Rim, 28. studenoga 2017.
Svim članovima Vinkovske obitelji "/>

PISMO O. TOMAŽA MAVRIČA VINKOVSKOJ OBITELJI ZA DOŠAŠĆE 2017.

2. prosinca 2017.

























Ljubav je beskrajno domišljata i, prema tome, u Euharistiji imate sve


Rim, 28. studenoga 2017.

Svim članovima Vinkovske obitelji


Draga moja braćo i sestre,


u svome pismu prigodom svetkovine našega utemeljitelja, 27. rujna 2016., potaknuo sam nas na razmišljanje o svetome Vinku Paulskom kao »mistiku kršćanske ljubavi«. Poslije toga pisma promišljali smo o tome što je svetoga Vinka Paulskog učinilo mistikom kršćanske ljubavi.

U pismu za došašće 2016. godine razmišljali smo o Utjelovljenju kao o jednome od stupova duhovnosti svetoga Vinka. U pismu za korizmu 2017. produbili smo drugi stup duhovnosti našega utemeljitelja, Presveto Trojstvo. U pismu za došašće ove godine meditirat ćemo o trećem stupu duhovnosti svetoga Vinka, o Euharistiji.

U odlomku o temeljima naše duhovnosti gdje doziva u pamet Utjelovljenje i Presveto Trojstvo sveti Vinko ističe da u Euharistiji imate sve. On piše:

Tako, kada želimo častiti ova otajstva [Presveto Trojstvo i Utjelovljenje] nemamo boljega ni uzvišenijega načina osim da slavimo i dobro se okoristimo Presvetom Euharistijom, bilo da je poimamo kao sakrament, bilo kao žrtvu, budući da ona u sebi sadrži sva ostala otajstva naše vjere i svojom milošću posvećuje i proslavlja duše onih koji se dostojno pričešćuju i slave je s pravim raspoloženjem te na taj način iskazuju čast i slavu Presvetom Trojstvu i Utjelovljenoj Riječi. Prema tome, nemamo ništa veće preporučiti osim da tomu sakramentu i žrtvi iskazujemo dužno poštovanje i čak da učinimo sve što je u našoj moći te uznastojimo da joj svi iskazuju čast i štovanje. Nastojat ćemo to ostvarivati svim raspoloživim sredstvima, poglavito sprječavanjem svega što bi u bilo čemu govorom ili činom moglo nanijeti i najmanju štetu vjeri i slavljenju ovoga uzvišenoga otajstva. [1]

U Euharistiji – u osobnome susretu – nalazite i možete promišljati, razmatrati, kontemplirati, klanjati se svim razdobljima Isusova života poslije Utjelovljenja:

–      Isus u Marijinu krilu

–      Isus u jaslicama

–      Isus, dijete u Nazaretu, sa svojim roditeljima, Marijom i Josipom

–      Isus tijekom trogodišnje misije dok naviješta Blagu vijest

–      Muka i smrt Isusova na križu

–      Isusovo uskrsnuće

–      Isusovo uzašašće

–      Presveto Trojstvo

K spoznaji da u Euharistiji imamo sve pridodaju se druge proročke riječi koje nadahnjuju i proizlaze iz najdubljega životnog iskustva: »Ljubav je beskrajno domišljata«. To je jedna od najpoznatijih Vinkovih rečenica koju je koristio kada je riječ o Euharistiji, kada je pokušavao objasniti što je Euharistija, koji su njezini učinci, što imamo u Euharistiji. Isusova zamisao iznašla je ovo konkretno sredstvo da bi mogla trajno biti s nama, pratiti nas uvijek i ostati s nama u sve dane do konca svijeta. Njegova ljubav, domišljata do beskonačnosti ne prestaje nas iznenađivati danas, ovdje i sada!

Još više, pošto je ljubav beskrajno domišljata, nakon što se dao privezati na sramotni stup križa kako bi pridobio duše i srca onih za kojima čezne da ga zavole, a da i ne spominjemo sve ostale bezbrojne domišljatosti kojima se s tim ciljem poslužio dok je boravio među nama, predviđajući da bi njegova odsutnost mogla prouzrokovati neki zaborav i hladnoću u našim srcima, htio je predusresti tu nepoželjnost ustanovljenjem veoma uzvišenoga sakramenta u kojemu se nalazi stvarno i u svojoj bitnosti – isti kakav je i u samome nebu. Čak štoviše, budući da se odlučio sniziti i poništiti sebe još dublje nego što je učinio svojim utjelovljenjem, odlučio je na neki način učiniti se još sličnijim nama ili nas sličnijima sebi, učinio je da ovaj uzvišeni sakrament nama bude jelo i piće, želeći da se istovjetno jedinstvo i sličnost što postoje između naravi i bitka jednako tako dogodi duhovno u svakom čovjeku. Budući da ljubav može i hoće sve, on želi to isto. I strahujući da ljudi neće ispravno shvatiti to otajstvo i domišljatost ljubavi i da će zanemarivati pristupanje tom sakramentu, obvezao ih je na to prizivanjem vječne kazne: »Nisi manducaveritis carnem Filii hominis, non habebitis vitam.« (Ako ne budete jeli tijela Sina Čovječjega, nećete imati života u sebi.) (usp. Iv 6, 53). [2]

Ako u Euharistiji nalazimo sve, to je dakle stoga što nam Isus to govori ovdje i sada već iz krila svoje Majke. On nam govori ovdje i sada iz jaslica kao novorođenče. Govori nam ovdje i sada kao nazaretsko dijete. Govori nam kao onaj kojega je Otac poslao i koji je posvuda kuda je prolazio činio dobro. Govori nam ovdje i sada po svojoj muci i smrti na križu. Govori nam po svomu uskrsnuću. Govori nam ovdje i sada po svomu uzašašću. Govori nam ovdje i sada kao jedna od osoba Presvetoga Trojstva. Stvarnost i sadašnjost svakoga ljudskog bića od začeća do smrti uvijek je prisutna u ovdje i sada Euharistije isto kao što je ovdje i sada Euharistije prisutno u ovdje i sada svakoga ljudskog bića.

Kada je ustanovio Presveti Sakrament, rekao je svojim apostolima: »Desiderio desideravi hoc pascha manducare vobiscum«; a to znači: »Žarko sam želio ovu pashu jesti s vama.« No, budući da je Sin Božji koji u Euharistiji daje sama sebe, želio to tako snažno – »desiderio desideravi« – nije li pravedno da duša koja ga želi primiti i kojoj je on najuzvišenije dobro, želi to svim svojim srcem? Budite uvjerene, moje kćeri, da to što je rekao svojim apostolima govori još svakoj od vas. Stoga treba pokušati pobuditi vašu želju nekom dobrom misli. Ti želiš doći k meni, moj Gospodine, a tko sam ja? Ali ja, moj Bože, želim svim srcem pristupiti k tebi jer si ti uzvišeno dobro i moj konačni cilj. Pokojni monsinjor Ženevski biskup govorio je da on uvijek slavi misu kao da će to biti posljednji put i pričešćuje se kao da je to popudbina. Ta praksa je izvanredna, i koliko je do mene, moje drage kćeri, ja vam je preporučujem. [3]

Drage sestre i braćo, vrijeme došašća nudi nam izvrsnu priliku za produbljenje i osnaženje ovoga trećeg stupa naše vinkovske duhovnosti, Euharistije, te »beskrajno domišljate ljubavi«, toga mjesta gdje nalazimo sve! S tim ciljem, predlažem vam da usvojite sljedeće prakse kao biste obnovili, produbili mjesto Euharistije u svome životu:

  1. Prije slavljenja svete mise, uzmimo vremena da se u šutnji pripremimo pratiti Isusa na putu kalvarije, križa, njegove smrti i uskrsnuća.
  2. Poslije slavljenja svete mise, ostavimo vremena da u tišini zahvalimo Isusu što nam je dao mogućnost svjedočiti i sudjelovati ponovno i ponovno u njegovoj žrtvi, smrti i uskrsnuću.
  3. Jednom tjedno obavimo barem polusatno klanjanje pred Presvetim Sakramentom u zajednici ili sudjelujmo na klanjanju u župi odnosno tamo gdje je upriličeno.
  4. Svaki put kad izlazimo iz kuće i odlazimo nekamo, zaustavimo se u kapelici zajednice ili prolazeći pored crkve uđimo na trenutak i zamolimo Isusa u svetohraništu da nas prati tamo kamo idemo, u službi koju smo pozvani izvršiti, na zadatku koji bismo htjeli obaviti.

Nakon što se poklone Presvetom Sakramentu i nakon što mu prikažu posao koji će obavljati, zamolit će milost da siromašnim bolesnicima kažu to što On želi da im bude priopćeno radi njihova spasenja. [4]

  1. Svaki put kada se odnekud vraćamo, zaustavimo se u kapelici zajednice ili u crkvi da zahvalimo Isusu na svim njegovim blagoslovima.

Sačuvat će također ostale hvalevrijedne Družbine običaje kao što je: neposredno prije izlaska iz kuće, a isto tako i na povratku ući će u crkvu i tu pozdraviti našega Gospodina u Presvetom Sakramentu. [5]

  1. Tijekom dana pohodimo nakratko Isusa u svetohraništu da nam pomogne obnoviti osobni unutarnji mir, sabrati se, dobiti neki znak ili odgovor na pitanja ili sumnje prisutne u našem duhu u dotičnom trenutku.

No, kad nam netko kaže nešto neprimjereno što nam nije lako podnijeti, nipošto ne treba na to odgovoriti nego uzdignuti svoje srce Bogu i moliti ga milost da podnesemo iz ljubavi prema Njemu, otići pred Presveti Sakrament te svoju patnju priopćiti našem Gospodinu. [6]

Zamolio sam našega subrata Emerica Amyota d’Invillea, misionara na Madagaskaru da s nama podijeli svoje razmišljanje o Euharistiji. Neka te misli nadahnu vašu osobnu kontemplaciju.

Sveti Vinko pridavao je veoma izrazitu važnost Euharistiji, kako u duhovnom životu svojih duhovnih sinova i kćeri tako i u misionarskom propovijedanju. Ona za nas danas mora zadržati to središnje mjesto. Dopustite mi da s vama podijelim nekoliko posebnih naglasaka za koje smatram da imaju posebnu važnost za naš duhovni život i naš apostolat danas.

Prvo razmišljanje usmjereno je posebno na svećenike. Htio bih istaknuti jednu važnu ponekad zanemarenu činjenicu: kada mi, službenici Euharistije slavimo misu, mi smo jedno s Kristom snagom našega ministerijalnog zaređenja: djelujući u ime i umjesto Krista glave mi ulazimo u »ja« jedinoga velikog svećenika, Isusa. Mi mu ustupamo svoj glas, svoje ruke i srce da bi, izgovarajući u prvom licu riječi samoga Isusa »Ovo je moje tijelo … Ovo je moja krv«, on pretvorio kruh u svoje Tijelo i vino u svoju Krv. Na taj se način ostvaruje, za nas svećenike, veća prisnost s Kristom koju trebamo kušati svakoga dana i po kojoj naš svećenički identitet zadobiva svoj veoma duboki smisao.

A svi mi, svećenici, braća, sestre, vinkovski laici, svi smo snagom svoga krštenja »Kristovi vjernici« – da ponovimo tvrdnju Koncila. Isto tako, snagom sveopćega svećeništva vjernika kojega smo sudionici, svima nama bez iznimke pripada dužnost da u zajedništvu s Kristovim euharistijskim prinosom prikažemo Ocu svoj život i život svih koji nas okružuju. Tijekom mise, u trenutku prikazanja ili čak u vrijeme podizanja, uzmimo vremena te pridružimo svoj život i život svijeta kao i Crkve Kristovu prikaznom daru njegovu Ocu da mu zahvalimo i od njega primimo milost i blagoslov. Na taj način naša misa zadobiva posebno snažan smisao što se prinosi Bogu Ocu po Kristu.

Svi mi bez razlike, koji smo vjernici, primamo pričest, vrhunski ishod mise. Isusove riječi u svetom Ivanu »Onaj tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu« (Iv 6, 56) trebaju hraniti i usmjeravati našu zahvalu poslije pričesti kako bi ona postala trenutak zaljubljeničke prisnosti, u šutnji i sabranosti, s Kristom o kojemu je Ivan u izvješću svoga uvodnika pashalne večere kazao: »On, koji je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio« (13, 1b). Krist koji nas je volio do kraja tijekom svoje muke kao i u Euharistiji koja je njezin spomen-čin očekuje našu ljubav kao odgovor na njegovu. To je trenutak, poslije pričesti, da mu je očitujemo u sabranoj i žarkoj molitvi. Naša pričest ima onakvu vrijednost kakva je naša zahvala.

Naposljetku, nakon mise nipošto nećemo Isusu reći doviđenja i ostaviti ga u tišini svetohraništa, nego ćemo poći zajedno s njime »ostajući u njemu i s njim« kako bismo u njemu i s njime živjeli svoj dan sa svim njegovim susretima, radostima, mukama i odgovornostima. Zajedno s njime odlazimo k onima s kojima živimo i koji su nam povjereni. Mi, vinkovski vjernici idemo evangelizirati siromahe, posluživati ih tjelesno i duhovno, naviještati im riječ života i biti im na usluzi za njihovu ljudsku promociju, »nasljedovanjem Krista evangelizatora siromaha« i u jedinstvu s njime.

»Onaj tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda« (Iv 15, 5). To je svrha Euharistije i tajna duhovne uspješnosti našega života i našega apostolata.

Neka nam ovo razmišljanje, ova meditacija, kontemplacija, klanjanje i osobni susret s Isusom u Euharistiji i Presvetom Sakramentu – Isusova beskonačno domišljata ljubav, tu gdje nalazimo sve – pomognu pripremiti se za skorašnje svetkovanje Božića i isto tako uspješnost životnoga poslanja koje smo pozvani ostvariti!

Vaš brat u svetom Vinku,

Tomaž Mavrič, CM

vrhovni poglavar


Bilješke:

[1] Zajednička pravila kongregacije za misije, pogl. X, čl. 3.

[2] Coste XI, 146; Konferencija 102, Poticajni nagovor umirućem  Subratu, 1645.

[3] Coste IX, 336; Konferencija 31, O svetoj Pričesti, 18. kolovoza 1647.

[4] Coste XIII, 766; Dokument 186; O pripremi bolesnika za cjeloživotnu ispovijed u bolnici Hôtel-Dieu (1636.).

[5] Zajednička pravila kongregacije za misije, pogl. X, čl. 20.

[6] Coste X, 185; Konferencija 74, O prihvaćanju tjelesnih i moralnih patnji (Zajednička pravila, čl. 6), 23. srpnja 1656.


Prijevod s francuskoga:

s. M. Arkanđela Smoljo

Galerija slika