Sveta Lujza de Marillac

Lujza de Marillac se, kao i Vinko Paulski, ubraja u red najzaslužnijih osoba francuske povijesti i Crkve uopće. Izvanredno djelo sv. Vinka Paulskog bilo je moguće ostvarivati samo uz suradnju “jakih” žena, među kojima je svakako bila najvažnija Lujza de Marillac, majka nahočadi i siromaha, suosnivateljica Kćeri kršćanske ljubavi, današnjih sestara milosrdnica.

U liturgiji se slavi 9. svibnja.

Sveta Lujza de Marillac (1591.-1660.)

Lujza de Marillac je rođena 1591. godine. O njezinu se djetinjstvu zna veoma malo, ali životni joj hod možemo pratiti od trenutka kad su je kao odrasliju djevojčicu poslali u Poissy k sestrama dominikankama, u kraljevski samostan sv. Ljudevita. Tu je ona primala odgoj i naobrazbu, ali joj je ipak nedostajalo najpotrebnije – obiteljski odgoj.

Kao mlada djevojka Lujza se htjela posvetiti redovničkom životu, no zbog njena slaba zdravlja savjetovali su joj da ostane u svijetu. Zato se 1613. godine udala za plemića Antuna Le Gras s kojim je imala sina Mihaela. Muž joj je umro 1625. godine, a sin joj je tri godine poslije stupio u sjemenište.
Još 1618. godine Lujza je upoznala sv. Franju Saleškog koji joj je bio oslonac u danima teških duhovnih kriza. Predala se i mudrom duhovnom vodstvu svog rođaka Ivana Camusa, belejskog biskupa, koji joj je dopustio da u slučaju muževljeve smrti položi zavjet vječnog udovištva.

Susret sa sv. Vinkom

Ipak, odlučujući je bio susret sa svećenikom Vinkom Paulskim. Bilo je to koncem 1624. godine. Surađujući s njim, zadobila je samopouzdanje i malo-pomalo shvatila što Bog od nje očekuje. Položila je zavjet vječnog udovištva. Osjetila se tada posve slobodnom posvetivši se najljepšem od svih djela, djelu kršćanske, samaritanske ljubavi.

Vinko Paulski, uključio je tako Lujzu u svoj rad i povjerio joj nadzor nad bratovštinama kršćanske ljubavi i ostalim karitativnim ustanovama. I tako je ona, premda slaba zdravlja, stala obilaziti “službenice siromaha”, poučavajući ih, tješeći, bodreći, organizirajući njihov rad.

Kćeri kršćanske ljubavi

Godine 1633. Vinko joj je povjerio novo, još važnije djelo, a to su bile njegove duhovne kćeri, kćeri kršćanske ljubavi koje su još od godine 1629. radile skupa s gospođama u gradskim karitativnim ustanovama. Lujza je u svoju kuću primila prve djevojke koje su došle služiti siromasima i postala im učiteljicom i pomoćnicom. Lujza je prednjačila u svemu, nadasve u pokori i revnosti u djelima ljubavi. Dijelila je osobno hranu i lijekove bolesnicima, poučavala djecu, patila s onima koji su patili, suosjećala sa siromasima. A djevojkama koje je odgajala, ulijevala je pouzdanje u Božju providnost i poticala ih da u svakom čovjeku gledaju Krista i služe mu.

Službenice siromaha

Tako pripremljene kćeri kršćanske ljubavi polaze kamo ih pošalju. Njihov je zadatak jasno određen: one su službenice siromaha. Duhovni program svetog Vinka bio je jasan: “Njihovi su samostani kuće bolesnika i kuća u kojoj boravi predstojnica; ćelija im je iznajmljena soba, kapelica – župna crkva, samostan su im gradske ulice, klauzura im je poslušnost; rešetka strah Božji, a veo – sveta čednost.”
Djelo koje su pokrenuli Vinko Paulski i Lujza de Marillac značilo je veliki preokret u dotadašnjem poimanju rada i djelovanja Bogu posvećenih žena – redovnica. Bio je to korak iz stroge klauzure u vanjski svijet. Bilo je to redovništvo posve novog tipa. Kada su seljačke kćeri iz okolice Pariza krenule u zapuštene četvrti Pariza, bila je to prava senzacija, novost za koju su mnogi prognozirali da ne će biti duga vijeka.

U Lujzino doba bilo je mnogo glasovitih žena, sposobnih vladarica, bogatih plemkinja, ali ona ih je sve nadvisila svojim duhom, iskrenom pobožnošću i poniznošću. Umrla je 15. ožujka 1660. godine, samo nekoliko mjeseci prije svetog Vinka. Papa Benedikt XV. proglasio ju je blaženom 1920. godine, a Pijo XI. svetom 1934. godine. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika.