SESTRA MARIJA AGNEZA, FRANCISKA MALEK

„…Čitajući život svetaca, uvidjela sam da su oni izabrali najbolji put na kojemu su našli Krista Isusa, Njemu su posvetili svu svoju ljubav i sav svoj život i to je pobudilo u meni želju za takovim životom… Ustrajno ću moliti Isusa za milost da On bude konačni cilj moga života kojeg započinjem.“ (s. M. Agneza Malek: Moj životopis, Zagreb, 22. 01. 1964.)

Ovako piše sestra Marija Agneza neposredno prije polaganja svojih redovničkih zavjeta. Promatrajući njezin život i družeći se s njome, bili smo svjedoci njezina posvećenja i nasljedovanja života onih koji su svoju ljubav i sav svoj život posvetili Isusu Kristu. Živjela je na zemlji slijedeći primjer onih koji su Bogu dali sve i ubrala plod vječnosti. Konačno, našla je Cilj svoga života, Krista Gospodina, Onoga s kojim je započela život posvećenja, kojemu je težila svakoga trenutka svoga putovanja i postigla susret s Njime 27. studenoga 2012., kada mu se posve svjesno predala za svu vječnost.

Franciska, s. M. Agneza, rođena je u Goričanu 11. ožujka 1944. godine od oca Mije i majke Agneze r. Pongrac. Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu. Bila je najstarija od petero djece, koju su roditelji odgajali kršćanski i u strahu Božjemu. Uz školske dužnosti pomagala  je roditeljima u kućanskim poslovima. Bila je vrlo inteligentna učenica, bila je osobito nadarena za strane jezike, pa su profesori uživali u njezinom znanju kada su je prozvali. Vrijeme odlučivanja brzo se primicalo. Franciska je razmišljala koji bi put odabrala. Poticaj su joj bili sveci, čije je životopise čitala i o njima razmišljala. Ubrzo je saznala da dvije djevojke iz župe žele poći u samostan, pa se i ona, potaknuta njihovim primjerom odlučila na taj korak. Kandidaturu su započele zajedno 13. listopada 1961. godine. U životu sestre Marije Agneze taj je dan zauzimao posebno značenje. Povezivala ga je s 13. listopada 1917. godine, danom kada se dogodilo Gospino ukazanje u Fatimi i kada je za mnoštvo vjernika Bog izveo tzv. Čudo Sunca u poljima Cova da Iria. Svoj život i život sestara povezivala je upravo s djecom iz Fatime. Bila je to vjera s. M. Agneze, koja je cijeloga svog života u događajima gledala djelovanje Božje milosti, koja ju je krijepila i u njoj poticala napredovanje u kreposti. Slijedeći njezin primjer, u samostan je ušla i njezina mlađa sestra Marija, sestra Mihovila.

Sestra M. Agneza je redovničko odijelo obukla 2. veljače 1963. godine, prve redovničke zavjete položila je 3. veljače 1964., a doživotne 15. kolovoza 1969. godine. Nakon zavjeta ostala je neko vrijeme u Kući matici, a potom je u Zemunu a zatim i u Beogradu polazila i završila srednju medicinsku školu. Njezino milosrdničko služenje nakon školovanja započelo je u staračkom domu u Zagrebu u Selskoj cesti, a nastavljeno je u Stubičkim Toplicama, zatim na Kirurškoj klinici u Tübingenu, gdje se pokazala punom milosrđa prema onima koje je posluživala kao i prema onima s kojima je radila. Ni ostale dužnosti, koje je kroz svoj redovnički život vršila, nije obavljala s ništa manje ljubavi i brige. Služila je u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, Lovrečini, Glavotoku, Bjelovaru, Lužnici. Posebno nam ostaje u sjećanju njezino služenje kod bolesnih sestara u kućnoj bolnici. Unatoč svojih boli, pomagala je sestrama kad god su joj to dopuštale, radila je koliko i dokle su joj tjelesne sile to dopuštale.

Premda boležljiva, uvijek je bila jaka duhom. Odlikovala se suradnjom s drugima. S bolešću se hrabro borila, liječničkom osoblju pristupala je s velikim povjerenjem i potiho se nadala ozdravljenju. Nije se žalila ni prigovarala, ali je rado povjerila svoje boli sestrama i to s posebnom jednostavnošću i otvorenošću Božjoj volji. Naglo onemoćavši, prebačena je u kućnu bolnicu. Potpuno mirna, predana Bogu, svjesno je čekala susret sa svojim Zaručnikom. Bila je molitvena duša, a u svojoj pobožnosti Gospi Fatimskoj molila je za sve sestre, posebno one koje su zajedno s njom ušle u samostan. Voljela je svoj kraj, malo Međimurje i njegove pjesme u molu. Bila je skromna i nesebična do kraja, nikada njezino „ja“ nije dominiralo nad drugima.

Život koji je započela, nasljedujući izabranike Božje, s pomoću Božjom privela je kraju i ostavila nam primjer za nasljedovanje.

„A povrh svega – ljubav, to je sveza savršenstva!“ (Kol 3,14). Najsretnije su one osobe koje svojom dobrotom i ljubavlju griju pa i onda kada prijeđu prag ovozemnog života. One griju iz vječnosti i govore toliko glasnije, što su tiše i nenametljivije živjele među nama.

Zahvaljujemo Gospodinu za njezin život i molimo da njezin primjer i nama bude poticaj da ustrajemo u dobru do smrti!

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!

Grobno mjesto 172/A, Polje 65

---