Razmišljanje uz advent

3. prosinca 2017.

Ponovno smo doživjeli kraj jedne crkvene godine i početak nove. Rekli bismo svake godine isto, a opet nije. Isti nakiti na ulicama gradova i trgova, iste pripreme, isto iščekivanje Kristova rođenja, iste zornice, iste pjesme, jedino što smo mi stariji za jednu godinu, a mnogih više među nama nema. No ipak ništa nije isto. Zornice, koje su obilježje adventa, u nama uvijek izazivaju radost, iščekivanje, ljubav, vjeru. Uvijek iz nas izvlače ono najbolje i najplemenitije, a pjesme nam krijepe dušu i duh nadom i radosnim iščekivanjem Događaja koji je jednom zauvijek promijenio ljudsku povijest i koji je mijenja uvijek iznova, svake godine na novi način.

Zornice u nama bude i onaj duh djetinjstva, duh onih vremena kada je nekako i priroda i klima i ljudi bili drukčiji, iskreniji, društveniji, radosniji.

Vjera je u nama rasla, nada postajala stamenija, ljubav nesebičnija pa time i savršenija. Advent budi sjećanja, običaje i dušu. Okreće nas, usmjeruje naš pogled, htjeli mi to ili ne, prema drugim stvarnsotima koje tijekom godine zaboravimo ili nemamo vremena na njih misliti.

Advent i u onima koji ne vjeruju ili bolje koji su još u traženju Onoga koji je sve stvorio iz ljubavi i koji je i sam postao Čovjekom radi nas i radi našega spasenja budi, ako ništa drugo onda razmišljanje i pitanje ima li Boga? I zašto ne vjerujem? Jesam li ipak možda u krivu jer što ako ipak Nešto ima? Pa i adventski nakiti na ulicama i trgovima naših gradova i sela, pa čak i po trgovačkim centrima, koliko god bili komercijalizirani, ipak upućuju na neku drugu Stvarnost i “golicaju” naše misli i pogled da je sve to poradi onog jedinstvenog Događaja koji je promijenio tijek povijesti moje i tvoje, tijek povijesti kultura i naroda i ugradio je u onu svetu povijest poradi nas i našega spasenja. Da, advenst nas posijeća da se sam Bog, događajem Utjelovljenja sjedinio s ljudskom povijesti i povijesti svakog pojedinca i naroda.

Znamo da su mnogi putovi do Boga. Jedan od njih su i zornice.

Jedni će možda doći na zornice čisto iz znatiželje ili stoga jer se tu jednostavno osjećaju dobro.

Jedni će doći možda zato jer je to neka tradicija, jer ih na to potiču neka pravila, jer su to neke pobožne navike.

Treći dolaze radosno, jer iskreno traže Boga, jer ga časte i ljube, jer žele biti njegova svojina. Jer nalaze utjehu, radost i mir. Jer u molitvi i pjesmi adventa jačaju duh, krijepe svakodnevicu i učvršćuju vjeru. Jer otvaraju svoju dušu na iskrenu molitvu poistovjećujući se s Marijom i Josipom pripremajući mu stan u svome srcu; s Ivanom Krstitljem pripravljajući put Gospodinu ravnajući staze i grbave doline i pute svoga srca; sa slijepim Bartimejom moleći: “Gospodine, da progledam!” ili s gubavcem koji zaufano i ponizno moli: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti!”

Advent je doista vrijeme priprave za susret s Bogom i bratom čovjekom. Za susret s Bogom koji ti ide ususret po bratu čovjeku kojeg svakodnevno susrećeš i s kojim dijeliš svakodnevicu života. Stoga, ako nisi spreman prepoznati Boga u čovjeku nemožeš ni u Čovjeku/čovjeku prepoznati Boga.

Upravo zato vrijeme adventa jest vrijeme kada iskeno i ponizno moramo moliti: “Gospodine, da progledam!”