70. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI SESTRE M. KORNELIJE HORVAT

Objavljeno: 23. siječnja 2014.


















Na otoku Hvaru obilježena je 70. obljetnica pogubljenja s. M. Kornelije Horvat (Koprivnica, 1886. – Hvar, 1944.), članice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Zajedno s njom optuženo je i pogubljeno još šestero nedužnih otočana među kojima je bio i župnik don Jakov Račić.

Iz tog dijela hrvatske povijesti iznosimo na svjetlo dana lik sestre M. Kornelije Horvat koja je presudom Vojnog suda optužena za špijunažu, pribavljanje i čuvanje oružja, kao i za otkrivanje položaja partizanskih jedinica. Tako govori jedini pisani dokumenat koji je našu sestru smjestio na listu narodnih neprijatelja zajedno s desecima nedužnih ljudi. Teške su to bile optužbe za jednu časnu sestru koja je u dječjem vrtiću odgajala djecu tog istog naroda. Usmena predaja progovara nam preko svetog ostatka, preko svjedoka koji su bili prisiljeni od straha šutjeti o toj istini. Ti ljudi sada svjedoče da ona nikada nije bila ničiji neprijatelj već nedužna žrtva jednog režima. Ispunilo se vrijeme da se javno progovori istina, da se ispravi nanesena nepravda s. M. Korneliji, svim sestrama milosrdnicama i hrvatskom narodu.  Dugogodišnja šutnja prekinuta je na najbolji mogući način – molitvom i pjesmom. Otok Hvar bio je domaćin za 37 sestra milosrdnica koje su došle pokazati svoje zajedništvo sa svojom sestrom. Prigodni program obilježen je hodom njezinim stazama. Od Jelse, gdje je živjela i djelovala, do Hvara gdje je odvedena, mučena u zatvoru i pogubljena na hvarskom groblju, kretala se povorka bijelih sestara na čelu s biskupom msgr. Slobodanom Štambukom, svećenicima, rodbinom pogubljenih i brojnim pukom. Program je  započeo u crkvi Uznesenja Marijina na nebo u Jelsi, 18. siječnja 2014. izvedbom prigodnih skladbi i  recitala. O životu i smrti s. M. Kornelije govorila je s. M. Blaga Bunčuga. U nedjelju, 19. siječnja, svetu misu je predslavio i propovijedao hvarsko – bračko – viški biskup msgr. Slobodan Štambuk, također u Jelsi. U nadahnutoj riječi istaknuo je:

„Išli su išli plačući…vraćat će se s pjesmom“ Da li je sestra Kornelija, odlazeći na svoj put od Jelse do Hvara plakala, da li je plakala uzlazeći uz stepenice prema groblju i kapeli svetog Nikole u Hvaru? Možda je zaplakala na pomisao da više nikada svoje sestre vidjeti neće. Možda je zaplakala radi one djece koju je voljela, odgajala i davala životna usmjerenja. Možda je zaplakala što svoje Koprivnice ni svoje rodbine više nikada neće vidjeti. Ali imala je u ruci sjeme, sjeme za koje kaže Sveta Knjiga da ako bačeno u zemlju ne istrune ne donosi rod. Ako bačeno u zemlju istrune donijet će snoplje svoje. I vraćat će se s pjesmom. I imam dojam da se upravo sestra Kornelija vratila s pjesmom. Nakon 70 godina vratila se među nas, u naše misli, u naša razmišljanja, u naše molitve i konačno u našu pjesmu. To je čudnovatost križa Gospodnjega. To je ona misteriozna stvarnost u kojoj se utka svačiji križni put. Ono što su kršćani puno puta u povijesti proživljavali počelo je na Kalvariji. Dvije su stvarnosti među onima koji su Krista propeli. Kao prvo čini se da su brojni među njima bili vjernici, tj. oni koji su vjerovali u Boga ali Krista nisu priznali. I drugo: bili su izvršioci želja režima, bili su egzekutori, bili su ubojice, bili su krvnici da bi izvršili nalog Poncija Pilata, da bi izvršili nalog čovjeka koji je pitao: Što je tvoja istina Isuse? Ja sam tvoja istina. Ja te mogu propeti, ja te mogu poslati u život. I ta stvarnost vjernika i ubojica puno se puta nkroz povijest ponovila. Da li to dogodilo i sa sestrom Kornelijom na njezinom križnom putu prema Kalvariji, prema kapeli sv. Nikole, u blizini koje je imala svoj oltar na kojem je žrtvovana? Mislim da DA. Većina naših ljudi koji su se tada odlučili za bezboštvo bili su kršteni ali su postali sluge režima i izvršitelji njihovih naloga o životu i smrti. Postadoše ubojice, a mnogi bijahu kršteni.

Da bi se ispravila nepravda, da bi se vratila čast koja im je bila oduzeta potrebne su tri stvari:

1. Želja za istinom. Što je istina? Ne pitam tebe Pilate što je istina. Pitam ljude, pitam povijest: što je istina? Kakva je istina s. M. Kornelije, kakva je istina onih koji su uz nju pretrpjeli svoju Kalvariju? Što je točno od onoga što znamo o tom događaju? Istina nas muči. Ona će mučiti uvijek poštena, normalna, zdrava čovjeka koji zdravo misli. I tažit će se istina, prava istina, nepatvorena istina, istina koja jest.

2. Ima li još uvijek živih koji su bili sluge režima? Ja odlučno kažem u ovom momentu našem: IMA. Što bismo od njih očekivali? Očekivali bismo jedno zdravo svjedočanstvo o tome kako je to bilo, da doznamo istinu o jednoj sestri Korneliji, da konačno doznamo istinu o onima koji su nevino stradali.

3. Rehabilitacija. Potrebno je vratiti čast onima koji su bili proglašeni – o, kakva je to lakrdija – neprijatelima naroda. I ubijeni su u ime naroda. Ma kojega to naroda? Koji je to narod bio pitan, koji je to narod presudio? Narod? Narodi su djeca velika što lako ih je igračkom kupiti. Sestra Kornelija voljela je svoj narod i narod je volio nju. Njoj narod nije presudio. Potrebna je obnova njihove časti koja im je u danom trenutku oduzeta i očekujemo od naših vlasti da pokrenu pitanje rehabilitacije nevino stradalih.“ (Iz homilije msgr. Slobodana Štambuka)


Poslije euharistijskog slavlja otkrivena je spomen ploča na kući u kojoj su sestre živjele. Poslije podne spomen – povorka krenula je prema Hvaru kamo su bili odvedeni i tadašnji osuđenici. Na groblju, na mjestu gdje je pogubljena s. M. Kornelija svi glasovi ujedinili su se u jednu molitvu. Nakon molitve krunice i Devetog časa povorka je sa upaljenim svijećama krenula prema mjestu gdje je, prema predaji, bilo položeno tijelo s. M. Kornelije i don Jakova. Na toj posljednjoj postaji njenog ovozemaljskog križnog puta obnovili smo svoju vjeru u uskrsnuće i vječni život. S. M. Kornelija svoju je vjeru zapečatila vlastitom krvlju i žrtvom života posvjedočila da pripada Bogu i hrvatskom narodu. Vjerujemo da je njezina okrutna smrt već postala sjeme novih kršćana, novih Bogu i narodu odanih hrvata i novih svetih sestara milosrdnica.


Priredila: s. Vilma Šurjak


Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: