PISMO O. TOMAŽA MAVRIČA ZA KORIZMU 2020.

U ovogodišnjemu pismu za korizmu, o. Tomaž Mavrič, CM, dvadeset četvrti nasljednik svetog Vinka, poziva nas na razmišljanje o važnosti molitve za sve nas koji smo u zajedništvu hoda u vinkovskoj obitelji. O tome možete čitati u sljedećem pismu.

Rim, 19. veljače 2020.

PISMO ZA KORIZMU 2020.
»PREPORAĐAJUĆA SNAGA MOLITVE«

Drage sestre i braćo u svetom Vinku,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

U ovo korizmeno vrijeme nastavljamo razmišljati o temeljima duhovnosti svetog Vinka Paulskoga. Upravo molitva koja je bila središte Vinkova života učinila je od njega mistika kršćanske ljubavi. Na koji način ja poimam molitvu? Što molitva znači za mene?

S jedne strane, u sklopu odgovora, molitva nam može postati teret koji nosimo dan za danom. To se može odnositi na skupinu tekstova, obrazaca, položaja tijela i drugih propisa kojih se moram pridržavati. U tomu slučaju molitva u konačnici postaje nekorisna, nešto što meni osobno i stvarnosti moga života ništa ne govori. Međutim, sveti Vinko je rekao da »ne treba očekivati nešto značajno od čovjeka koji ne umije drugovati s Bogom; ako se ne trudi oko toga koliko bi trebao, ni njegovi pothvati u službi našega Gospodina neće biti učinkoviti, pa stoga u savršenom povjerenju treba potražiti pomoć Njegove milosti.«1

S druge strane, ako molitva postane neophodnost moga života, nešto što je neodvojivo od moje osobnosti, od onoga što mislim, govorim ili činim, tada ona postaje preobražajna snaga. Molitva je stanje duha, trajni odnos s Isusom koji daje smisao mome životu. U njemu nalazim orijentir svoga života, zvanja, svoga poslanja i odgovore na pitanja što se postavljaju u mome životu. Budući da molitva ima svoj izvor u Bogu, njezina preobražajna snaga u meni trajno »čini sve novo«. Preobražavajući odnos je Božje svojstvo.

Kada se Bog želi priopćiti on to čini spontano, na tankoćutan, posve umiljat, blag, ljubazan način; zamolimo ga, dakle, često i s velikim pouzdanjem za taj dar molitve. Bog sa svoje strane ne traži više; molimo ga s velikim povjerenjem i budimo uvjereni da će nam naposljetku po svome velikom milosrđu to podariti.2

Molitva je mjesto gdje ja susrećem Isusa, gdje s njim razgovaram, gdje ga slušam i s njim razmjenjujem misli. Tu ja Isusu upućujem pitanja i u posvemašnjem povjerenju stavljam sebe u njegove ruke. Kada poimam sve o čemu razmišljam, što govorim ili činim u okviru osobnoga odnosa s Isusom, sve moje misli, riječi i djela postaju molitva. Tada sam pred nekim. Tada sam s nekim. Govorim, slušam i dijelim sve s nekim tko je »Ljubav« moga života i kome žarko želim nalikovati. Takav odnos proizlazi iz poniznosti kojom mu se otvaram i dajem mu pravo da vodi moj život.

Vjerujte mi, gospodo i braćo moja, doista mi vjerujte da nepogrešiv nauk Isusa Krista koji sam vam često naviještao u njegovo ime jest to da Bog ispunja ono srce koje se isprazni od sebe; Bog se nastanjuje u njemu i tu djeluje; oslobađa ga straha od praznine i daruje mu poniznost, svetu poniznost; tada više nismo mi koji djelujemo, nego Bog u nama, i sve nam izlazi na dobro.3

Danju i noću, bilo da bdijem ili spavam, ostajem dakle u neprekinutom odnosu s Isusom, u trajnoj molitvi. To je smisao poticaja svetog Pavla Solunjanima: »Bez prestanka se molite«,4 ili poziva svetog Vinka kćerima kršćanske ljubavi: »…činite to, ako možete, u svako doba, i čak je nikada ne napuštajte jer molitva je toliko uzvišena da je nikada ne može biti previše«5. Sve postaje molitva i sve postaje Ljubav kada je moja glavna briga odnos s Bogom.

Budući da je Isus Krist rekao: Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a sve stvari koje vam trebaju bit će vam podarene odozgo, svatko će nastojati više voljeti duhovne stvari od materijalnih, spasenje duše više nego zdravlje tijela, Božju slavu više od svjetovne.6

I doista, molitva preobražava moju ljestvicu vrijednosti i moj odnos s osobama, sa stvarima, s mjestima i vremenom. Moji prioriteti postaju različiti od ovoga svijeta premda ja u njemu živim. Pismo Diognetu donosi opis prvih kršćana koji bi se isto tako mogao primijeniti na mene:

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni zemljom ni jezikom ni po običajima. Oni ne stanuju u zasebnim gradovima, ne služe se nekim posebnim dijalektom, njihov način života nije ni po čemu poseban. Njihovo učenje nije otkriveno izmišljanjem ili sanjarijama zbunjenih duhova; poput brojnih drugih oni sebe ne smatraju prvacima izvornoga ljudskog nauka.

Oni nastanjuju grčke i barbarske gradove, već prema vlastitoj sudbini; prilagođavaju se mjesnim običajima glede odijevanja, prehrane i ostalih životnih potreba, pridržavajući se posebnih propisa i istinskih osobitosti svoga načina života. Svatko živi u svojoj vlastitoj domovini, ali kao udomljeni stranci. Pridržavaju se svih svojih građanskih dužnosti, preuzimaju sve obveze svojstvene strancima. Svaka strana zemlja njima je domovina, i svaka domovina njima je strana zemlja. Žene se poput ostalih, imaju djecu, ali ne napuštaju svojih novorođenih. Sjedaju za zajednički stol, ali to nije običan stol. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode svoj život na zemlji, ali oni su građani neba. Podvrgavaju se postojećim zakonima, ali njihov način života savršeniji je od zakona.

Oni vole svakoga, a svi ih progone. Ne poznaje ih se, ali ih se osuđuje; ubijaju ih pa oni tako zadobivaju život. Siromašni su, a mnoge obogaćuju. Oskudijevaju u svemu, a imaju svega u izobilju. Preziru ih a oni u tomu prijeziru otkrivaju svoju slavu. Sumnjiči ih se, a oni u tome pronalaze svoje oslobođenje. Proklinju ih, a oni blagoslivljaju. Sramote ih, a oni iskazuju čast. Kada učine dobro kažnjava ih se kao zločince. Dok ih se kažnjava oni se vesele kao da se rađaju za život.7

Kršćani opisani ovdje gore ne bi nikada mogli preživjeti, ostati vjernima, nadvladati nevjerojatne patnje i mučenja te biti svjedocima u svako doba do svoje smrti da njihov molitveni život nije bio duboki odnos s Ljubavi njihova života. Isus je bio njihovo sve i usmjeravao je, dakle, svaki njihov izbor. To pretpostavlja da se Isusa upozna i »uđe u njegov duh«, prema savjetu što ga je sveti Vinko dao svojoj subraći:

U okolnostima, upitajmo same sebe: Kako je naš Gospodin rasuđivao tu i tu stvar? Kako je postupio u tome susretu? Što je rekao i što je učinio glede te i te određene stvari? I tako ćemo uskladiti svoje postupanje prema njegovim načelima i primjeru. Odlučimo tako, gospodo, i hodimo sigurni tim kraljevskim putem na kojemu će Isus Krist biti naš vođa i usmjeritelj. Sjetimo se da je on rekao da će ‘nebo i zemlja uminuti, ali riječi i istine njegove ne, neće uminuti (usp. Mt 24, 35). Blagoslivljajmo, braćo moja, našega Gospodina i trudimo se misliti i rasuđivati po uzoru na nj te činiti to što je preporučivao svojim riječima i postupcima. Uđimo u njegov duh da bismo po njemu postali učinkoviti; jer nije dovoljno činiti dobro, nego to valja dobro učiniti po uzoru na našega Gospodina o kojemu je rečeno: Bene omnia fecit, dobro je sve učinio (usp. Mk 7, 37). Ne, nije dostatno postiti, opsluživati pravila, truditi se oko funkcioniranja Misije; potrebno je sve to činiti u duhu Isusa Krista, to jest savršeno, s ciljem i ustrajnošću kakvom ih je on obavljao.8

Primjer Isusov koji bih morao usvojiti odnosi se na njegovu molitvu. Isus je molio često povlačeći se na samotno mjesto gdje je mogao boraviti s Bogom svojim Ocem. Tijekom povijesti a još i danas brojni sveci i ostali kršćani odvajali su i odvajaju vremena od svojih obveza i svakodnevnih dužnosti radi odlaska »u pustinju« kako bi bili nasamo s Isusom.

I više od molitve, zajedničke i osobne, koju svakodnevno, tjedno, mjesečno ili godišnje prakticiram, mogu li pronaći drugačije oblike odlaženja »u pustinju« radi produbljivanja svoga osobnog odnosa s Isusom? Pustinja može biti mjesto gdje tjelesno odlazim ili stanje duha koje ne mora biti konkretno mjesto. Gdje mogu naći tu pustinju? Koliko puta mogu tamo poći? Koliko vremena mogu tu ostati?

Neka naša molitva postane dar koji ćemo jedni drugima ponuditi! Postanimo svjedoci »preobražavajuće snage molitve«.

Vaš brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM,
predsjednik Izvršnog vijeća vinkovske obitelji.

Prijevod s francuskoga:
s. M. Arkanđela Smoljo, MVZ

---

1 Louis Abelly, Život časnoga sluge Božjega Vinka Paulskoga, knjiga III., poglavlje VI., str. 50.

2 Coste XI, 221-222; Konferencija 129; razmatranje od 4. kolovoza 1655.

3 Coste, XI, 312; Konferencija 141, »O svećenicima«, [rujan 1655.]

4 1 Sol 5, 17.

5 Coste IX, 414; Konferencija 37, »O molitvi«, 31. svibnja 1648.

6 Zajednička pravila Kongregacije za misije, poglavlje II, 2 (17. svibnja 1658.)

7 Služba čitanja, srijeda Pete nedjelje u uskrsnom vremenu, poglavlje 5, »Kršćani u svijetu«.

8 Coste XI, 52-53; Konferencija 35, »O razboritosti«.

---