PISMO O. TOMAŽA MAVRIČA ZA DOŠAŠĆE 2019.

1. prosinca 2019.

U pismu za ovogodišnje došašće, o. Tomaž Mavrič, CM, 24. nasljednik svetog Vinka, poziva nas da se zagledamo u providnosnu Božju ljubav i da promotrimo nekoliko ključnih tekstova svetoga Vinka Paulskoga koji nas poučavaju kako se pouzdavati u Boga i u njegovu trajnu brižljivost prema nama.

»HIMAN PROVIDNOSTI«

Rim, 21. studenoga 2019.

Predrage sestre i braćo u svetom Vinku!

Milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Za svakoga od nas život je hodočašće. Neprestance smo u pokretu. To hodočašćenje nije prvenstveno premještanje s jednoga mjesta na drugo, nego unutarnje premještanje naših misli, razmišljanja, osjetnih percepcija i naše molitve.

Crkva nam nudi povlaštene trenutke u godini, odmorišta na putovanju, kako bi nam pomogla produbiti razumijevanje hodočašća našega života i dati smisao svakome danu, štoviše svakoj minuti koja čini to putovanje. Učimo se kako sve više i više biti pozorni na svakidašnje događaje, na osobe koje susrećemo, na misli i osjećanja što se probude u nama te na prirodu – stabla, cvijeće, rijeke, planine, životinje, sunce, mjesec, itd. – što nas okružuje. Naša pozornost i brižljivost postupno se šire na svekoliko čovječanstvo i cijeli svemir.

Došašće je jedno od jakih vremena. U tomu povlaštenom razdoblju godine usmjeravamo svoju pozornost na pojedinosti koje su oblikovale vinkovsku duhovnost i vodile svetoga Vinka Paulskoga da postane mistik kršćanske ljubavi. Osim onih o kojima smo razmišljali tijekom tri protekle godine postoji još jedan od temelja vinkovske duhovnosti, a to je providnost.

Sljedeći tekstovi mogli bi izraziti bît providnosti: »Isusova usmjerenost na moj život«, »Isusov plan za moj život«, »Isusov naputak za život ispunjen smislom«.

Providnost prokrčuje svoj put u naše biće, naš duh i srce uz uvjet da joj darujemo povjerenje. Imati povjerenja u »Isusov smjer za moj život«, »Isusov plan za moj život«, »Isusov naputak za život ispunjen smislom«. Prepuštamo se u Isusove ruke, uvjereni da je njegov smjer najbolji mogući za naš život, njegov program za naš život je najbolji mogući i njegov naputak je najbolji mogući za život ispunjen smislom.

Providnost će biti učinkovita u našem životu prema mjeri dubine našega povjerenja u Isusa. Što bude dublje naše povjerenje, više ćemo dopuštati Providnosti ispunjenje čudesnih djela u našem životu. Što se više budemo prepuštali u Isusove ruke, postajat ćemo sposobniji razumijevati svakodnevne događaje, susrete i mjesta kao sredstva po kojima nam Isus govori. Što više budemo uspijevali imati povjerenja u Isusov program za nas, čak i kada je ono što se događa dosta neshvatljivo ili čak izuzetno bolno, mi ćemo se više pouzdavati u Providnost. Staviti sebe u Isusove ruke i potpuno se pouzdati u njega pomaže nam dopustiti Providnosti da djeluje u nama u svim okolnostima života.

Čin »prepuštanja u Isusove ruke« u svim situacijama mijenja naš pogled. Događaje života nećemo vrednovati kao dobre ili loše trenutke, nego ćemo ih poimati posredstvom Isusove osobe, a imajući posvemašnje povjerenje u Njega prepoznat ćemo ih kao »povoljan trenutak«. Taj izbor ćeiz našega rječnika otkloniti dva pojma: »sudbina« i »slučaj«. Shvatit ćemo da ti pojmovi nisu spojivi s našim načinom shvaćanja evanđelja i Isusa.

Posvemašnje prepuštanje u Isusove ruke, potpuno povjerenje u Isusov projekt i potpuno povjerenje u Providnost pomažu nam otkrivati ili ponovno otkriti ljepotu, pozitivnost i smisao svakoga događaja. To je oprečno gledanju na događaje samo našim očima, našim duhom i našim ljudskim osjećajima, jer mentalitet sudbine i slučaja naglašava negativnost i skriva ljepotu, pozitivnost i smisao svega što nas dira i oblikuje.

Veličanstveno očitovanje povjerenja u providnost nalazi se u jednoj lijepoj molitvi što ju je zapisao blaženi Charles de Foucauld nakon dubokoga osobnog obraćenja koje ga je odvelo na neočekivane putove na kojima se mogao osloniti jedino na Boga. Često nazivana »Molitvom predanja«, ta molitva očituje njegovu posvemašnju želju prepustiti se u Očeve ruke, po uzoru na Isusovo prepuštanje u ruke njegova Oca, da time postane sredstvo koje dopušta Ocu raditi s njime što hoće. Spreman je na sve, prihvaća sve i svoju dušu polaže u Očeve ruke, bezuvjetno i s neograničenim povjerenjem:

Oče moj,
predajem se tebi,
čini sa mnom što hoćeš.
Zahvaljujem ti na svemu što ćeš sa mnom učiniti.
Spreman sam na sve, sve prihvaćam.
Bitno je da se tvoja volja izvrši na meni,
na svim stvorenjima,
ne želim ništa drugo, Bože moj.
Predajem svoju dušu u tvoje ruke.
Dajem ti ju, moj Bože, sa sveukupnom ljubavi svoga srca,
jer te ljubim, i jer je to potreba moje ljubavi da ti se darujem,
i da se bezrezervno predam u tvoje ruke,
s neograničenim povjerenjem,
jer si moj Otac.

Tristo godina prije toga, providnost je postala jedan od nosivih stupova duhovnosti svetog Vinka Paulskoga. Prelistavajući njegova pisma i konferencije začudili smo se koliko često sveti Vinko govori o providnosti. Providnost je bila jedan od ključnih čimbenika koji je Vinka oblikovao i od njega učinio osobu i svetca kakvoga poznajemo. Njegov put obraćenja – počevši od djetinjstva preko mladenaštva i prvih godina svećeništva do Vinka koji je prihvatio providnost i kojega mi nazivamo svetcem – nije bio lagan.

Imao je vlastite projekte i svoje osobne zamisli o ulozi svećenika, vlastite ambicije i sebične ciljeve. Međutim, uspio je odreći se vlastite volje, staviti Isusa u prvi plan, prepustiti se posvema Isusovim a ne svojim ciljevima te često i na različite načine »pjevati« to što bismo mogli nazvati »Himnom providnosti«. Doista, ta radikalna promjena njega samoga bila je čudo. Sveti Vinko, povjerovavši posvema Providnosti, osobno je postao providnost za druge, za siromahe. To je bio vrhunski čin mističnoga sjedinjenja, ne nekakve apstraktne mistike nego mističkoga sjedinjenja koje izaziva konkretan i učinkovit odgovor.

Želio bih vam ponuditi za razmatranje jedan izvadak Vinkova zapisa iz „Himna providnosti“, plodnjegova razmišljanjao iskustvima njegova života.

… Kakva li su dragocjena blaga skrivena u svetoj Providnosti, a na najuzvišeniji način časte Našega Gospodina oni koji se njoj prepuštaju ne pretječući je!1

Prepustimo se božanskoj providnosti; ona će znati dobro urediti sve što nam je potrebno.2

…  Razmišljajući nad svim bitnim stvarima koje su se dogodile u ovoj družbi, čini mi se da, i to je izrazito očigledno, ukoliko su bile učinjene prije nego je trebalo, nisu bile dobre. To izjavljujem za svaku, ne izuzimajući ni jednu. Stoga gajim izrazitu naklonost prema poklonstva vrijednoj Božjoj providnosti. A jedina utjeha koju imam jest ta što mi izgleda da je Naš Gospodin taj koji je činio i neprestance čini sve stvari u ovoj maloj družbi.3

Prepustimo to onda vodstvu mudre providnosti Božje. Posebno sam naklon slijediti ju; iskustvo mi je pokazalo da je ona učinila sve u Družbi i da ju naša predusretanja ometaju.4

Milost ima svoje trenutke. Prepustimo se Božjoj providnosti i dobro se čuvajmo da ju ne bismo presretali. Ako se Našemu Gospodinu svidi podariti mi koju utjehu u našemu zvanju, bit će to stoga što mi se čini da smo u svim stvarima slijedili veliku providnost i da smo nastojali ne stupiti svojom nogom tamo gdje nam ona nije označila.5

Utjeha što mi daruje Naš Gospodin jest to da smatram da smo se, po Božjoj milosti, uvijek trudili slijediti, a ne presretati providnost koja tako mudro zna stvari voditi k cilju koji im je namijenio Naš Gospodin.6

Mi ne možemo bolje osigurati svoju vječnu sreću nego živeći i umirući u službi siromaha, u naručju providnosti i u sadašnjem odricanju od samih sebe kako bismo nasljedovali Isusa Krista.7

Podvrgnimo se Providnosti; ona će urediti naše poslove u svoje vrijeme i na svoj način.8

Ah! Gospodo, zamolimo svi usrdno od Boga za cijelu družbu taj duh koji nas prati posvuda, tako da kada ugledaju jednoga ili dva misionara uzmognu reći: evo apostolskih djelatnika spremnih poći na sve četiri strane svijeta i ponijeti riječ Božju. Molimo Boga da nam podari takvo srce, a ima ih po milosti Božjoj koji ga imaju i svi su službenici Božji. Ali poći tamo! O Spasitelju! Ne dati se nipošto zaustaviti, ah! to je nešto! Potrebno je imati takvo srce, svi biti jednoga srca, slobodni od svega da bismo mogli imati savršeno pouzdanje u milosrđe Božje, bez isticanja, zabrinutosti, gubitka hrabrosti. »Hoću li ja imati to u toj zemlji?« Koje sredstvo? O Spasitelju! Bog nam nikada neće uzmanjkati! Ah! Gospodo, kada budemo slušali da se govori o slavnoj smrti onih što su tamo, o Bože! Tko ne bi želio biti na njihovu mjestu? Ah! Tko ne bi želio umrijeti na njihov način, biti siguran u vječnu nagradu. O Spasitelju! Postoji li išta poželjnije! Ne budimo dakle navezani na ovo ili ono; hrabro! Pođimo kamo nas Bog pozove, on će biti naš skrbnik, ne plašimo se ničega. Dakle živo, blagoslovljen bio Bog!9

Na početku ovoga adventskog vremena nadahnimo se na molitvi predanja blaženoga Charlesa de Foucaulda. Naš sveti utemeljitelj sveti Vinko Paulski i svi ostali blaženici i svetci Vinkovske obitelji utjelovili su posvemašnje pouzdanje u Isusa u vlastitomu životu i, u svome vremenu i svojoj sredini, skladali su »Himan providnosti«. Nastojmo i mi sada sastaviti vlastiti »Himan providnosti«.


Vaš brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM
vrhovni poglavar

Prijevod s francuskoga:
s. M. Arkanđela Smoljo

1 Coste I, 68, P. 31 Lujzi de Marillac.

2 Coste I, 356, P. 245 Robertu de Surgisu.

3 Coste II, 208,P. 559, Bernardu Codoingu.

4 Coste II, 418-419, P. 678 Bernardu Codoingu.

5 Coste II, 453. P. 704 Bernardu Codoingu.

6 Coste II, 456, P. 707 Bernardu Codoingu.

7 Coste III, 392, P. 1078 Jeanu Barreauu.

8 Coste III, 454, P. 1109 Renéu Almérasu.

9 Coste XI, 291-292, Konferencija 135, Razmatranje od 22. kolovoza 1655.