Kratka povijest Družbe

20. prosinca 2011.

Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.), veliki apostol kršćanske ljubavi, osnovao je u Parizu godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac, družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za ljude s ruba društva – za napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zatočene. Tim su Vinkovim djelom redovnice po prvi puta bile uključene u aktivni apostolat jer je osnivanje Kćeri kršćanske ljubavi bio početak života i djelovanja redovnica izvan klauzure. Kako se njihov broj neprestano povećavao, njihova se djelatnost počela širiti i izvan granica  Francuske – po Europi i svijetu. Danas je stablo Vinkovih milosrdnica najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih jedan zasađen i u Hrvatskoj.

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz Tirola u Austriji, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest “bijelih sestara”. Biskup Haulik, kasnije nadbiskup i kardinal, bio je rodom i srcem Slovak, ali je Hrvatsku ljubio kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskoga naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. Da bi mogao ostvariti barem neke od tih svojih nastojanja, pozvao je iz Tirola sestre milosrdnice da kao učiteljice preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, a kao vrsne bolničarke u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je dao sagraditi crkvu i samostan te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.

Tijekom svoje duge povijesti sestre su razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, dječje vrtiće i domove te  pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih, od kojih su bile osobito na glasu Ženska učiteljska škola (1848. ‒ 1945.) i Ženska realna gimnazija (1926. ‒ 1945.) u Zagrebu. Luč znanja i kršćanskog odgoja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom, nego i izvan njezinih granica  ‒  najprije u Bosni i Hercegovini, a potom u nizu drugih zemalja sve do Južne i Sjeverne Amerike.

Svoje služenje bolesnicima sestre su započele nedugo nakon dolaska u Zagreb, već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkoga samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta, koja će s vremenom prerasti u veliku bolnicu koju je Družba sagradila 1893. godine na Vinogradskoj cesti. Gradnja te bolnice, kao i onih u Zemunu (1887.) i u Plovdivu u Bugarskoj (1924.) zahtijevala je od sestara velika odricanja i žrtve.

Djela kršćanske ljubavi sestre su nesebično činile i u mnogim domovima starih i nemoćnih te u ubožnicama i u kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su skrbile o ranjenicima, o siromašnoj djeci i o ratnoj siročadi.

 

Godine 1871. prve milosrdnice odlaze kao misionarke u Bosnu, a godine 1924. u susjednoj Italiji preuzimaju vođenje kućanstva u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. S nakanom da svoju odgojno-obrazovnu djelatnost prošire među hrvatskim iseljenicima u Južnoj Americi, one 1934. godine odlaze u Argentinu, gdje u duhu svoje karizme djeluju u školama i u odgojnim zavodima te u zdravstvenim ustanovama, otvorene potrebama i domaćeg i useljenog stanovništva Argentine, Paragvaja i Urugvaja.                    

Od godine 1955. sestre su i na tlu Sjeverne Amerike, gdje se posvećuju prosvjetnom i zdravstvenom djelovanju, radu u crkvenim ustanovama i u župskom pastoralu među hrvatskim iseljenicima.

Nakon Drugoga svjetskog rata, kada je u zemljama bivše Jugoslavije zavladala komunistička strahovlada, sestrama su bile oduzete sve odgojne i zdravstvene ustanove. U toj situaciji one se ipak snalaze i počinju djelovati u raznim crkvenim ustanovama, osobito na župama, gdje vode kućanstvo, katehiziraju djecu i mlade te vode brigu o ljepoti liturgijskih slavlja.

Kako je Družba bivala sve brojnijom, za audijencije u Vatikanu 1930. godine, sveti otac Pio XI. savjetovao je vrhovnoj glavarici sestri Ignaciji Pavičić da se Družba podijeli na provincije. Ta podjela ostvarila se 1932. godine, kada je Družba imala 1560 sestara i 113 svojih zajednica. Najprije je, 3. siječnja, osnovana provincija u Rijeci (danas: Provincija Majke Dobrog Savjeta – Rijeka), a potom, 8. prosinca, provincije u Zagrebu i Splitu (danas: Provincija Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije – Zagreb i Provincija Navještenja Gospodinova – Split).

Sedam godina poslije, godine 1939., osnovana je Južnoamerička provincija Krista Kralja sa sjedištem u Dock Sudu (Bs. As.). Ona je 1997. godine podijeljena na dvije provincije koje danas nose ime Provincija Krista Kralja – Argentina i Provincija Marije Kraljice Mira – Paragvaj. Godine 1974. osnovana je provincija i u Sarajevu (danas: Provincija Majke Divne – Sarajevo). Družba je utemeljila i tri svoje delegature ‒ u Italiji, u Sjevernoj Americi i u Bugarskoj. Dvije delegature su već ugašene: Sjevernoamerička delegatura (1963. – 1999.) i Delegatura svete braće Ćirila i Metoda – Plovdiv (1963. – 2017.), dok  Delegatura Presvetih Srdaca Isusa i Marije – Rim (1959.) djeluje i danas.

Premda brojem članova znatno manja, Družba godine 2011. čini iskorak i upućuje četiri svoje sestre na Salomonske Otoke, gdje se od 18. svibnja posvećuju misijskom djelovanju u župi Duha Svetoga u Bumi, na području biskupije Auki. 

Sestre i danas, na razne druge načine, izlaze ususret potrebama Crkve i suvremenog čovjeka, uvijek osjetljive za potrebe najsiromašnijih. Ma gdje bile, danomice se trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima suvremenog svijeta.