Sestra MONIKA (Ivka) BAKRAN

Rođena 28. kolovoza 1930. u Gusakovcu, Gornja Stubica

Umrla 22. ožujka 2020. u Kući matici, u Zagrebu

 

Sestra Monika ugledala je svijet u lijepom brežuljkastom kraju Hrvatske za ljetnih vrućina 28. kolovoza 1930. godine. Njezini roditelji Tomo i Bara rođena Blagec, primili su ju kao Božji dar ali s njime i zadatak povjeren njihovoj obitelji da rade i ulažu sve svoje ljudske i kršćanske sposobnosti u njezin rast i razvoj u zdravu i vedru osobu. Nekoliko dana nakon rođenja krštena je u župi Sv. Jurja u Gornjoj Stubici. Odrastala je i živjela u pravom kršćanskom duhu, što je u svome pismu i preporuci za samostan napisao tadašnji župnik Gornje Stubice Josip Šimecki: „Djevojka je dobra i vrlo pobožna i kao takva poznata u svom rodnom kraju. Majka joj je umrla, a otac kao i cijela kuća pobožan je i vrijedan“. Zato preporuča da ju samostan primi.

Sazrijevajući s unutarnjim poticajima da se sasvim Bogu posveti, u svojoj 20. godini života došla je do spoznaje i odluke da pokuca na vrata Sestara milosrdnica u Zagrebu i sa župnikovom preporukom u ruci zamolila je da bude primljena.

I doista, Ivka Bakran primljena je u Družbu sestara milosrdnica 18. lipnja 1952. godine. Novicijat je započela 14. kolovoza 1953. i dobila redovničko ime s. Monika. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1954. a doživotne 15. kolovoza 1960. Poslije položenih prvih zavjeta pomagala je u Kući matici te, kao i mnoge druge mlađe sestre u to vrijeme, učila je i polagala više razrede osnovne škole do završene osmoljetke. Nakon toga obavljala je godinu i pol kućanske poslove u Ljubešćici, zatim je jednu godinu radila u Bolnici u Plehanu, gdje se ujedno i liječila jer se i sama naglo razboljela.

Iz Plehana je 31. listopada 1959. godine premještena u Vrbas, u Vojvodinu, i zaposlena u tamošnjoj Općoj bolnici. U Vrbasu je završila Bolničku školu, a 1968. uz rad završila je i Srednju medicinsku školu. S velikom ljubavlju i pažnjom posluživala je bolesnike i kao glavna sestra psihijatrije činila je sve što je mogla za njihovo dobro. Liječili su se u toj bolnici bolesnici svih narodnosti bivše Jugoslavije. Komunističke vlasti dopustile su sestrama raditi u Vojvodini, Srbiji i Crnoj Gori u redovničkom odijelu, za razliku od Hrvatske gdje su se mogle zaposliti samo u građanskom odijelu. No, kad su sestre došle raditi u Vrbas, općina je tražila da potpišu kako u bolnici neće širiti vjerski utjecaj. Ta je zabrana vrijedila i za sve sestre koje su se kasnije tamo zaposlile. 

Sestre milosrdnice svjedočile su ipak svojim životom, radom i dobrotom svoju vjeru i posvećenost Gospodinu i tako govorile bez riječi ili tek kojim poticajem i tihom skrivenom preporukom na kajanje i sakramente. Kroz sve to vrijeme komunizma bile su svijetla oaza za tamošnje malobrojne katolike i toplo ljudsko srce za sve bolesnike. Zato su ih ljudi voljeli, cijenili i poštivali kao katoličke redovnice.

S. Monika provela je u Vrbasu cijeli svoj radni vijek, sve do ulaska u mirovinu 1992. godine. Išla je zatim u Požegu i radila kućanske poslove. Oslabljenih snaga, premještena je 2010. godine u Kuću maticu u Zagreb, i u Kućnoj bolnici pomagala i molila sve dok i sama nije postala potrebna pomoći drugih sestara.

Umrla je prirodnom smrću u Kućnoj bolnici 22. ožujka 2020. u 7:30 sati, između dva jaka potresa kad se u Zgrebu sve potreslo i rušilo i tlo podrhtavalo, i svi smo bili u pogibelji po život. 

Neka joj Gospodinovo milosrdno lice bude vječna nagrada za sve dobro što je činila, napore i križeve što ih je kroz život nosila.

Počivala u miru Božjem.

Zbog opasnosti širenja za sad neizlječivog koronavirusa i zabrane kretanja ljudi, sprovod je, kao nikad do sada, obavljen na Mirogoju uz posebnu propusnicu samo u prisutnosti svećenika i tri sestre.

---