MILOSRDNICE NA PUTOVIMA MILOSRĐA

25. Kolovoz 2016.

Sveta godina Izvanrednog jubileja milosrđa bila je, odlukom poglavarica, za sestre milosrdnice milosni poziv da pohode Poljsku, zemlju koja je na jedan način iznjedrila ideju jubilejskog slavlja godine Božjeg milosrđa, po svetom papi Ivanu Pavlu II. i svetoj Faustini Kowalskoj,  kojoj se Isus više puta ukazivao. Iz zapisa u knjizi „Dnevnik Faustine Kowalske”, valja naglasiti Isusove riječi: „Neka najveći grešnici polažu svoju nadu u Moje milosrđe. Oni imaju pravo prije svih drugih pouzdati se u bezdan Mojeg milosrđa“.

Put nas je dakle, od 17. do 21. kolovoza, vodio prema Poljskoj, zemlji koja neodoljivo povezuje s najdražim Papom, zemlji koja budi znatiželju putovanja i hodočasničkog žara. U skupini od 102 sestre bile su predstavnice svih provincija: Bezgrešnog začeća BDM – Zagreb, Majke dobrog savjeta – Rijeka, Navještenja Gospodinova – Split, Majke Divne – Sarajevo, Krista Kralja – Argentina, Marije Kraljice Mira – Paragvaj te delegatura: Presvetih Srdaca Isusa i Marije – Rim i Svete braće Ćirila i Metoda – Plovdiv.

Jutarnji sati 17. kolovoza u Frankopanskoj su odzvanjali radosnim pozdravima i susretima koji ispunjaju pouzdanjem i odišu zajedništvom. Nakon svete Mise u samostanskoj crkvi bijela se povorka uputila prema Mimari gdje su već čekala dva autobusa.

Putovanje, praćeno molitvom i pjesmom dovelo nas je do prve postaje, do mađarskog glavnog grada Budimpešte. Razgledanje mađarske prijestolnice uz stručno vodstvo dalo je prekrasnu sliku grada „na lijepom plavom Dunavu“ koji se diči sa svojih devet mostova i brojnim drugim znamenitostima te bogatom povijesnom i kulturnom baštinom. S pogledom na mozaike ogromne kupole Bazilike Svetog Stefana, brzo smo se oprostile od Budimpešte, jer pred nama je bio još dug put.

Stigavši u kasnim večernjim satima u predgrađe Krakova utonule smo u san čekajući s nestrpljenjem jutro da nas povede na izvor, na mjesto gdje je Božje milosrđe govorilo jednoj priprostoj redovnici, svetoj Faustini Kowalskoj. Kako smo se osjećale malene i nedostojne stajati na mjestu gdje je Bog govorio svojoj odabranici, gdje je poslao poruku nama da je samo ljubav mjerilo, da je milosrđe divna Božja odrednica. Kretanje između Svetišta Pape Ivana Pavla II. i Svetišta Sv. Faustine Kowalske na negdašnjem kamenolomu, natopljenom znojem i krvlju svetog pape Ivana Pavla II., bila je i za nas svojevrsna „škola života”, škola ispita savjesti i želje biti bolji, biti svetiji. Bili su to milosni dani u kojima dotičeš i doživljavaš Boga na djelu.

Krakov, prekrasan grad s bogatom crkvenom i svjetovnom arhitekturom, grad je nadahnuća i uzdizanja duha onom što nadilazi svakodnevicu. Ljepota i jednostavnost toliko se prožimaju da postaje razumljivo stremljenje prema vječnom. U tom je gradu sveti Papa primio temelje za ono što mu je Bog u svojoj providnosti predvidio, a bilo je to nezamjenjivo služenje u Crkvi i za Crkvu. Doduše, obitelj je bila ta koja je postavila temelje, ali Crkva ih je učvrstila i osposobila za nosivost koju ljudi ne mogu dati. Ostao je Krakov u Poljskoj, ali ostao je i u našem srcu s mislima i sa željom da ono lijepo nikad ne presahne.

Pohod rudniku soli povezao nas je s brojnim rudarima koji su napornim radom u znoju lica i radom ruku te udarcima krampa razbijali te hodnike po kojima smo se kretale kao po ugodnom stambenom prostoru. Tek spuštanje sve dublje i dublje popraćeno prizorima iz rudarskog života davalo je ozbiljnost onom što se tu vjekovima događalo. Veličanstvena kapela na dubini od 130 m, koju ondje nazivaju katedralom ostavila nas je bez daha. Sve figure i biblijski prizori izrađeni su od soli strpljivim radom rudara koji su im udahnuli dušu. Dobro je da smo tu zastali u molitvi, čuđenju i divljenju ljudskoj domišljatosti koja i sol pretvara u slast za pogled i dušu.

U naš program bilo je uključeno i razgledanje najpoznatijeg nacističkog sabirnog logora Auschwitza. Ne ulazeći u strukturu građevine i izlaganje o načinima mučenja, mjesto samo po sebi ulijeva jezu i poziva na molitvu s dubokim poštovanjem prema svima koji su ondje ostavili kosti samo zato što je netko tako odlučio. Prazan pogled i zaustavljena riječ u grlu, odgovor su na ono što se tu događalo u nedavnoj povijesti s pitanjem: Bože, što je čovjek kadar učiniti čovjeku? Jer sve je počelo u nečijoj glavi, u nečijem srcu, u glavi onoga koji se oslanjao na moć, položaj i snagu zaboravljajući na Boga i njegovu ljubav. No, to je situacija koja se iz dana u dan ponavlja u krvnom i nekrvnom mučeništvu tolikih ljudi tijekom stoljeća. Otišle smo u tišini s molitvom u srcu, sjedinjene sa svetim Maksimilijanom Kolbeom i tolikim mučenicima koji pozivaju na budnost i vjernost kršćanskim i ljudskim idealima.

Dolazak u Wadowice ispunio nas nježnošću početka u kojem je sabrano sve vezano uz dragog svetog papu Ivana Pavla II. Osjetile smo tu blizinu čovjeka i sveca koji je tako snažno ljubio svoju domovinu, ali i sve zemlje na koje je kročio njegov sveti korak. Uz grumen zemlje što bi ga ponio iz svake države nakon posjeta, na trgu se ispred župne crkve nalaze u kamene ploče urezani nazivi zemalja s godinama njegovih apostolskih pohoda. Govor je to o širini njegove slavenske duše koja bi najradije obuhvatila sav svijet, a nadamo se da to sada uspješno i čini svojim zagovorom u kući Očevoj.

Hod od Kalvarije Zebrzydowske do Kalvarije u Czestochovi bio je ispunjen marijanskom dimenzijom hrvatske i poljske duše. Brojni hodočasnici u raspjevanom hodu prema Majci Mariji slika su pouzdanja i nade. Uz Mariju se čovjek osjeća toplo te privijen uz skute Majke traži i nalazi onu blizinu koju čovjek ne može dati. Njoj smo povjerile svoje brige, svoj život, rad i ljude s kojima nam je živjeti i dijeliti komad zemlje što nam ga Bog dade. Od Nje učimo služiti bez puno riječi, vršiti Božju volju bez postavljanja pitanja i trpjeti bez traženja odgovora. Nema boli koju ne bismo mogle Njoj povjeriti, nema radosti koju ne bismo mogle s Njom podijeliti. S Njom od Navještenja do Kalvarije, s Njom do uznesenja na nebo svakodnevno učimo kako prepoznati Isusa u svojoj svakidašnjici lijepoj i ponekad gorkoj.

Da silazak s Tabora ne bi bio prenagao put nas je na kraju odveo u drevno austrijsko marijansko proštenište Mariazell, gdje smo u molitvi i zahvalnosti pred oltar nebeske Majke stavile sve doživljaje i preporuke što smo ih ostavile po svetištima tijekom putovanje da ih Ona svojim svetim rukama prinese pred Očevo milosrdno lice i zamoli blagoslov nama, našoj Družbi, Crkvi i narodu, da preporodi našu slabu volju i učini nas hrabrim svjedocima Božjeg milosrđa u ovom svijetu.

I na kraju, hvala Bogu za ove milosne dane, hvala poglavaricama koje su nas pozvale da snažnije osjetimo blizinu Božjeg milosrđa i potrebu da više molimo jedna za drugu i za sav svijet. Milosrđe Božje, ti neshvatljiva tajno Presvetog Trojstva, uzdam se u tebe!

s. M. Ines Tutić

Galerija slika