Bezgrješna Djevica Marija od Čudotvorne medaljice

U vrijeme večernje molitve 27. studenog 1830. s. Katarina Labouré klečala je zajedno s ostalim novakinjama u kapelici Kuće matice u Parizu. To je bila subota uoči prve nedjelje Došašća. Časna sestra Marta, njihova učiteljica, pročitala im je odlomak, a onda je zavladala duboka tišina. Svaka je novakinja razmišljala o onom što učiteljica pročitala. U toj tišini s. Katarina začuje šuštanje svilene haljine. „Podigoh oči i vidjeh pred sobom blaženu Djevicu. Stajala je na polukugli – ja sam barem vidjela samo polovicu.

Snježnobijela haljina prelijevala se u ružičastom sjaju zore. Na glavi je imala rubac od čipaka, a preko njih se prostirala bijela koprena sve do zemlje ne prekrivajući joj lice.

Na grudima je objema rukama držala jednu manju kuglu. Pogled joj je bio usmjeren prema nebu, a dok je kuglu prikazivala Bogu, njezino je lice postajalo sve sjajnije. Nemoguće je opisati kako je bila rajski lijepa.

Odjednom primijetih na njezinim prstima prstenje, ukrašeno krasnim draguljima. Ti su se dragulji sjali takvim blistavim sjajem da je čitav lik blažene Djevice stajao u moru svjetla. Dragulji nisu bili jednaki. Bilo ih je manjih i većih. Što su bili veći to su bili sjajniji. Dok sam bila sva utonula u promatranje, prečista Djevica upravi pogled u mene i reče:

– Ova kugla znači svijet, i posebno svakog čovjeka.

Ne mogu izraziti što sam osjećala gledajući te divne zrake.

– Zrake svjetla znače milosti koje prosipam na one koji ih mole. Razumjela sam da se Srce blažene Djevice raduje ako nam može pomoći. Ona rado dijeli svoje milosti, ako ih mi tražimo od nje. U onom času kao da sam se sva ukočila od radosti. Kao da to nisam bila ja, koja sve to gleda i čuje. Tada primijetih promjenu. Oko lika blažene Djevice stvorio se ovalni okvir na kojem je stajao natpis, ispisan zlatnim slovima:

O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.

Zatim se ukazanje opet promijenilo. Iz ruku blažene Djevice nestade mala kugla, a Djevica lagano raširi i pusti svoje ruke. Draguljima obloženo prstenje obasjalo je tada i podnožje njezinih nogu, tj. zemlju. Sada mi se nametnulo pitanje zašto se ne sjaji svaki dragulj na ruci blažene Djevice. Odakle to? Što znači da pojedini dragulji ostaju tamni?

Jedan glas protumačio je i to: ‘Tamni dragulji znače milost koju ljudi ne prose’. Slika se zatim okrene. U sredini veliko slovo „M“. U slovo „M“ usađen je križ. Ispod slova dva srca: jedno ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Razumjela sam da to ima biti druga strana medaljice. Razmišljala sam da nije možda i tu potreban natpis. Na to osjetih odgovor: ‘Slovo M i dva srca govore dovoljno’. Začula sam glas: ‘Daj napraviti medaljicu po ovom uzoru. Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu’.

Onda je svega nestalo, kao nešto što se ugasi, a ja sam ostala sva radosna i spokojna.

To je, eto, zadaća koju je Katarina morala preuzeti na sebe. Upravo na to je blažena Djevica mislila kada joj je u prvom ukazanju rekla: ‘Bog ti povjerava veliku zadaću’“.

---