AKO TI JE ŽIVOT PUN BOGA TI SI PUN ŽIVOTA

Kada sam u obavijesti o duhovnoj obnovi, koja će se održati u Lužnici od 19. do 23. veljače 2022., pročitala da će duhovnu obnovu voditi don Ivan Bodrožić, mislila sam: Što li će ne-redovnik govoriti redovnicama o redovništvu, pogotovo kad je riječ o visokom „redovničkom stažu“: 10, 15, 20, 25, 30, 35, 40 i 45 godina zavjeta?

Kada smo se okupile u Lužnici, od 47 sestara iz europskog dijela Družbe, koje slave spomenute godišnjice, na ovaj susret se odazvalo 27 sestara. Prilično malo s obzirom na ovako dobru priliku da se zaustavimo i vidimo gdje smo u svom redovništvu. Istina, nije ovo jedina mogućnost zaustavljanja nad sobom i svojim življenjem, ali je jedna od vrlo dobrih prilika.

Voditelj je mudro odlučio govoriti o redovništvu prema dokumentu Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života „DAR VJERNOSTI-radost ustrajnosti“.

Ovdje ću navesti samo neke voditeljeve misli. Biti vjeran ili nevjeran ono je što svojim životom svakodnevno biramo. Svijet u kojem živimo nudi svoje izazove, Krist svoje. „Ostanite u mojoj ljubavi“, poziva Krist. Mentalitetu današnjeg svijeta, kojega smo dio, nevjernost je itekako prihvatljiva. Zato je bitno dobro upoznati sebe i svoje izbore. Umijeće življenja je gledati vlastiti život u svjetlu Božjeg lica i osjećati se posvećen Njegovom prisutnošću, onda nećemo živjeti mlakim, dosadnim i nezanimljivim životom. Zdušno i velikodušno može živjeti samo onaj tko živi po Bogu i s Bogom. Naša vjernost treba biti plod ljubavi, a ne plod pravila i zakona. Bog je najbolje pravilo. Živjeti po Bogu, a ne po pravilu, jer i farizeji su živjeli po pravilu ali nisu dopustili Bogu da im prosvijetli život.

Govoreći kako bismo trebali gledati ljude pored sebe, svećenik je naglasio da druge trebamo gledati na božanski način, da trebamo imati Božji pogled. Bog nas želi obdariti svojim pogledom kako bismo mogli uočiti ono što ljudska površnost ne vidi. Površan pogled je izvor nerazumijevanja, a Duh Božji proniče dubine. Gledati sebe u Božjem svjetlu pa ćemo druge vidjeti drugačije.

O privlačnosti evanđelja i evanđeoskog načina života… možemo sebi postavljati pitanje: Jesmo li mi po radikalnosti življenja evanđeoskih savjeta proroci u današnjem svijetu? Osjećamo li mi očaranost evanđeljem, izaziva li evanđelje u nama oduševljenje, izaziva li ono u nama gušt života ili smo zahvaćeni mentalitetom današnjeg vremena pa se zatvaramo u svoj mali svijet te ne vidimo ljepotu svoje posvete Bogu po evanđeoskim savjetima?

Govorio je don Ivan i o izgradnji vlastitog identiteta. Identitet nas čini onim što mi jesmo, to je arhitektura osobnosti. Bog je naš arhitekt, on nam je zadao mjere, gabarite, on najbolje zna naše mogućnosti i darove. Nemamo pravo prekrajati mjere svoje ljudskosti. Naše je da ostvarimo Božji nacrt nas samih. A moguće je ostvariti nebesku dimenziju sebe. Identitet mora odgovarati nacrtu koji nosimo u sebi. Ako ga ne realiziramo bit ćemo neostvareni, promašeni. Nije lako biti po Kristovoj mjeri, ali ništa se drugo ne isplati.

Ljudi smo vremena u kojem živimo, na neki način. Mreže, umrežavanje, digitalno, virtualno… riječi su koje svakodnevno čujemo. Očito je da se svijet mijenja nevjerojatnom brzinom. Nekada su samostani bili okruženi i zaštićeni zidovima, no današnja tehnologija stvara digitalni svijet koji postaje dio nas, koji ne poznaje granice, koji „ruši“ zidove. Sada u samostan viralno može ući bilo tko, bilo kada. Zato je bitan naš odnos prema digitalnom, prema virtualnom. Putem razno raznih platformi informacije se danas šire brzinom koja ne dopušta čovjeku misliti i rasuđivati. I to može biti kobno, pa i za nas. Mreže su ljepljive, baš kao paukova mreža, hvataju u svoju zamku. Međutim, ljudi koji vjeruju iskreno i postojano i na mrežama mogu naći valjan sadržaj. Važno je biti svjestan opasnosti i živjeti konkretan, stvaran, a ne viralan život. Redovnički život je život skromnosti, život u Gospodinu, život anonimnosti, a ne ekstravagancije, život u Bogu i s Bogom. Ako tako živimo, nemamo se čega bojati.

Moć nemoći i bogatstvo siromaštva

U čovjeku postoji potreba za imanjem i potreba za moći, tu se očituje tko je tko! Logika svijeta – steći i imati što je moguće više. I vladati! To je ljudska logika, od koje nismo ni mi slobodni. Tko žudi za stjecanjem pokazuje da duhovno nije moćan. Mi imamo zavjet odricanja od materijalnih dobara da bismo mogli osjetiti snagu duhovnog bogatstva. Naglasak je na onom što nam Bog daje, a ne na onom čega se odričemo. Naša logika bi trebala biti Gospodinova logika – davati svoj život za druge. Pozvani smo služiti, a ne vladati. To je naša moć! Bog neće pitati koliko smo priskrbili za zajednicu, on će pitati nešto drugo – koliko smo uložili u zapuštene, siromašne, napuštene. Ne treba se hvaliti koliko smo sagradili, obnovili, koliko smo uspješni menadžeri zajednice, nego koliko smo oduševljeni Bogom i koliko smo ljudi oduševili za Boga.

„Ako ti je život pun Boga ti si pun života!“ riječi su don Ivana Bodrožića, voditelja duhovne obnove. Ova mi se misao čini sasvim prikladna na završetku osvrta na ovaj susret. Život pun Boga – to je redovnički život!

I još samo nešto! Preporuka organizatorima ovih susreta – bilo bi korisno, nakon voditeljeva nagovora, predvidjeti vrijeme za susrete u manjim grupama u kojima bi sestre razgovarale o onome što su čule, razgovarati o tome kako to izgleda u našim konkretnim životima.

s. Krešimira Bakić

---