Umrla sestra M. VIOLETA (Ana) JUKIĆ

U ranim jutarnjim satima, 6. srpnja 2018. godine, u 68. godini života i 49. redovništva ugasio se ovozemni život naše s. M. Violete.

Jukić Ana, redovničkim imenom s. M. Violeta, rođena je u Viru, Posušje, BIH, 22. travnja 1951. godine od oca Joze i majke Zorke, rođene Budimir. Kršćanska obitelj u kojoj se Ana rodila i rasla s još dva brata i sestrom bila joj je tijekom cijelog života posebna dragocjenost i svojevrsna luka u koju se rado vraćala. U svom životopisu uz svoju obitelj opisuje i zauzeti rad svećenika na župi. Okupljali su mladež i učili ih pjevati, a ona je posebno kroz pjevanje osjećala kako je Bog zove da ga slijedi u redovničkom pozivu.

Ana dolazi u naš samostan u Splitu u srpnju 1968. godine. Započinje novicijat 22. kolovoza 1969. godine također u Splitu gdje iduće godine polaže prve svete zavjete. 1975. godine u Splitu, s još 9 sestara, u crkvi Gospe od Zdravlja polaže doživotne zavjete.

Odmah po dolasku u samostan odlazi u Herceg Novi, gdje stječe osnovno glazbeno obrazovanje. Nakon zavjetovanja pohađa vjersku gimnaziju u Splitu, te 1972. godine upisuje Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu i diplomira 1977. godine. Tako glazba postaje poseban izraz njena života.

Po završetku studija odlazi u Dubrovnik u katedralu za orguljašicu. Iz Dubrovnika 1984. godine ide u Biograd gdje djeluje kao katehistica i orguljašica do 1990. godine. Raspjevanost, vedrina, lepršavost… bile su značajke njena djelovanja – osobito u radu s djecom.

Poslušnost je vraća u Split 1990. godine za učiteljicu sestara juniorki. Ujedno je i katehistica i sviračica na župi Visoka. Nova hrvatska država donosi niz promjena. Uvođenje vjeronauka u škole stavlja nove zahtjeve i pred brojne redovnice koje su godinama poučavale vjeronauk na župama. Tako i s. M. Violeta pohađa Katehetski institut u Splitu i diplomira 1997. godine. Nastavlja iduće godine svoje djelovanje na Boninovu u Dubrovniku, a 2004. godine u Jelsi na Hvaru. Na Boninovu i u Jelsi vrši i službu voditeljice zajednice.

Zatvaranjem filijale u Jelsi, s. M. Violeta je 2015. godine premještena u Zadar na Voštarnicu – u župu Srca Isusova. Nakon godine dana, oko svetkovine Srca Isusova zamjećuje i prve znakove bolesti. Otežano govori, počinju bolnički pregledi, ispitivanja, testiranja… i svakim novim saznanjem sve je jasnije da križ biva teži, da prikovanost ide sasvim do kraja…

Draga naša s. Violeta! U brojnim susretima sestara s tobom redovito su zaiskrila draga sjećanja i zgode koje su opet izazivale radost i osmijeh, prisjećajući se načina na koji si nas susretala. Tako je to bilo i u vremenu kad te je bolest iz dana u dan sve snažnije privezala uz Krista patnika. Nakon vremena teško izgovaranih riječi, zašutjela si… Slijedio je period pisanja, i opet – sve teže i teže… A onda se više nije moglo gotovo ništa. Čak i sestrama koje su bile neprestano uz tvoju patnju taj jezik patnje postajao je nerazumljiv… Oprosti što nam je korak zastajao na putu k tebi, oprosti našu nemoć da se sretnemo s tolikom patnjom. Ostaje nam tajna i to jesi li zbilja željela koji put ostati sama, kako je nama izgledalo…

Zašto nas je Krist baš po tebi stavio i stavlja pred veliki ispit: Kako živimo svoj život? Zašto je tebi zapao u dio tako težak zadatak, da u tvojoj patnji vrlo životno testiramo svoj hod i predanje? Sada nam nije dano znati. Ali ostaje nam obaveza – i po tvojoj patnji, i zbog tvoje patnje – promišljati: Čemu mi služi dar govora, ruke, noge? Jesu li zbilja neizdržive i vrućine i hladnoće, mogu li – dok još mogu – više proslaviti Boga u tijelu svojemu?!

Mnoge su sestre svjedočile kako nakon susreta s tobom mnogo toga gledaju drukčije. Hvala ti za tvoje patničko svjedočenje kao i za svu vedrinu kroz brojne godine! Vjerujemo da si prošla svoje čistilište i da gledaš lice Očevo. I da pjevaš! Onako kako ti to znaš! Neka Isus, nebesa sjaj, uhu dragi ugođaj, ko meda cvijet u ustima i svet užitak srcima – neka milinom svom i tvojom bude nagradom!

Počivala u miru Božjem!

---