Djelatnosti Družbe

Ciljeve Crkve sestre promiču molitvom, žrtvama, primjerom života i zalaganjem u djelima apostolata. Naše apostolsko djelovanje prožeto je duhom Družbe i usklađeno sa Zakonikom kanonskoga prava i odredbama vlastitih Konstitucija.

Od osnutka Družbe, kroz dugu povijest, sestre su razvile veoma bogate djelatnosti u duhu karizme utemeljiteljâ:

 

1. Prosvjetno-odgojno djelovanje

Jedan od glavnih razloga zašto je biskup Haulik pozvao sestre milosrdnice u Hrvatsku odgoj je i obrazovanje siromašne, pogotovo ženske mladeži. Samo nekoliko tjedana nakon dolaska u Zagreb sestre su otvorile Djevojačku osnovnu školu za siromašne djevojke.

Na zamolbu roditelja da im kćeri ostanu što duže u sestarskoj školi, osnovana je Viša djevojačka škola, kasnije Građanska škola koja je trajala dvije godine. Uz osnove ručnog rada, osposobljavala je za učiteljice ručnog rada, švelje i krojačice. Kasnije je prerasla u radionicu crkvenog ruha i umjetničkog veza i kao takva je opstala do danas.

Uz škole i tečajeve, sestre su otvorile Dječje zabavište (vrtić). Biskup Haulik osnovao je pjestovalište (čuvalište siromašne djece) koje su vodile sestre.

Godine 1848. sestre su otvorile Žensko učilište, dvogodišnju školu za osposobljavanje učiteljica, koja je uskoro postala trogodišnja, a 1889. godine četverogodišnja te je promijenila naziv u Ženska učiteljska škola ili Preparandija. Da bi se upisala u ovu školu, djevojka je trebala imati završenu nižu realnu gimnaziju ili višu djevojačku školu. Polagao se prijemni ispit, a na kraju školovanja matura. Nakon dvogodišnjeg pripravničkog staža polagao se učiteljski ili državni ispit. Školu su uz katoličke djevojke pohađale i učenice pravoslavne i evangeličke vjeroispovijesti te židovke.

Nakon višegodišnjeg nastojanja, sestre su u Zagrebu otvorile Žensku realnu gimnaziju. Prvotno je bila smještena u Gundulićevoj ulici, a onda se preselila u svoju novosagrađenu zgradu na Savskoj cesti gdje se danas nalazi Učiteljski fakultet.

Prve sestre u samostanskim školama bile su iz Tirola i materinji jezik bio im je njemački. Da su dobro uspjele svladati teški hrvatski jezik, dokaz su tolike škole koje su otvorile. Osnovale su i razna društva: Dubravka, Katolička akcija, Marijina kongregacija, a za učenice 7. i 8. razreda organizirale su tečaj za buduće majke i tečaj plesa.

Zbog sve veće potrebe za školovanim bolničarkama, neke su sestre pohađale državne bolničke škole, a neke su se školovale u Beču. Godine 1931. sestre su otvorile vlastitu Bolničku školu na Vinogradskoj cesti gdje su uz sestre profesorice predavali ugledni liječnici i predstojnici klinika.

U vili Sveti Duh u Zagrebu otvorena je osnovna škola za konviktice, koju su pohađala i djeca iz okolice. Uz spomenute, sestre su otvorile svoje škole i radile u više od dvadeset državnih škola u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Albaniji, Makedoniji, Rumeliji i Bugarskoj.

Svoje odgojno-obrazovno djelovanje sestre su proširile i na zatvore. Dvadesetak godina radile su u Muškoj kaznionici u Lepoglavi. U Ženskoj kaznionici u Zagrebu pomagale su zatvorenicama da se pripreme za život nakon izdržane kazne: poučavale su ih ručnom radu, šivanju, pletenju, izradi obuće i sl. Zatvorenice su završavale osnovnu školu i primale vjersku pouku.

Dolaskom komunističke vlasti, rad u odgojno-prosvjetnim ustanovama zabranjen je, škole su oduzete, a sestre su preko noći ostale bez svojih milosrdničkih djelatnosti.

Godine 1967. sestre su otvorile školu u Rimu gdje su već vodile starački dom i dječji vrtić, a u Sjevernoj i Južnoj Americi otvorile su školske zavode.

Do dolaska demokratske vlasti odgojno-prosvjetno djelovanje sestara bilo je ograničeno samo na župe, a onda se vraćaju u škole kao vjeroučiteljice, učiteljice i profesorice raznih predmeta i otvaraju vlastite vrtiće. Točno 50 godina nakon ukidanja Ženske realne gimnazije u Zagrebu, 1995. sestre su otvorile Žensku opću gimnaziju Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti.

Godine 2007. sestre su u dvorcu Lužnica nedaleko Zaprešića otvorile Duhovno-obrazovni centar »Marijin dvor« gdje je nekada djelovao dječji vrtić, Mala glazbena škola i Domaćinska škola. U Lužnici se danas održavaju seminari, duhovne obnove, duhovne vježbe, tečajevi, kulturna događanja, poslovni sastanci, edukacije, terenske nastave i sl.

Danas sestre u svojim samostanima otvaraju internate za učenice i studentice jer uvijek osluškuju potrebe naroda s kojim i za koji žive, pronoseći Vinkov duh milosrdne ljubavi.

 

2. Zdravstveno djelovanje

Briga za bolesnike dio je karizme i djelatnosti sestara milosrdnica. Po dolasku u Zagreb, u južnom krilu samostana, sestre 1. siječnja 1846. godine otvaraju malu žensku bolnicu s dvanaest kreveta. Uskoro se bolnica proširila u zgradu današnjeg Sveučilišta, a zbog prenamjene prostora, vlasti su tražile da se bolnica iseli. Bolesnice su premještene u drugu sestarsku bolnicu u Ilici. Budući da je Ilica postala jako prometna i bučna, sestre su sagradile novu bolnicu na Vinogradskoj cesti koja je počela s radom 1894. godine. Bolnica milosrdnih sestara u to je vrijeme bila jedna od najvećih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj i najsuvremenija bolnica na ovim prostorima.

U bolnici je zauzimanjem sestara milosrdnica za vrijeme II. svjetskog rata od sigurne smrti spašeno oko 260 židova. Sestra Bogoljuba Jazvo, ravnateljica bolnice, nije ni na trenutak oklijevala kad joj je nadbiskup Alojzije Stepinac predložio da spašavaju Židove smještajući ih u bolnicu. Svi Židovi primljeni u bolnicu imali su dijagnozu tuberkuloza ili glaukom, i to onu vrstu glaukoma koja izaziva sljepilo, zbog čega se kontrola nije usudila ulaziti na te odjele.

Na brežuljku u krugu bolnice sestre su sagradile jednokatnicu za bolesne sestre i ona je prozvana Bolnica sv. Vinka, a u njoj kapelicu koja je posvećena sv. Vinku. Te dvije bolničke zgrade na Vinogradskoj cesti danas se smatraju jednom bolnicom. Nacionalizirane su 1948. godine, sestre su istjerane i njih stotinjak vratilo se u Kuću maticu, Frankopanska ulica br. 17. Bolnica je dobila naziv Opća bolnica narodnog heroja dr. Mladena Stojanovića i nosila ga je do 1991. godine, kad se naziv mijenja u Klinički bolnički centar »Sestre milosrdnice«. Time je sestrama dano bar malo priznanje za sav njihov trud, novac i žrtvu. Unutar bolnice osnovana je i župa Presvetog Srca Isusova, župnik vodi duhovnu brigu za bolesnike, a sestre pomažu u pastoralu župe.

Izvan Zagreba sestre su sagradile i otvorile još dvije svoje bolnice i to u Zemunu (Srbija) i Plovdivu (Bugarska). Dolaskom komunističke vlasti, snašla ih je ista sudbina kao i druge ustanove u vlasništvu Družbe. Te četiri bolnice sestre su sagradile i dale narodu.

U Zagrebu je bilo jako značajno djelovanje sestara u Zavodu za umobolne u Vrapču. Preuzele su upravljanje bolnicom, a po isteku ugovora ostale su raditi u njoj do dolaska komunističke vlasti.

Često su državne vlasti i uprave javnih bolnica tražile sestre za dvorbu bolesnika i vođenje kućanstva, a ponekad su ih tražili da pomognu u osnivanju ili da preuzmu kompletno vođenje bolnica, kao u Šibeniku gdje su do pred Drugi svjetski rat radile 62 sestre. Bolnica je do 1951. godine po broju kreveta bila najveća bolnica u Dalmaciji.

Osim u bolnicama, zdravstvenu djelatnost sestre su provodile i u mnogim domovima za starije i nemoćne u Zagrebu, u desetak domova diljem Republike Hrvatske, te desetak izvan Republike Hrvatske. Danas su prisutne u više državnih domova u domovini i u inozemstvu te imaju nekoliko vlastitih domova za starije i nemoćne pri svojim samostanima.

 

3. Karitativno-socijalno djelovanje

Uz spomenuto, sestre se u duhu karizme bave i karitativno-socijalnom djelatnošću. Sve škole, vrtići, bolnice, starački domovi i ostale ustanove koje su osnivale ili u njima djelovale, imale su za cilj pomoći ljudima, uvijek s naglaskom na one najnemoćnije i najslabije u društvu.

Sestre su karitativno djelovale u dječjim domovima i u sirotištima trudeći se u svakom čovjeku prepoznati Krista, jer su siromasi »naši gospodari«. Otvarale su pučke kuhinje tako da i danas u svakoj većoj kući postoji pučka kuhinja ili drugi oblik organizirane prehrane u kojoj uz sestre rade volonteri i dobrotvori. Svrha takvog oblika rada nije samo ponuditi topli obrok, nego stvarati odnose i otvarati prostore u kojima se svatko tko je pogođen nevoljom može osjećati prihvaćen i zaštićen. Zato s korisnicima i volonterima organiziraju duhovne obnove i razna kulturna događanja

Teško je nabrojiti sav karitativno-socijalni rad sestara milosrdnica jer je njime prožeto svako drugo sestarsko djelovanje.

 

4. Rad u crkvenim ustanovama i župnom apostolatu

Uz navedena djelovanja, važno je znati da ništa manje nije važno djelovanje sestara u različitim crkvenim ustanovama i u župnom apostolatu.

Od dolaska na ove prostore sestre vode domaćinstva u biskupijama i bogoslovnim sjemeništima diljem Hrvatske i šire.

U našoj poznatoj izdavačkoj kući Glas Koncila u Zagrebu dugo godina radile su četiri sestre, a jedna sestra u uredništvu Glasa koncila i Maloga koncila. Tako je vjeronaučno natjecanje pod nazivom Vjeronaučna olimpijada Maloga koncila pokrenuo Mali koncil pod vodstvom don Luke Depola. Nagradna putovanja zvala su se tribusijade.

Sestre su čuvarice svetišta Majke Božje na Kamenitim vratima u Zagrebu. Rade kao tajnice u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu, na bogoslovnim fakultetima, u katehetskim uredima, kao profesorice na katoličkim fakultetima i srednjim školama, na crkvenim sudovima i u muzejima.

U nebrojenim župama diljem domovine i šire sestre su vodile ili vode sakristansku službu, liturgijsko pjevanje za sve uzraste.

U župnom apostolatu sestre rade s djecom, mladima i odraslima, pripremaju ih za sakramente, angažirane su u raznim projektima, programima i aktivnostima, kroz natjecanja, u izradi katehetskih pomagala, udžbenika i sl., sudjeluju u karitativnim akcijama i duhovne su pratiteljice Marijanske vinkovske mladeži.

Možemo reći da je po životu i djelovanju sestara milosrdnica posijano sjeme milosrdne ljubavi koje će, vjerujemo, po Božjoj milosti i dalje donositi plodove po novim generacijama.

 

5. Izdavačka djelatnost

Za vrijeme buđenja narodne svijesti u doba ilirizma, 1864. godine u zagrebačkom samostanu sestre milosrdnice su uz dotadašnji njemački počele moliti i na hrvatskom jeziku, naizmjence. Tome je uvelike pridonio Sestrinski molitvenik koji je s njemačkog preveo svećenik Stjepan Tadić.

Godine 1924. u Vlaškoj ulici sestre su otvorile vlastitu tiskaru u kojoj se tiskao časopis Ljiljan bašča, životopisi pokojnih sestara. Tu je još tiskan Molitvenik i Ustanove Družbe sestara milosrdnica. Tijekom Drugog svjetskog rata tiskara je zatvorena.

Družba je izdala Kratku povijest Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu koja kronološki obuhvaća razdoblje od 1845. do 1922. godine.

Preko 70 godina sestre su u Zagrebu izdavale časopis Glasnik sv. Josipa namijenjen kršćanskoj obitelji, dok ga nisu zabranile komunističke vlasti. Časopis je opet počeo izlaziti 1984., a danas mu je izdavač Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu.

Za bolju povezanost sestara izlazio je časopis Mudra djevica, danas Naš vjesnik, glasilo za cijelu Družbu, a k tome gotovo svaka provincija izdaje vlastito glasilo.

Nakon Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.) Družba je tiskala brojne knjige: životopise, molitvenike, priručnike duhovnosti, itd.

Boljem poznavanju poslanja i djelovanja Družbe pridonijela su dva od planirana tri dijela o povijesti Družbe: Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s Kućom maticom u Zagrebu.

U novije vrijeme, redovito se tiska vlastiti Liturgijski kalendar, a u godini obilježavanja 400. obljetnice vinkovske karizme (2017.) objavljeni su Časoslov i Misal Vinkovske obitelji.

 

6. Znanstveni i umjetnički rad

U Družbi sestara milosrdnica bilo je, a ima i sada sestara koje je Gospodin uz karizmu milosrdne ljubavi obdario i smislom za znanstveni i umjetnički rad u službi karizme. Ističemo samo neka imena.

Dr. sc. sestra Agnezija (Marija) Pantelić (1915. – 2008.), paleoslavistica, predavala je hrvatski jezik na Privatnoj ženskoj realnoj gimnaziji sestara milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu, a zatim je radila u Staroslavenskom institutu Svetozar Ritig istražujući hrvatskoglagoljske bogoslužne kodekse. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirala je tezom Hrvatskoglagoljski kodeksi krbavskoga područja u 14. i 15. stoljeću.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1988. godine dobila je počasni doktorat za paleoslavistička istraživanja, posebno za doprinos poznavanju staroslavenskog bogoslužja. Bila je prva žena doktor teologije u Hrvatskoj. Republika Hrvatska ju je 1991. godine nagradila državnom nagradom za znanost za životno djelo, a Staroslavenski institut posvetio joj je dvobroj časopisa Slovo.

Pisala je brojne studije, osvrte, recenzije, analitički je obradila mnoge glagoljske misale, brevijare, psaltire: Misal iz 1483. (prvotisak), Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz XV. stoljeća, Drugi novljanski brevijar iz 1495. godine i dr.

Sudjelovala je u pripremi kritičkih izdanja starih glagoljskih kodeksa. Ističemo dva: Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, čiji je osnovni tekst preslovila u latinici te istražila sadržaj rukopisa i njegovu raskošnu iluminaciju i Drugi novljanski brevijar u kojemu je prepoznala sudjelovanje petorice pisara. Težište njezina rada jest ispitivanje i dokazivanje onoga što je u glagoljskim liturgijskim kodeksima specifično hrvatsko.

Nezamjenjiv rad s. Agnezije imao je izvor u svakodnevnom dubokom životu s liturgijom.

Sestra Anuncijata (Kata) Voloder, dipl. ing. kem. (1912. – 2010.), stručna savjetnica u Institutu za medicinska istraživanja i higijenu rada u Zagrebu, najprije je radila kao nastavnica u Družbinoj građanskoj školi u Požegi i Zagrebu. Na traženje dr. Andrije Štampara, prešla je na Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada. Rezultate svojih istraživanja objavila je u više od dvadeset znanstvenih i stručnih publikacija, posebice u znanstvenom časopisu Arhiv za higijenu rada i toksikologiju. Držala je predavanja na brojnim znanstvenim skupovima u Europi i Americi. Nakon umirovljenja još je šesnaest godina radila na Institutu Ruđer Bošković kao vanjska stručna suradnica. Rad s mladima osobito ju je radovao. I u visokoj životnoj dobi nije odustajala od pomaganja siromašnim učenicima i studentima.

Sestra M. Vinka (Marija) Galić, prof. (1913. – 1982.), knjižničarka u JAZU-u i prevoditeljica, poslije studija najprije je radila kao profesorica u Realnoj gimnaziji u Zagrebu, onda u dvjema zagrebačkim bolnicama na odjelu za radiologiju te kao knjižničarka u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (danas HAZU). S hrvatskog na njemački prevela je radove niza autora koje su objavili Matica hrvatska, Kršćanska sadašnjost i Staroslavenski institut. Od tih prijevoda ističemo dvije monografije Grge Gamulina: Bogorodica s Djetetom u staroj hrvatskoj umjetnosti i Slikana raspela u staroj hrvatskoj umjetnosti.

Spominjemo i znanstvenu asistenticu na području knjižničarstva i dokumentacije mr. sc. sestru M. Kristinu (Elizabetu) Palanović (1925. – 2009.) koja je radila u Hrvatskom leksikografskom zavodu, objavljivala članke u raznim časopisima, izradila bibliografiju Glasa koncila…

I u novije je vrijeme određeni broj sestara doktorirao ili magistrirao na raznim fakultetima iz područja teologije, bioetike, morala, crkvenog prava, povijesti, a tijekom povijesti sve do današnjih dana Družba se ponosi i darovitim umjetnicama: slikaricama, književnicama, prevoditeljicama i pjesnikinjama.

 

7. Glazbeni život i rad sestara milosrdnica

Dolaskom sestara milosrdnica i gradnjom crkve sv. Vinka, započeo je i liturgijski život zagrebačkog Donjeg grada. Biskup Haulik naručio je nove orgulje kod Pavla Pumpa u Karlovcu. Među prvim značajnijim glazbenicama spominje se s. Georgija Čugmal. Kako se povećavao broj sestara, samostan je imao sve značajniju ulogu u liturgijskom životu grada te Družba za crkvu svetog Vinka naručuje nove Hefererove orgulje.

U razdoblju između dva svjetska rata Družba je u svim svojim djelatnostima doživljavala procvat, pa tako i u glazbi. Otvarala je vlastite škole i ustanove, školovale se i polagale ispite. Poznato je kako je jednoj komisiji predsjedao veliki hrvatski glazbenik Ivan pl. Zajc.

Veliki doprinos Cecilijanskom pokretu i preporodu novije crkvene glazbe, Družba je dala tiskanjem pjesmarice Virgini Matri koja je prvenstveno bila namijenjena sestarskom zboru. Veliki doprinos na tom području u prvoj polovici XX. stoljeća dale su s. M. Tarzicija Fosić i s. Lujza Kozinović.

M. Tarzicija (Terezija) Fosić (1895. -1958.) diplomirala je solo pjevanje, glasovir i orgulje na Muzičkoj akademiji. Skladala je između ostaloga četiri mise, 22 moteta na latinskom i hrvatskom jeziku. Kao vrsna glazbenica i skladateljica dobila je svoje mjesto u glazbenoj enciklopediji.

Lujza (Zorka) Kozinović (1897. – 1975.) diplomirala je glasovir, solo pjevanje, kompoziciju i orgulje na Muzičkoj akademiji. Skladala je 15 misa, 45 moteta, Gudački kvartet u f-molu, preko 70 popjevaka, itd. Poseban opus ostvarila je u zapisivanju glagoljaškog pjevanja (Vinodol). Uz brojne velikane glazbenike i s. Lujza uvrštena je u glazbenu enciklopediju.

Osnivanjem Instituta za crkvenu glazbu Albe Vidaković u Zagrebu, otvorila se mogućnost glazbene izobrazbe za više sestara. Nakon završenog školovanja na Institutu ili u državnim školama, Družba neke sestre šalje na daljnji studij u Rim na Papinski institut za crkvenu glazbu.

Veliki broj sestara akademskih glazbenica radio je u Družbinim školama, ali i izvan Hrvatske. Novije razdoblje dalo je veliki broj glazbenica koje su djelovale ili još djeluju kao skladateljice, orguljašice, voditeljice zborova, dirigentice, nastavnice i profesorice u školama i na glazbenim institutima.

 

8. Radionica umjetnog vezenja i crkvenog ruha

Radionica crkvenog ruha počela je s radom ubrzo po dolasku sestara u Zagreb. U njoj se izrađuje crkvena odjeća prema liturgijskim propisima, a predmeti imaju liturgijski i umjetnički značaj. Spominjemo samo neke važnije radove.

Pod vodstvom s. Ksaverije Skube izrađeni su mnogi umjetnički radovi. Posebno su značajni ornati (svečana odjeća za posebne događaje i svetkovine) i barjaci za crkve i razna društva. U radionici su vršeni i restauratorski radovi. Za potrebe samostana i drugih crkava izrađivane su čipke u svim tada poznatim tehnikama.

Papi Piju IX. sestre su poklonile antependij (predoltarnik) s devetnaest lica slikanih iglom (dvanaest apostola, četiri evanđelista, Isus, Marija i Josip).

Za 50. godišnjicu svećeničkog ređenja pape Lava XIII. poklonile su mu klecalo s rezbarijom u drvu i umjetnički vezenom slikom Srca Isusova te sag s njegovim grbom. Rad je bio izložen na Vatikanskoj izložbi. Vatikanski list L’Osservatore Romano pisao je da tekstilna industrija toga vremena nije proizvela slična djela. Domaći list Obzor hvalio je rad, a bečka obrtna škola dodijelila je sestrama počasnu diplomu.

Za jubilejsko hodočašće 1900. godine hrvatska omladina predala je papi Lavu XIII. zlatno srce kupljeno od doprinosa mladih iz cijele zemlje i album pun njihovih potpisa. Na koricama albuma koji je imao dvjesto stranica s. Ksaverija je iglom izvezla lik Srca Isusova. Naslovne arke ukrasile su učenice ukrasnim slovima i narodnom ornamentikom.

Ručni radovi sestara odlikovani su zlatnom medaljom na izložbama u Trstu, Pešti, Beču, itd.

Neki nacrti i uzorci učenica čuvaju se u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Bili su izloženi u postavi Muzeja i opisani u Katalogu kustosice pod nazivom Čipka u školi 2001. godine.