Umrla sestra VERA (Štefica) PETRINEC

 

Sestra Vera Petrinec rođena je 6. ožujka 1917. godine u malom selu Veternica, a krštena 10. ožujka iste godine u rodnoj župi sv. Mihaela Arkanđela u Mihovljanu. Rasla je sretno u obitelji s tri sestre i četiri brata, od kojih su dvojica braće umrla. Tu je započela osnovnu školu, a nakon godinu dana sretna i zadovoljna obitelj odselila se u Međimurje u Novo Selo Rok kod Čakovca, gdje je Štefica završila školu. U toj je župi primila sakramente i aktivno živjela svoju vjeru. Sa šesnaest godina primljena je u Društvo Presvetoga Srca Isusova u Čakovcu i tu svakoga prvog petka u mjesecu obavljala pobožnost na čast Srcu Isusovu. U svom srcu osjećala je nešto novo, neki zov koji u to vrijeme još nije razumjela. Sudjelujući na Euharistijskom kongresu u Čakovcu počinje shvaćati da je Bog zove. Slušajući propovijed o redovništvu, zaželjela je postati redovnicom. Tu je želju svakodnevno povjeravala Srcu Isusovu. Hodočasteći jedne godine u Mariju Bistricu, primijetila je tamo sestre milosrdnice. Uz dopuštenje roditelja i pomoć župnika poslala je molbu u Zagreb. Na molbu joj je odgovoreno pozitivno i Štefica je 4. studenoga 1935. godine ušla u kandidaturu Družbe sestara milosrdnica. Otada je s radošću očekivala, kako sama piše u svom životopisu, da dođe do svetoga redovničkog odijela i da do smrti ostane dobra sestra milosrdnica.

Redovničko odijelo obukla je 20. studenoga 1936. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 21. studenoga 1937., a doživotne 21. studenoga 1940. godine. Nakon položenih zavjeta započela je svoje milosrdničko služenje kao krojačica u bjelovarskoj, a zatim nastavila u osječkoj bolnici, potom u Dječjem domu u Osijeku i u našem samostanu u Beogradu. Vršila je i dužnost sakristanke u Beogradu, Molvama, Petrovaradinu, Banjoj Luci, Varaždinskim Toplicama i Daruvaru, a uz svagdanje dužnosti, i službu predstojnice u sestarskim zajednicama u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu te u Varaždinskim Toplicama. Posljednja filijala s. Vere bila je Lužnica. U veljači 1989. tjelesne su joj snage oslabile i tada je pronašla novi vid apostolata, molitvu kojom prati svoju zajednicu i svu svoju rodbinu. U studenom 2006. godine došla je u Kuću maticu i tu nastavlja apostolat molitve. Premda je ušla i u drugo stoljeće života sestra Vera je zračila vedrinom, ljubavlju i razumijevanjem za svakoga tko joj pristupi ili učini kakvu uslugu. Prožeta zahvalnošću, najprije prema dragom Bogu, a onda i prema drugima, često nas je znala počastiti bombonima i nitko od nje nije otišao a da nije primio ono najvažnije – ljubav. Sedamnaest je godina strpljivo nosila svoju nemoć i do zadnjega dana svjesno je prikazivala Gospodinu svoje molitve i žrtve za rodbinu i sve preporučene. Strpljivo je nosila bolove uzrokovane padom, molila je za liječnike i trpjela bez jauka.

Bogu je služila osamdeset i jednu godinu. Zajedno smo s njome proslavile njezin stoti rođendan, a njezine su blagoslovljene godine i nama nosile blagoslov jer je živjela s Bogom, u Bogu i za Boga. Ona to nije smatrala ničim osobitim, niti se sama takvom smatrala. Bogu je bila zahvalna na svemu i svojom jednostavnošću je tvrdila da je važno doći u nebo i gledati Boga licem u lice. To je bila njezina želja i njezina nada.

Zahvaljujemo dobrom Bogu na svim milostima kojima ju je obdario tijekom života, kao i na onima koje su po njoj darovane nama koje smo s njome živjele. Božja prisutnost koju smo osjećale u njezinoj blizini daje nam sigurnost da je život koji je živjela s Bogom na zemlji, nastavila živjeti i u vječnosti.

Neka i nas prati svojom molitvom i zagovorom da i mi spremno služimo Gospodinu i s Njime se sjedinimo u ljubavi u ovozemaljskom životu i u vječnosti.

Počivala u miru!

 

---