DUHOVNA OBNOVA ZA SESTRE ZAVJETOVANE PRIJE 30, 35, 40 i 45 GODINA

12. veljače 2020.

Dani provedeni u Duhovno-obrazovnom centru Marijin dvor, Lužnica, od 5. do 9. veljače ove godine, ostat će nam trajno u sjećanju i zahvalnosti Gospodinu koji nas vodi i štiti na putu posvećenja u našem vremenu punom izazova. Početak i kraj susreta, praćen jakim vjetrom na čitavom području naše Domovine simbolizirao je silu i snagu Duha Svetoga, koji sabire i pročišćuje svoj narod. Ima simbolike i taj 5. dan u mjesecu, koji nas povezuje s Družbinim početkom i slavljem 175. obljetnice dolaska prvih sestara milosrdnica u Zagreb. Spajajući sve to u radost zajedništva krenule smo u avanturu druženja s Gospodinom i međusobno da bismo ojačane njegovom milošću osluškivale glas Providnosti u svome hodu.

            Zazivom Duha Svetoga započele smo 5. veljače duhovnu obnovu pod vodstvom fra Danijela Patafte, OFM, svjesne da je Duh Sveti naša jedina prava snaga i jedina moć koja drži Crkvu! A snaga Crkve je u Evanđelju, koje prema sv. Pavlu nije k nama »došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini« (1 Sol 1,5). Duh Sveti je odgovor i lijek našoj osamljenosti, našim pitanjima pred patnjom, nepravdom, strahovima i nemoći. On je uzrok naše radosti, naše nade i snaga našeg zajedništva. S tim mislima ušle smo u dane mira, molitve i preispitivanja, dane povratka Prvoj Ljubavi.

            Napustivši uhodanost svakidašnjice, uputile smo se u svojevrsnu pustinju te dopustile Gospodinu da progovori našem srcu, da nas svjetuje, vida rane i balzamom svoje ljubavi liječi ožiljke stečene na životnim stazama tijekom 30, 35, 40 i 45 godina redovništva. Provele smo te dane u dubokom promišljanju i radosti zajedništva s onima koje su s nama dijelile iskustvo prvih koraka. A svaka skupina bila je obogaćenje jedna drugoj u spoznaji bogatstva što ga svaka pojedina sestra nosi u sebi. Uranjajući mišlju u prvotno predanje, obnavljale smo snage kako bismo se mogle oduprijeti kušnjama slabljenja duha i drugim izazovima što ih godine sa sobom donose. Svijest da je Isus bio, jest i ostaje s nama daje nam sigurnost da ništa u životu nije uzaludno.

            Duh Sveti vodio je fra Danijela, koji nam je u bogatim razmatranjima približavao Isusa, sve od onih trenutaka kad smo se poput prvih učenika i mi pitale gdje taj naš Učitelj stanuje i kamo nam je poći da bismo ga istinski susrele. I susrele smo ga upravo u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, gdje On vidljivo djeluje i kad su naša nastojanja anemična i prozirna, jer Družba je Božje djelo. Naše slabosti i manjkavosti ne mogu umanjiti taj Božji dar Crkvi i svijetu.

            Nismo na tom putu bile pošteđene ni pitanja o smislu muke i trpljenja, tajne Getsemanija i Kalvarijske uzvišice, ali s vjerom da nakon muke uvijek dolazi zora uskrsnuća. Obnavljajući snagu u sjeni križa svaka od nas živi svoje redovništvo prihvaćajući Božju volju u duhu služenja. Stoga nas slabosti i grijesi ne smiju sputati u želji da služimo Bogu, koji uvijek ljubi, oprašta i želi naše spasenje. Naglasivši da bi »u Crkvi svi trebali biti služitelji Otajstva, od biskupa i poglavara, do vratara«, fra Danijel nam je posvijestio važnost cjeloživotnog obećanja služenja u uzajamnom poštovanju i prihvaćanju. Važna je to komponenta u svijetu koji gubi osjećaj za Boga, a time i za čovjeka. U takvom svijetu služenje ponekad zahtijeva herojske žrtve, od kojih nipošto ne smijemo odustati.

            Otpori i protivljenja iznutra i izvana neophodni su, ali vrijeme provedeno s Kristom u osami pomoći će nam da ne zatvaramo vrata u strahu od prigovora i osporavanja. Jer »Duh Sveti daje život, i kao Božja prisutnost, potiče na dobra djela. Po njemu možemo biti nositelji Kristova dara, što će biti prepoznatljivo u našoj svakidašnjici«, naglasio je fra Danijel te nas ohrabrio da će u otvorenosti Duhu Svetom Božja prisutnost uvijek biti s nama.

            Promatrajući svoj život unatrag nekoliko desetljeća, priznajmo da je bilo toliko dobra u njemu. Sve što jesmo i što imamo dar je Božji za koji treba ustrajno zahvaljivati da bismo na kraju naših dana mogle sa sv. Pavlom reći: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak« (2 Tim 4,7).

            Ta je želja zrcalila iz pogleda i gesta svake pojedine, a svaka je od nas Isusu jako važna. Sa sviješću da je Njegov križ sredstvo našeg spasenja prinesimo na žrtvenik Njegove ljubavi svoj život, svoje sposobnosti, svoje propuste i slabosti da pročišćeno sve bude na dobro Crkve, Družbe i hrvatskog naroda. Neka nam u tome prednjači svijetli lik bl. Alojzija Stepinca, koji je unatoč svim protivljenjima svjedočio vjernost Crkvi i ostao velik u svom trpljenju.

            U zahvalnosti Gospodinu za darovano u tim milosnim danima, zahvaljujemo i poglavarstvu Družbe i pojedinih provincija, koji su nam omogućili da obnovljena duha, ohrabrene snagom Duha Svetoga obnovimo entuzijazam služenja u vremenu i okolnostima darovanim nam od Gospodina.

                                                                                                                      s. M. Ines Tutić

Galerija slika