S. Stjepanka Stanić nova doktorica moralne teologije

Sestra Stjepanka Veselka Stanić, milosrdnica provincije Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije – Zagreb, obranila je u petak, 14. listopada na Academiji Alfonsiani Papinskoga lateranskoga sveučilišta u Rimu, s ocjenom summa cum laude doktorsku disertaciju iz moralne teologije pod naslovom “La persona umana nell’ethos della misericordia secondo Giovanni Paolo II“ (Ljudska osoba u etosu milosrđa prema Ivanu Pavlu II.), izrađenu pod vodstvom prof. dr. Andrzeja S. Wodke, C.Ss.R. Ispitno povjerenstvo, uz mentora, sačinjavali su profesori Antonio Donato, C.Ss.R. i Edmund Kowalski, C.Ss.R.

Svečanom akademskom činu nazočili su s. M. Elizabeta Peršić, provincijalna poglavarica; s. M. Beatrica Kvakar, predstavnica vrhovne uprave sestara milosrdnica; s. Dilecta Api, delegata rimske delegature; s. Albertina Baćak iz Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života; s. Vianeja Kustura, zamjenica vrhovne poglavarice Kćeri milosrđa; mr. sc. Marko Đurin, vicerektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima te brojne susestre, prijatelji i kolege studenti.

Stanić u šest poglavlja obrađuje poimanje ljudske osobe u perspektivi etosa milosrđa u filozofskoj i teološkoj misli Karola Józefa Wojtyłe/Ivana Pavla II. te iznosi njezine značajke.

U prvom poglavlju Stanić predstavlja glavnu strukturu antopološko-eičke misli Karola J. Wojtyłe. Polazište je njegova filozofska misao, izražena posebno u njegovu temeljnom djelu Persona e atto, u kojem čin smatra temeljnim trenutkom otkrivanja osobe. Moralno iskustvo osobe ne zanima Wojtyłu samo ukoliko moralne vrijednosti (dobro i zlo) pripadaju osobi kao takvoj, već prije svega koliko osoba putem svojih dobrih ili loših čina i sama postaje dobra ili loša.

U drugom poglavlju sustavno predstavlja antropološku etiku Karola Wojtyłe/Ivana Pavla II. u susretu s etikom vrjednota njemačkog filozofa Maxa Schelera. Wojtylina filozofska etika i antroplogija poslužile su kao hermeneutički ključ za razumijevanje njegove teološke misli. Od njegova filozofskog personalizma dolazi se do teološkoga, koji je tipično wojtylanski po etosu milosrđa u kojem se osoba kao osoba ostvaruje u svojoj punini.

Trećim poglavljem započinje govor o teologiji milosrđa Ivana Pavala II., utemeljenoj najviše u enciklici Dives in misericordia. Obrađuju se osobni razlozi, motivi i ciljevi, koji misao Ivana Pavla II. usmjeruju prema božanskom milosrđu. Pri tom je postalo jasno da se njegova teologija milosrđa i antropologija potpunije mogu razumjeti samo uzimajući u obzir sve tri njegove enciklike – Redemptor hominis, Dives in misericordia te Dominum et vivificantem, koje čine teološko-trinitarnu cjelinu.

Glavne socijalne teme, koje za Ivana Pavla II. predstavljaju temeljno antropološko pitanje obrađuje četvrto poglavlje. Kao veliki socijalni papa, pokazuje da je socijalno područje mjesto na kojem čovjek u najvišem smislu iskazuje milosrđe budući da se nalazi pred konkretnom, a ne imaginarnom osobom. Ivan Pavao II. upozorava na velika socijalna pitanja u kojima tehnički progres postaje prijetnja; tematizira krizu vrjednota, dostojanstvo osobe u perspektivi milosrđa te milosrđe kao snagu i ostvarenje pravednosti; govori o eklezijalnoj dimenziji milosrđa te o etosu milosrđa po kojem je moguće izgraditi civilizaciju ljubavi.

Kristološko-trinitarnu dimenziju teologije i etosa milosrđa Ivana Pavala II. obrađuje peto poglavlje. Srž njegove kristologije čini istovjetnost Isusa Krista i milosrđa. Trinitarni Bog postaje vidljiv u svome milosrđu u sinovljevu djelu otkupljenja po križu kao najvećem znaku božanske ljubavi prema čovječanstvu. Kristov križ tako postaje novi etos za novoga, milosrdnog čovjeka. U poglavlju se potom nastavlja razmišljanje o dostojanstvu ljudske osobe promatrano u perspektivi Kristova križa te o grijehu i milosti.

Posljednje, šesto poglavlje obrađuje antropološko-socijalni vid teologije milosrđa Ivana Pavla II. Isus Krist kao „savršeni čovjek“ paradigma je njegove socijalno-teološke slike čovjeka. Objavljujući mu milosrdnu Božju ljubav, Krist objavljuje čovjeka njemu samome te ga poziva da   u vlastiti život ugradi srž evanđeoskog etosa. Za suvremeni mentalitet koji se vodi logikom protivnom milosrđu, Ivan Pavao II. kao jedini odgovor predlaže Isusa Krista – utjelovljeno milosrđe. U njemu je Bog pokazao da je milosrdna ljubav jača od zla te da čovjek, koji je ugrožen i opterećen strahovima, koji je patnik i grješnik, ima egzistencijalnu potrebu za otkupiteljskom milosrdnom ljubavlju. Socijalni vid etosa milosrđa kod Ivana Pavla II. dolazi do izražaja posebice u pozivanju velikih društvenih institucija da osiguraju globalizaciju solidarnosti, koja znači globalizaciju milosrđa, jer bez milosrđa nema istinske solidarnosti.

Stjepanka, Veselka, Stanić rođena je 26. svibnja 1971. godine u Tomislavgradu, od roditelja Stipe i Matije r. Ljubičić. Osnovnu školu te osnovnu glazbenu školu završila je u Tomislavgradu, a srednju glazbenu i opću gimnaziju pohađala je u Mostaru i Sarajevu. Po završetku srednje škole, 1990. godine stupila je u postulaturu i novicijat Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu. Prve redovničke zavjete položila je 1993., a doživotne 1998. godine. Studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pohađala je od 1993. do 1998., kada je i diplomirala.

Pastoralno je djelovala u Livnu i Jakšiću, a od 2001. godine radila je u Ženskoj općoj gimnaziji sestara milosrdnica u Zagrebu kao vjeroučiteljica, voditeljica duhovnih vježbi i različitih tribina te kao mentorica u vjeronaučnoj nastavi studentima KBF-a u Zagrebu. Od 2001. do rujna 2010. bila je voditeljica Povjerenstva za trajnu formaciju redovnica pri HKVRP-a.

Akademske 2009./2010. godine upisala je poslijediplomski studij moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a od akademske godine 2010./2011. studij je nastavila u Rimu na Accademia Alfonsiana. Na istoj Akademiji, u lipnju 2012. postigla je licencijat iz moralne teologije s radom: Libertà di coscienza e rispetto della dignità della persona umana nelle lettere encicliche di Giovanni Paolo II (Sloboda savjesti i poštivanje dostojanstva ljudske osobe u enciklikama Ivana Pavla II), pod vodstvom prof. dr. Andrzeja S. Wodke, C.Ss.R, te potom nastavila doktorski studij. (VK)

---