec, župa Gornja Rijeka

Umrla 5. lipnja 2020. u Kući matici, u Zagrebu

 

Sestra M. Veronika, krsnim imenom Treza Zidarić, preselila se Gospodinu 5. lipnja 2020. u svojoj 92. godini života. Od toga je u Družbi sestara milosrdnica živjela 65 godina.

Rođena je 13. listopada 1928. u mjestu Sudovec, župa Gornja Rijeka. Njezini roditelji Đuro i Bara, rođena Babok, dali su na svijet sedmero djeco. No, dvoje ih je umrlo još u dječjoj dobi, a jedan sin u 21. godini života. Bila je to zemljoradnička obitelj koja je svojim marljivim radom, a u njemu su sudjelovala i djeca, pribavljala sve potrebno za život. Otac je rano umro, od obične prehlade koja je možda za sobom donijela upalu pluća, a nakon 8 godina slično se dogodilo i s majkom. Tako je Treza s 15 godina ostala bez oba roditelja, ali na brizi dobrom starijem bratu koji je vrlo ozbiljno shvatio svoju dužnost najstarijega u kući. U obitelji Treza se bavila svim kućanskim i gospodarskim poslovima.

Još kao dijete vidjela je na Mariji Bistrici sestre milosrdnice i od tada priželjkivala da i ona bude jedna od njih. Sa 17 godina zamolila je da bude primljena u samostan. No koncem II. svjetskog rata i nekoliko godina poslije, zbog komunističkih represija i zabrana, sestre milosrdnice nisu mogle primati nove članice. Stoga je Treza tek 1. lipnja 1953. primljena u Družbu sestara milosrdnica u svojoj 25. godini života. Na početku novicijata, koji je započela 14. kolovoza 1954., dobila je redovničko ime s. M. Veronika. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1955. godine, a doživotne 15. kolovoza 1960. S drugim mladim sestrama, uz radne dužnosti u Kući matici, završila je u Zagrebu više razrede osmoljetke i Bolničku školu. Nakon toga zaposlena je u Općoj bolnici u Vrbasu u Vojvodini. U tamošnjoj multinacionalnoj, multikulturalnoj, ateističkoj i raznovjerskoj sredini, sestre milosrdnice su svojim uzornim životom i radom svjedočile svoju vjeru, širile povjerenje među ljudima, i unatoč direktnih zabrana da ne vrše vjerski utjecaj, privlačile su ljude bez puno riječi na Božji put, na preispitivanje života, kajanje, a često potajno i na sakramente. Trebalo je imati odvažnosti i životne mudrosti pa tamo živjeti i raditi za Boga i vršiti svoje poslanje sestre milosrdnice. Sestra M. Veronika vršila je temeljito i čvrsto svoj redovnički poziv i u zajednici s drugim sestrama jačala se molitveno-sakramentalnom i vinkovskom duhovnošću. Uz bolnički rad u Vrbasu završila je u Novom Sadu medicinsku školu. Bila je neumorna i savjesna na svom poslu i nerijetko, već beznadno oboljele osobe, strpljivom i pažljivom njegom pomogla, podigla, spasila život, vratila Bogu i obitelji.

Po naravi živahna i vesela, uz to duhovita i zabavna, unosila je u svakodnevicu šalu na svoj račun a ponekad i na račun drugih – pazeći da nikoga ne povrijedi – i rado je poticala sugovornike na razmišljanje o životnom smislu, pravilnom usmjerenju, istini i moralnim vrijednostima. Medicinsko osoblje i mnogi bolesnici više godina su ju s poštovanjem i zahvalnošću spominjali i nakon što je 1974. godine bila premještena na novo radno mjesto, u Rehabilitacijsku bolnicu u Stubičke Toplice.

U novoj redovničkoj zajednici i u samoj bolnici, s već dužim i bogatim radnim iskustvom medicinske sestre, ulijevala je sigurnost i otvorenost pristupa ljudima. Bila je vedra, radosna i nadasve vrijedna u poslu, prijazna u komunikaciji s bolesnicima i s osobljem. Svi su ju zavoljeli i zvali „majka Veronika“. Posebno ju je volio šef dr. Vladović. Isticao je da kad god dođe u neku sobu, tu nađe s. Veroniku kako hrani bolesnika. On je to jako cijenio. Sve do sada osoblje bolnice u Stubičkim Toplicama koje je radilo i poznavalo s. Veroniku  još uvijek u susretu s kojom sestrom milosrdnicom pita: „Kako je majka Veronika?“ Ostavila je iza sebe dubok trag milosrdne Božje ljubavi koja je do ljudi dolazila iz njezina srca, molitve i rada.

Od ulaska u mirovinu boravila je u Kući matici u Zagrebu. Više godina radila je u praonici rublja. Kad zbog vidno narušenog zdravlja nije više mogla obavljati dužnosti koje je prije s lakoćom obavljala, pomagala je u zajednici gdje je mogla. Za nju je fizički rad barem dva sata na dan bio „radna terapija“ umjesto lijekova – govorila je. Zato je redovito, sve do unatrag tri mjeseca i u svojoj 92 godini, čistila i mela staze samostanskog vrta i prostore oko Gospine špilje da ni vjetar nije stigao na njih nanijeti lišća. Osim molitve, svete mise i klanjanja na koru ili u kapelici u Semineru , najviše vremena provela je svakog dana u samostanskom vrtu. Rado je zaustavljala sestre, pa i svećenike u prolazu vrtom i postavljala mudra pitanja na koja je često sama davala još mudrije odgovore. Iako poodmakle dobi, bistrinom uma i razmišljanja iznenadila bi one kojima se obraćala. Bila je osebujna, pa i sa svojim slabostima i nedostatcima, Isusova vjerna službenica. Nakon pada na stepenicama i slomljenog kuka u veljači ove godine, operirana je u Traumatološkoj bolnici, ali je vidno oslabila pa je rad i šetnje vrtom morala zamijeniti bolesničkim krevetom. U nedjelju 24. svibnja, na blagdan Marije Pomoćnice, ispovjeđena i raskajana, primila je sakrament bolesničkog pomazanja – duhovnu okrepu za posljednje putovanje ka Gospodinu. Susret s Njim oči u oči doživjela je u času smrti 5. lipnja 2020.

            Neka ti Gospodine budu mile žrtve, molitve, pregaranja, poniženja i sve što je s. M. Veronika podnijela u životu i dobra djela što ih je činila bolesnicima, drugim ljudima i sestrama. Po milosrđu svome oprosti joj slabosti, izbriši grijehe i nedostatke i dopusti joj da se pridruži svetim sestrama milosrdnicama u slavi tvojoj.  

Počivala u miru Božjem!                                                    


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Prema zadnjoj statistici (31. 12. 2020.) Družba ima šest provincija i jednu delegaturu, u kojima djeluje 621 sestra, u 85 zajednica, u 12 zemalja svijeta (Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci).

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: