„Uloga poglavara u življenju i svjedočenju vjere u zajednici“

Objavljeno: 9. studenoga 2012.

Predavanje na temu „Uloga poglavara u življenju i svjedočenju vjere u zajednici“

(o. Vjenceslava Mihetec)

Učenici Kristovi su oni koji su povjerovali i koji vjeruju. Oni koji vjernički žive i djelotvorno svjedoče svoju vjeru. Vjernik ima soj duhovni stav. On nije puki optimista koji se nada da će nešto dobro završiti, već vjeruje da ima smisla ono što radi, pa makar i ne završilo dobro, poželjno. To su oni koji govore AMEN, oni čija je sigurnost u pouzdanju. To su Božji karizmatici. Božji obdarenici darovima koje ničim nisu zaslužili. Vjera je nezasluženi Božji dar na koji se odgovara ljubavlju. Za nju se zahvaljuje molitvom. Ona potiče na djelovanje. Ona ne miruje. Ona u svakom vremenu otvara i otkriva nove mogućnosti. Oni koji se njome služe velik mir uživaju. Mijenjaju svijet. Uočavaju potrebe svijeta i blagotvorno odgovaraju na njih. Vjera, milosni dar, onome koji se njome služi uvijek svjedoči da mu je dostatna Božja milost. Vjernika to zadržava na nogama i onda kad se sve oko njega ljulja. On ostaje stamen i onda kad mu nevjera ljudi dovodi u pitanje sve ono što je utemeljio na čistoj vjeri. I onda kad mu je sve dovedeno u pitanje i kad ostane sam sa svojom vjerom, s Božjim darom; on tada započima sve iznova. Čini nešto novo.

U vjeri se sklapa Savez s Bogom. Čovjek, saveznik, kao da promatra Nevidljivoga, odgovara vjerom koja se neće pokolebati, unatoč mnogim slabostima. Vjerom su se srušile jerihonske zidine. Ipak, mnoge poteškoće na putu često su velika napast za vjeru čovjeka saveznika. Čovjek se počinje okretati prema čovjeku savezniku. Zaboravljaju se silna djela Božja. Čovjek gubi orjentaciju. U toj smetenosti nikako da se vrati Bogu.“ Ima li tko razuman Boga da traži?“pita se Psalmista.

U takvim stanjima povijesti spasenja Bog je podizao proroke. Oni ne samo da su ukazivali na promašaje naroda ili pak na djela vjernih otaca, oni su pokazivali put povratka k Bogu, sada, danas u stvarnim prilikama. Put povratka je vjera, obnovljena vjera koju treba izmoliti. „Smiluj nam se Gospodine, jer smo sagriješili tebi!“ Put do ponovne čvrstine vjere nimalo nije lagan. Molitva za obnovu srca, da se iz svoje tvrdokornosti stupi u vjeru. Glavno sredstvo na putu je posluh. Po posluhu se dolazi do spoznaje. „Da poslušam što mi to govori Gospodin!“ potiče Psalmista. Gospodin obećava mir narodu svome, onima koji mu se svim srcem vrate.

Poetski izvještaj o stvaranju čovjeka govori da je Bog čovjeka stavio u raj zemaljski. Veli: „zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio… postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.“ U vrtu je čovjek imao sve. I Boga koji je s njime šetao po vrtu za dnevnog povjetarca. Ali pod utjecajem zla čovjek ipak nije vjerovao Bogu. Htio je više. Kako za više nije bio sposoban, izgubio je sve. Opjevala je to Pjesma nad pjesmama:“postavili me da čuvam vinograde; a svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala.“(Pj 1…)

Vi ste se drage sestre sastale sa svih strana da promotrite prijeđeni put. Da provjerite kvalitetu vaše lađe, lađe vaše zajednice koja vas nosi k drugoj obali. Graditelji te milosrdničke lađe, sv. Vinko i sv. Lujza, započeli su poput Noe. Na visokoj planini vjere i po snažnim valovima milosrđa Gospodnjega uputili je k cilju. Danas ste vi putnice u toj lađi. Ona plovi preko četiri stoljeća. Kormilo je u vašim rukama. Vinogradari su brojni i treba ih čuvati, obrađivati. Tko bi ih sve nabrojio. Da bi se nešto učinilo treba krenuti od onog jedincatog u svakoj od vas. Svoj vinograd, u sebi, treba čuvati i očuvati. To je zalog budućnosti. To je polazna točka. Bog me je pozvao pozivom svetim, upravio mi noge na put mira, povjerio mi zadatak, vinograd, za koji sam prvi odgovorna ja. Samo u tom vinogradu Bog druguje sa mnom i ja s njim.

Sadašnji papa je u ukopnoj liturgiji svog predšasnika rekao da je Kristova lađa popucala na mnogim mjestima i da propušta. Nije tada mislio da će on biti odgovoran za njezin popravak. Upravo završena Sinoda i Godina vjere imaju iscjeliteljski zadatak. Vjerujem da je i ovaj vaš susret za detaljnu provjeru stanja lađe, družbe. Građa koju treba provjeriti je karizma družbe, poslanje družbe, hrana kojom treba hraniti Isusove malene, molitva i povratak prvotnome. Ove misli želim razmatrati zajedno s vama u ovom susretu.

KARIZMA: „Karizmatička oznaka koja je vlastita svakoj ustanovi traži od utemeljitelja i od njegovih učenika da stalno provjeravaju vjernost Gospodinu, poučljivost Duhu Gospodnjem, brižnu pozornost na okolnosti i oprezno usmjeren pogled na znakove vremena, volju da budu uključeni u Crkvu, svijest podložnosti svetoj hijerarhiji, hrabrost u pothvatima, ustrajnost u sebedarju, poniznost u podnošenju nezgode.“ (Mutuae relationes 12)

Iz izloženoga se lako uočava dvoje:

  1. Karizma utemeljitelja
  2. Karizma utemeljenja.

Utemeljitelj vođen impulsima Duha Svetoga i poslušan istom tom Duhu probijao se kroz sve poteškoće tražeći pogodnu stijenu za temelj na koji će položiti, na kojem će utemeljiti ono što je u njemu pokrenuo Duh Božji. Koji križni put na kojem se ispočetka malo tko pridružuje. Sjeme mora umrijeti. No ne radi se o smrti, već o preobrazbi. U svojoj preobrazbi u dubini i tami zemlje život se mijenja, a ne oduzima, izbija nešto novo, čak neprepoznatljivo. I upravo ta neprepoznatljivost stvara zabune. Sada to više nije samo karizma utemeljitelja, već utemeljenja, koje je učinio Duh Sveti, a koja će obuzimati mnoge u budućnosti na slavu Boga i spasenje duša. U svakom vremenu budućnosti ona izvire na drugi način u drugom obličju, ali ista, istim Duhom Svetim oplođena. Tako do danas. Muka je u tome što mi jako puno energije trošimo na vanjsku prepoznatljivost tako da gubimo sadržaj i miris i boju Duha Svetoga. Dosta se osvrnuti na „lanjska“ sredstva kojima smo raspolagali a koja smo izgubili bilo da su nam oduzeta ili smo ih trebali napustiti jer nas nema. Koliko vremena izgubimo da nam oduzeto bude vraćeno, a onda ne znamo što bi s tim. A u svemu tome zaboravimo čitati znake vremena koji vapiju baš za našom karizmom kojom Bog računa danas preko nas. Karizma utemeljenja koja živi u karizmaticima, tj. karizmom obdarenim ljudima, koja dolazi od Duha Svetoga, svrha joj je da obogati, razvije i pomladi život ustanove u sve većem povezivanju zajednice i davanju svjedočanstva za prisutnost obnove. Narav tih darova i pravilnost njihove upotrebe prosuđuje zakonita vlast po tome koliko su u skladu sa zajedničkim idealom ustanove i potrebe Crkve. (usp. M.R. 11)

Da bi se održala narav redovničke ustanove poglavari imaju zadaću vodstva. Njihova vlast je odozgo, od Duha Svetoga u povezanosti sa svetom hijerarhijom, koja je ustanovu kanonski osnovala i autentično odobrila njeno posebno poslanje. Za narav redovičke ustanove sukladno s trostrukom ulogom pastoralne službe, tj. poučavanjem, posvećivanjem i upravljanjem, brigu nose poglavari. S obzirom na službu poučavanja na poglavare spada da budu ovlašteni duhovni učitelji u okviru evanđeoskoga ideala vlastite ustanove, kako ga je zamislio utemeljitelj. S obzirom na službu posvećivanja, poglavari trebaju biti učitelji savršenstva; raspodjeljujući zadaće, vodeći računa o odgoju članova zajednice, bilo početni, bilo stalni odgoj. S obzirom na službu upravljanja poglavari su dužni voditi brigu da se život zajednice odvija u redu, organizaciji i raspoređivanju članova zajednice, a pri tome vodeći računa o posebnom poslanju, da ustanova bude uključena u aktivnost Crkve pod vodstvom biskupa. Poglavari su prihvatili težak zadatak da se svom revnošću brinu kako bi im članovi ustanove bili vjerni karizmi utemeljitelja te da promiču neprestanu obnovu koju iziskuje Sabor i naše vrijeme. Na neprestan rast i obnovu poglavari trebaju poticati sve članove ustanove, jer „uspješna obnova i ispravno prilagođivanje neće se postići ako na tom ne budu surađivali svi članovi zajednice.“ (PD 4)

Vrijeme krize koje traje već neizdrživo dugo nažalost nije donijelo optimistične plodove. Kriza znači vrijeme provjere prijeđenoga puta ali i provjera planova za budućnost. Ključ provjere je Evanđelje Isusa Krista koji je proglasio blaženstvo:“Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7)

Ta Isusova riječ ima posebnu snagu za vašu „milosrđu Božjem“ posvećenu obitelj. Povratak ili bolje reći pogled u prošlost ispunja vas ponosom. Djela materijalne i duhovne kulture oduzeta i danas služe suvremenim ljudima za odgoj i izobrazbu. Teško se odvojiti od učinjenoga vlastitom dušom, radom i molitvom. Sadašnje vrijeme koje je obilježeno žalošću za izgubljenim, zabrinutošću zbog pada broja članova, brige kako ćemo naprijed, prosjek životne dobi veoma visok… I da ne redam dalje. Onda što je također zanimljivo, zavirivanje kako je kod drugih. Što poduzimaju drugi, posebno ako imaju kojeg kandidata više. Onda dolazi do kopiranja modela. Često paničan strah radi stanja u kojem se nalazimo briše sve kriterije prijema kandidata. Ni godine, ni kultura ne igraju ulogu. Glavno je da se ima. Onda iskazivanje brojeva kandidata, kandidatica, pa čestitke na uspjehu. Plitkoća na koju je upozorio i sadašnji papa kad je za odmora u sjevernoj Italiji govorio svećenicima i biskupima o brizi za zvanja. Sve to stvara metež koji stvara oluju u kojoj se niti vidi niti čuje. „Ima li tko razuman Boga da traži?“ ponavljam pitanje Psalmiste.

Nakon Tridentskog sabora vrata paklena jako su se otvorila. Izgledala su prijeteće. A njima nasuprot Bog je podigao snažne ljude koji su ga slušali. Koji su se dali voditi njegovim Duhom. Koje nije ugušila buka i bijes pakla. Tu vam je i sveti vaš otac Vinko i majka Lujza. To su vam utemeljitelji koji su ostvarili karizmu utemeljenja koja i danas živi u vama.

Današnje vrijeme ja zovem rajem na zemlji. Kada nam je Bog u povijesti dao toliko kao danas? Uzmite samo internet. Koliko prostran vrt svijeta. Što sve u njemu nema. Kuda se sve ne može stići i to i hipu vremena. Mobitel. Svima si dostupan u trenu. Ali i tu vrijedi ona Božja: „Napunite zemlju i sebi je podložite. Vladajte…“ (Post 1, 18)

Ali čuje se tu i ono… ja sam u središtu… u to ne dirajte… a Isus govori „bez mene ne možete ništa učiniti!“ Iz svega ovoga izviruje neograničena Božja ljubav. Vjernički i sa zahvalnošću treba gledati u sebe i oko sebe. U sebi ćemo naći njega a kad s njime iziđemo iz sebe naći ćemo ga kao potrebnika u ljudima oko sebe, u kojima „milosrdni“ traži milosrđe za sebe, jer što ste učinili najmanjemu meni ste učinii. Tako nam misao i djelovanje okreće prema sebi, koliko god nam zlo hoće pogled odvratiti od njega i karizmu kojom nas je obdario okrenuti i od njega i od nas. To je ono, nemojte slušati Boga.

Ovo što proživljavamo danas nije novost. Svako je pokoljenje prošlo kroz kušnje i napasti. Tamo od prvih ljudi. Danas je red na nama. Rekla mi je prije par godina jedna vrhovna poglavarica koja više ne zna kako izgleda novakinja, da je stanje takvo pomalo i radi toga što su toliko mislile i radile na zvanjima da su zaboravile raditi na sebi te ako se tko i javi nemaju što pokazati. Dakle, najprije čuvati svoj vinograd.

Poslanje družbe: „… Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnika pošalje u žetvu svoju. Idite!Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte.“(Lk 10, 1-4)

Ovaj se ulomak Evanđelja čita uglavnom kad je govor o svećeničkim zvanjima. Ako ga raščlanimo uočit ćemo da on učenike prvo šalje da mu priprave dolazak u gradove i mjesta kamo je kanio doći. Egzegete drže da sv. Luka govoreći o ovom poslanju ima dvostruku namjeru: želi pokazati da poslanje nije pridržano samo dvanestorici i da poslanje u Palestini predoznačuje poslanje među poganima. Stoga ga i ja uzimam ne samo za svećenička zvanja, već svakako i za redovnička. Poslani smo dakle pripraviti Isusu mjesto prijema tamo kamo on želi doći. Poslani smo započeti ono što on želi dovršiti. Šalje nas u zajedništvu s drugim. Ne daje nam nositi ništa. Zajedništvo potvrđuje njegovu blizinu, prisutnost, a kad je on tu onda nije potrebno ništa drugo. Ako sam sam onda mi treba i kesa i torba i obuća. Pitanje je TKO je svijet u koji nas šalje. Taj TKO govori da se radi o subjektu. Taj subjekt je živ. On postoji, tu je, sada, razvija se. U to stanje Isus je slao, a danas šalje i nas. Naše djelovanje u svijetu ima za cilj izazvati čežnju ljudi za Bogom, Isusom, jer veli:“kamo je kanio doći“. Danas nas ima u mnogim mjestima, ali Isusa nema i ne dolazi. Iz mnogih mjesta smo otišli ili odlazimo, popularno govoreći, zatvaramo kuće, jer nas nema ili naše „tamo biti“ više nema smisla. Isus, vidimo, šalje po dvojicu. Zajednicu. Otvorenost rastu zajednice kojoj će se pridruživati spasenici. Ide se bez ičega. Jedina sigurnost je Isus koji kani doći. Uspjeh apostolata, poslanja je u tome da se ljudi oduševe Isusom kojega svjedočimo. Što se događa danas? Mi odlazimo na osnutak osigurani. Manje više ne trebamo ulaziti u kuće ljudi. Ne trebamo njihovu hranu niti ono što oni mogu staviti pred nas. Ako idemo, idemo sasvim neovisni. Isus je to mogao učiniti svojim poslanicima. Ali nije. Uputio ih je ne samo u gradove i sela već k ljudima. Dobro je o tome i danas promisliti. Drugi pravac kretanja jesu pogani. Tako izgleda po sv. Luki. I to je neodgodivo. Zato veli“putem ne pozdravljajte nikoga“, jer nam je poznato da su istočnjački pozdravi trajali beskonačno. Ovdje je hitnost naglašena. Bez odgađanja. Da ne bi bilo prekasno. Nadalje, „žetva“ je sinonim za Božj sud. Sud kao žetva, vršidba, rešetanje. Po prorocima to je vrhunsko Božje djelo. Ivan Krstitelj je rekao da je to dužnost jačega. Isus po molitvi i propovijedanju( svjedočenju) pridružuje učenike tom eshatološkom djelu za koje je kucnuo čas u njegovu poslanju. Imamo li mi pravo to odgađati. Bez obzira na naše sadašnje stanje i prilike? Bez obzira koliko nas ima, moramo biti svjesni da smo tu sada i zato da navijestimo njegov dolazak. Zauzeto radeći na vlastitom spasenju, među ljudima kojima nas je poslao, naviještamo njegov dolazak. Plodovi našega rada bit će požnjeveni, ovršeni i prorešetani. On će to učiniti. Biti nam je zabrinutima da bude više zdravog zrnja nego pljeve. Stoga nije vrijeme imitiranja modela koje nalazimo kod sv. Vinka, drugih velikih sinova i kćeri družbe, velikih djela naših milosrdnica. Danas to više neće ići. Na tim nastojanjima gubimo puno snage i sredstava, ali ne ide. Nama danas jest jednostavno krenuti kud on kaže. Ići pred njim. Ali stvarno ići kud nas on šalje. Sve nam je snage uložiti da mu pripravimo put i da nađe bogatu žetvu.

Promotrimo nadalje, što s plodovima našega rada, poslanja. „Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet, neka odu po selima kupiti hrane. A Isus im reče: Ne treba da idu. Dajte im vi jesti. Već je kasno, kažu učenici. Još k tome i kraj je pust.“ Nekada i nas uhvati panika. Mnoštvo nas okružuje. Gladno mnoštvo. I duhovno i tjelesno. Ovo nas prisiljava na istraživanje novih putova. Mi više ne možemo graditi velike bolnice, škole, ubožnice i sl. To sada rade drugi. Nama je ostalo malo. Ni nama dostatno. Što je to za tolike? Na koncu, je li uopće dolazimo k njemu izvijestiti ga kakve su prilike? Kako se okupljamo na molitvu? Da li mu izrecitiramo ili otpjevamo nešto što jedva ili nikako ne dopire do naših duša. Pa da onda i ne čujemo njegov odgovor. Odgovor bez kojega ne znamo što nam je činiti. A Bezgrješna je rekla: „Učinite sve što vam rekne!“ Nadalje veli izvještaj, učenici su pristupili. Dakle zajednica. Znate, pitanje je za svaku: Što činiš da ti zajednica bude jednodušna u molitvi, radu, postojanju? Možemo živjeti zajedno, jedni pored drugih ali ne i jedni s drugima. Ali tamo gdje smo zajedno tamo Gospodin daje svoj blagoslov. Stvarno, da li ga zajednički, jednodušno izvješćujemo o stanju svijeta koji nas okružuje? Jesu li pitanja i muke svijeta, njegove radosti i nade, njegove tjeskobe i nesnalaženja sadržaji našega dolaska k njemu i razgovora s njime? Strah da ne ostanemo i bez onoga malo što imamo često nas zadržava da šutimo, da ne razmišljamo zajednički i da mu ne govorimo, jer bi nam mogao reći: „Dajte im vi jesti!“ Mislite li da bi vaši aposolski pothvati tijekom povijesti Družbe bili ostvareni da utemeljitelj i nasljednici nisu ono malo što su imali nesebično i dubokom vjerom stavili njemu na raspolaganje. Ostalo je učinio on. Ni danas neće biti drugačije, jer ista je njegova riječ, kako onda tako i danas. Ne treba istraživati nešto drugo. Ovo malo što nam je ostalo, ono malo što nas ima i što imamo trebamo staviti njemu u ruke. Tako: rad s djecom, roditeljima, katehezu, rad u bolnicama, domovima, rad u našim kućama. Ne reći: Što je to naspram onoga što smo imale i radile, posjedovale, što je to za mnoge, za tolike? Ljudima trebamo reći da ne idu dalje. Štoviše, da posjedaju, je on će ih nahraniti i omogućiti im da jedra idu naprijed. Naš je zadatak da ono što smo mu dali uzmemo iz njegovih ruku i podijelimo i stalno dajemo ljudima. Na to nas sjeća svagdanja euharistija.

Više puta je Isus istaknuo ljude, molitelje, koji dolaze k njemu i znaju što hoće. Čujmo ovo: „A kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, rapitivao se što je to. Rekoše mu: Isus Nazarećanin prolazi. Tada povika: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: Sine Davidov, smiluj mi se! Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi upita ga: Što hoćeš da ti učinim? A on će: Gospodine da progledam. Isus će mu: Progledaj! Vjera te tvoja spasila. I umah progleda i uputi se za njima slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.“ (Lk 18, 35-43)

Slijepac je bio iskren, jasan, izričit. Jednostavno zna što hoće. Hoće progledati. Drugo ga ne zanima. Marija Magdalena u uskrsno jutro na Kalvariji zna što hoće, hoće Isusa živog ili mrtvog, ali Isusa. Zebedejevi sinovi ištu, ali im Isus veli da ne znaju što ištu. I za nas je pitanje, znamo li što hoćemo? Isus nam se približava, prolazi, zaustavlja se s nama. Samo mi, zauzeti svojim poslovima, zabijeni u svoju stvarnost niti čujemo niti vidimo. I u molitvi daleko više mislimo na sebe, zabijeni u sebe, i ne čujemo što viče mnoštvo. Ostajemo ravnodušni, i na uzbuđenje ljudi i na njegov glas. Jesam li ikad viknuo: Isuse, hoću da progledam, a onda da ti se pridružim. Istina kao slijepi sjedimo u svojim ogrtačima, prosimo i zdvajamo, a on je tu. Prolazi. Stat će kad čuje krik vjere, vjere koja spašava. Hoćemo li se zjednički dogovoriti što hoćemo, pa kad nas pozove da mu razgovjetno i snažnim glasom kažemo što hoćemo? Dok to ne učinimo ostat ćemo u svojoj sljepoći.

Da ne bih stvorio pojam bezizlaznosti i da se ne uvjerimo kako baš ništa ne možemo, upozorit ću vas na vaše bogatstvo koje se krije u vašoj tradiciji u kući vašega oca, vaše zajednice. Sv. Luka piše o sinu koji nije cijenio ono što ima u kući svojega oca. Odlučio je uzeti ono što mu još pripada i nestati u svijetu koji mu obećaje više. Baštinu je brzo spiskao i pao u očaj. No sjetio se oca i svega što je kod njega imao. Sada kad nije imao više ništa, jer svoje je uzeo i spiskao, vratio se ocu. Imao je nadu da je otac dobar i milosrdan i da će čuti njegov:“Oče sagriješih!“

Rekoh, jeste li svjesne koje bogatstvo ima vaša obitelj? Koliko je dobara u žitnicama vašega oca i majke. Je li vas to ispunja ponosom? Koliko puta se ponašamo kao rasipni sin. Tražimo otpremninu i odlazimo na put. Kuda i u što? Što hoću reći? Sjetimo se sv. Pavla, kojemu je Isus rekao: Dosta ti je moja milost. A koje li milosti u svemu onome što je baština otaca? Iz te riznice treba iznositi i staro i novo. Obnova zajednice može rasti iz korijena koji su zasadili oci. U sjeni stabla karizme treba tražiti počinka i snage za naprijed. Dobri otac su poglavari zajednice i zajednica. Čitati i promišljati nad djelima, nad ostavšinom utemeljitelja. Znati čitati u vremenu. Danas. Ne odlaziti i ne tražiti hrane kod tuđina. Stoga neophodno je proučavati spise otaca u svjetlu suvremene teologije i sociologije. Brinuti se da u družbi bude sestara stručnjakinja osposobljenih za tumačenje tih spisa u onom i sadašnjem vremenu. Iščitavati ono za danas. Vrijedno je osposobljavati se u teološkim, sociološkim, medicinskim, pedagoškim i inim znanostima, ali na prvo mjesto staviti izučavanje vlastite karizme utemeljitelja i njihovih odovora na izazove vremena u kojem su živjeli i upozoravati Družbu na suvremene pravce kretanja u ovom našem vremenu. Mnogima se dogodilo da su se našli na tuđim poljima ostavivši pune žitnice svojh otaca. Može se to dogoditi. Ali je potrebno redovito ispitivati savjest vlastitu, u zjednici i u Družbi. Provjeravati put i plodove. Potrebno je i neophodno slušati mnoštvo, gledati kud se kreće, jer ono često puta reagira i registrira pomake duha u svijetu. Ne treba se suzdržavati nego pitati ih što je to, kao što je to učinio Jerihonski slijepac. Pred Isusa nam je doći trčeći s jasnim planovima i čistim željama. Čujte, što više možemo poželjeti nego čuti: „Progledaj, vjera te tvoja spasila!“


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: