UMRLA sestra SIMEONA (Marija) ORLIĆ

3. Svibanj 2017.

Sestra Simeona, Marija Orlić, kći Andrije i Ane, rođ. Matić, rođena je u Krapju nedaleko Jasenovca 8. siječnja 1920. godine. Tri dana kasnije, 11. siječnja, krštena je u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog i na krštenju dobila ime Marija. Otac, po zanimanju postolar, dobio je zaposlenje u Bosanskoj Dubici pa su roditelji ostavili rodni kraj i odselili u Hrvatsku Dubicu, bliže radnomu mjestu, dok je Marija djetinjstvo provela kod bake u rodnome Krapju. Baka, mama stara, kako su je zvali, bila je brižna u odgoju svoje unuke. Ne samo da joj je omogućila bezbrižno i razigrano djetinjstvo pokraj Save, već ju je naučila i prvim molitvama, pobožnostima i djetinjem pouzdanju u Boga i Majku Mariju.

Kada je došlo vrijeme polaska u školu, tada odlazi kod roditelja i završava četiri razreda škole, a u Bosanskoj Dubici pohađa Građansku školu trgovačkog smjera i polaže malu maturu. Po završenoj maturi obećan joj je posao u pošti u Hrvatskoj Dubici. Čekajući taj posao, nije gubila vrijeme, godinu dana davala je instrukcije iz hrvatskoga i matematike. Početkom naredne školske godine u Bosanskoj Dubici otvorila se Polubanska stručna škola za djevojke koja je trajala tri godine. Sa završenom školom moglo se otvoriti vlastiti obrt. Nakon prve godine izrazila je želju svojoj ravnateljici da bi htjela biti to što je ona – učiteljica ručnoga rada. Tada su bile dvije takve škole, u Zagrebu i Beogradu, i primale su svaka po dvadeset učenica. Uz preporuku društva Napredak, čiji je član bio i njen otac, uspijeva upisati u Zagrebu 1937. Državnu stručnu učiteljsku školu koja se nalazila u Klaićevoj 56, a koja je trajala pet godina. Prvu godinu školovanja stanovala je kod rodbine na Trešnjevci.

Tu školu pohađale su i redovnice različitih redova, među njima i neke kandidatice. Danas se sestra Simeona dobro sjeća da su to bile sestre milosrdnice, sestre Naše Gospe, sestre Svetog Križa, sestre dominikanke i jedna sestra karmelićanka Božanskog Srca. Uvijek ih je s radošću i čežnjom promatrala. Po završetku prve godine, a bio je to prvi petak mjeseca lipnja, odlazi na ispovijed u Palmotićevu gdje traži i savjet ispovjednika. Želi biti redovnica, ali ne zna kojoj redovničkoj zajednici pristupiti. Ispovjednik joj je tada predložio sestre milosrdnice u Frankopanskoj, objasnivši joj čak na koja vrata pokucati – „Ne na mala, nego na velika“, sjeća se sestra Simeona i pojašnjava da su mala vrata bila ulazna vrata samo za svećenike, a velika vrata bila su u Frankopanskoj 17. I tako je sa svjedodžbom o završenoj prvoj godini, nikomu ne odavši tajne svojega srca, pokucala na vrata samostana, ali, valjda od uzbuđenja, kucala je ipak na mala vrata pa ju je sestra uputila na velika vrata. U školi je čula da se prefekta, sestra koja vodi brigu o kandidaticama, zove s. Antonija. Porazgovaravši s njom i vidjevši da je ozbiljna djevojka, pozvana je doći sutradan po odgovor. Nakon prospavane noći i jutarnje svete mise vratila se u Frankopansku po odgovor koji je glasio – „Primljeni ste, pošaljite molbu i dođite 13. kolovoza.“

U međuvremenu su se roditelji s mlađim bratom doselili u Zagreb gdje je otac našao posao vjerujući da će tako lakše moći školovati djecu. Obznanivši tada roditeljima vijest o svom odlasku u samostan, oni su ostali šokirani i razočarani pitajući ju zašto su se uopće selili u Zagreb. Marija se nije dala smesti, već je molila oca „dinar za marku“ kako bi mogla poslati molbu. Otac joj je udovoljio želji rekavši joj – „Idi kako hoćeš, nama nije pravo.“ To jutro darovao joj je srebrni lančić s likom Bezgrješne rekavši – „Evo ti uspomena na nas.“ Time je dobila roditeljski blagoslov, a vrijeme do ulaska u samostan provela je kod rodbine u rodnome Krapju. Tako je došla i ta subota 13. kolovoza 1938. kada je oko 10 sati službeno ušla u kandidaturu. Već oko 11 sati otac je došao na samostansku portu moleći da ju ne prime i da ju vrate kući. Sestra vratarica mu je savjetovala – „Tatek, idite doma, budu je poslali ako ne bu za nas.“

Kao kandidatica nastavila je školovanje, a nakon drugoga razreda prekida školovanje i odlazi u novicijat na Vili na Svetom Duhu i tada dobiva redovničko ime s. Simeona. Bilo je to na Veliku Gospu 1939. kao 56. novakinja te grupe. U novicijatu su već bile novakinje koje su obučene na Prikazanje Marijino i Blagovijest – te godine bilo je oko 100 novakinja. Za vrijeme novicijata jednom su je zvali s porte s viješću da ju je došao posjetiti prijatelj. Kad je došla s odgojiteljicom, veoma se iznenadila, bio je to otac koji joj je rekao – „Došao sam te vidjeti.“ Po završetku novicijata nastavlja školovanje još tri godine. U mjesecu srpnju 1941. godine poglavari su pozvali sve mlade sestre u Vinogradsku bolnicu u sklopu koje je bila bolnička škola i gdje je bio organiziran tečaj Crvenog križa za dobrovoljnog bolničara. Među njima bila je i s. Simeona. Vječne zavjete polaže na Veliku Gospu 1943. Drugi dan u posjet dolazi otac i neočekivano joj otkriva tajnu svoga srca. Kao vrlo mali ostao je bez roditelja i odgojile su ga sestre milosrdnice. Molio se i u zagovor Gospe stavljao svoju želju – kad se oženi da mu prvo dijete bude kćer, da se zove Marija i da postane milosrdnica. Njegova molitva skrivena u dubini srca i poznata samo njemu sad se ostvarila. Taj susret oca i kćeri proživljen dubinom srca i duše ostao je neizbrisan toliko godina. Otac je otišao kući sav radostan. Tako je na veličanstven način djelovala milost Božja u jednom zvanju.

Stečenom diplomom Stručne učiteljske škole dobiva dekret poglavara za rad na Preparandiji u Gundulićevoj 12. Uz nastavu u školi bila je i pomoćnica odgojiteljice naših seminerki, tako su se nazivale pripravnice za redovnički život. Nedugo nakon toga na uskrsno jutro 1945. na naš samostan u Frankopanskoj palo je pet bombi, jedna je pala na školu, a jedna na zgradu na Cvjetnom trgu. Nakon tog nemilog događaja, strahujući od još goreg, sestra Simeona je sve sestre seminerke otpratila do njihovih kuća i predala ih roditeljima. Do Međimurja su išle preko Slovenije i uz nelagano putovanje prošle su Podravinu i Zagorje. Otprativši sve djevojke, s. Simeona je svratila do sestara u Varaždinu jer zbog ratnih neprilika nije više postojao nikakav javni prijevoz do Zagreba. Sestra Deogracija, predstojnica u ubožnici, staračkom domu za žene, zahvaljujući poznanstvu jednim je telefonskim pozivom s. Simeoni riješila prijevoz za Zagreb – bilo je to pod ceradom vojnog kamiona. Zahvaljujući Božjoj providnosti te godine otac s. Simeone nije krenuo u zbjeg za Sloveniju već je ostao u Zagrebu. Poznanstvom preko svoje kćeri dobio je propusnicu za povratak kući. Tako se još jedanput na djelu pokazala Božja briga za one koji mu se iskreno mole.

Po završetku Drugoga svjetskoga rata sestrama su oduzete škole. S. Simeona se još dobro sjeća da se sve to zbilo na Spasovo popodne i to u vrlo kratkom vremenu – čuvši topot konja u Varšavskoj ulici sestre su kroz prozor vidjele kako vojnici ulaze u školsko dvorište. Došli su s više zaprežnih kola. Krupan čovjek u civilu ušao je u školsku zgradu gdje su ga na stepenicama dočekale s. Simeona i s. Agnes Momčinović. Čovjek se predstavio imenom i prezimenom rekavši da je doktor iz Nove Gradiške zapovjedivši – „U roku dva sata imate isprazniti sve ove prostorije.“ Nakon toga s. Simeona javlja poglavarima koji šalju mlade sestre da iznesu sve stvari iz škole. U nedostatku vremena, sjeća se sestra Simeona, klavire su u jednoj prostoriji stavljale jedan na drugi, a sve su ostale stvari za prvu ruku odložili u tzv. svetom vrtu, dijelu vrta u kojem su odmarale samo sestre. U tim zgradama koje su im oduzete sestre su vodile zabavište ili dječji vrtić, dvije osnovne škole, građansku i zanatsku školu te preparandiju. U dvorištu je bilo i novosagrađeno sklonište za školsku djecu. Budući da su s. Simeona i s. Agnes bile same u školskim zgradama i one su se iselile te predale ključeve doktoru iz Gradiške. Završetkom rata i preuzimanjem vlasti komunisti su nacionalizirali gotovo sve što su sestre posjedovale kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini – škole, bolnice, staračke domove i dječje vrtiće pa čak i samostane. Kako su mnoge sestre tada ostale bez svega bile su prisiljene vratiti se u Zagreb u Kuću maticu. Časna majka Angela stala je tada pred 500 okupljenih sestara i zamolila one sestre koje mogu i hoće da idu raditi u državne službe u civilnoj odjeći jer zalihe brašna koje imaju ne bi izdržale više od dva mjeseca.

Svaki mjesec sada blaženi kardinal Alojzije Stepinac dolazio je u Frankopansku imati pouku sestrama, bila je to podrška kardinala Stepinca u očuvanju njihova zvanja. Dao im je napismeno kako se ponašati kada dođu komunisti i sestre koje su se držale tih uputa bile su zadovoljne u svom zvanju. Na jednoj pouci je rekao – „Sumnjam da ćemo se još vidjeti.“ I doista, bila je to zadnja pouka sestrama. S obzirom na velik broj sestara i neimaštinu koja je vladala u samostanu časna majka Angela ukinula je zabranu odlaska sestara kućama i preporučila da mogu posjetiti roditelje ili ostati živjeti izvan samostana dok ih poglavari ne pozovu natrag, što su mnoge i učinile. Tada je velik broj sestara napustio Družbu, a s. Simeona bila je prva koja je išla u posjet roditeljima na tjedan dana. Naime, do tada sestrama nije bilo dopušteno posjećivati roditelje i rodbinu pa čak ni u slučaju smrti. Došavši ujutro oko 10 sati, ni sat vremena kasnije došla je obavijest da se hitno javi u općinu na razgovor. Predsjednik općine ponudio joj je radno mjesto u školi pod uvjetom da napusti Družbu, ali s. Simeona je tu ponudu odbila. Iduće godine odlazi u Daruvar na godinu dana. Nakon toga vraća se u Zagreb kao pomoćna prefekta u kandidaturi. Tu je službu obavljala dvije godine nakon čega se 1949. godine kandidatura i novicijat zatvaraju do daljnjega. 1953. godine s. Simeona napušta Kuću maticu i odlazi na službu u samostan franjevaca konventualaca u Ptuj u Sloveniju gdje će obavljati službu sakristanke i kućnih poslova. U tom razdoblju jednog dana biva ponovno pozvana na obavještajni razgovor gdje su joj također ponudili radno mjesto u školi u kojoj je već sve bilo spremno za njezin dolazak. Jedini uvjet bio je, naravno, da napusti Družbu kao što su to učinile mnoge sestre iz Slovenije, ali i ovaj put s. Simeona, vjerna svom zvanju, to je odbila. Po završetku službe u Ptuju premještena je u Zemun na tri godine gdje je obavljala krojačke poslove.

U Srbiji je u bolnicama bilo dopušteno sestrama raditi i u redovničkom odijelu tako da je velik broj sestara odlazio upravo u Srbiju. Tih godina u Vrbasu u Vojvodini otvorila se bolnica za liječenje oboljelih od tuberkuloze. U toj su bolnici već radile sestre milosrdnice, a 10. siječnja 1961. godine s. Simeona dolazi kao voditeljica radne terapije. Vrijeme radne terapije određivao je liječnik, a liječenje je trajalo od 3 do 12 mjeseci. Radio se muški i ženski ručni rad. I dok je muški rad podrazumijevao izradu svjetiljki, stalaka za novine i sl., žene su radile razne vezove i pletiva, krojile i šivale. Svi radovi bili su na prodaju, a bolesnici su dobivali četrdeset posto od prodaje. Svojim radovima išli su i na izložbu u Beograd što im je bilo od velike važnosti. Mnogi su bolesnici nakon otpuštanja iz bolnice stečenim znanjima i vještinama zarađivali za život. Za vrijeme boravka u Vrbasu s. Simeona pripremala je u župi hrvatsku djecu za prvu pričest.

Nakon 18 godina rada u bolnici ispunili su se uvjeti za mirovinu i 29. srpnja 1978. s. Simeona se oprostila s osobljem bolnice. Običaj je bio da oni koji odlaze u mirovinu počaste one koji ostaju. Budući da je bio petak s. Simeona htjela je počastiti ribom koju nigdje nije mogla nabaviti. Bila je uporna i željela je obdržati nemrs. Želja joj se čudom ostvarila preko poznanika koji se, znavši za njenu želju i nevolju, uputio u ribolov na kanal Dunav-Tisa-Dunav gdje se dogodio čudesan ulov gotovo kao na Genezaretskom jezeru. Sestra Simeona je na svoju radost mogla počastiti suradnike obiljem fiša i pečene ribe. Premještaj je uslijedio 29. studenoga 1978. u zajednicu od 45 sestara u Požegu.

Fasada požeškog samostana bila je u tako derutnom stanju, ograda u dvorištu porušena, na prvi pogled tako jezivo da se sestra Simeona zapitala – „Zar je to samostan?“ Ništa bolje nije bilo ni u samoj zgradi samostana. Samostan nije imao nikakvih primanja osim nekoliko skromnih mirovina. Sestre su živjele od poljoprivrede i bile su zadovoljne i u takvim skromnim uvjetima. Dolaskom s. Lilioze Jantol za predstojnicu 1979. počelo se s unutarnjim uređenjem samostana. 5. rujna 1982. s. Simeona i sama postaje predstojnicom samostana i započinje s uređenjem fasade koju je sufinancirala i općina u čijem je interesu bilo uređenje zgrade u samom središtu grada. Zbog svih tih poslova pokucala je na mnoga vrata i ona su joj se otvarala. Tako je u Gradsku upravu išla tražiti i zaposlenje za svoje sestre jer se otvarao novi odjel neuropsihijatrije u požeškoj bolnici. Sestra Simeona prvotno nije naišla na razumijevanje, ali je svojim upornim argumentiranjem uspjela u svojoj namjeri. Naime, znajući da ne bi imale čime plaćati režije pale bi na teret države, potom činjenica da su sestre do 1945. godine radile u bolnici, a i neki od ključnih liječnika tražili su upravo njihov dolazak, odgovorni u Gradskoj upravi pristali su ponovno zaposliti sestre u bolnici. Ubrzo su stigle i prve dvije sestre koje su trebale započeti s radom u bolnici, ali su prvu godinu ipak provele njegujući bolesne i stare u njihovim domovima. S radom u bolnici započele su 1. lipnja 1984. i s dvije plaće samostan je mogao lakše živjeti.

Nastavili su se radovi na unutarnjem uređenju pa je tako u kuću uveden i plin. Budući da u svakom samostanu posebno mjesto zauzima kapela, srce redovničkog života u kojem započinje i završava svaki dan, s. Simeona je posebnu brigu posvetila uređenju kapele koja je posvećena sv. Josipu. Prekrasni oltar zablistao je obnovljen, a uz njega i kipovi, novi parket i nove klupe, kako bi sve odisalo ljepotom za Onoga kome su predale cijeli svoj život. Punih 36 godina s. Simeona je služila Gospodinu u požeškoj zajednici šivanjem, radom u vrtu, kuhanjem, ručnim radom, baveći se ekonomskim poslovima i sve to dok su joj to snage dopuštale, a zadnjih godina je to činila svojom molitvom prihvaćajući sve slabiji vid i sluh. Ni posljednjih godina nije propuštala vijesti, svakodnevno je slušala Katolički radio, a u zajedničkom druženju sa sestrama svaki je dan podijelila ono što je lijepoga i poticajnoga čula. Gospodin joj je podario bistrinu uma i izuzetno pamćenje koje je dokazala prisjećajući se pojedinosti iz svoga života.

Zahvalna Bogu za sve darove koje je dao njoj osobno ali i cijeloj zajednici sklapala je ruke na molitvu i radosno uzdizala svoje srce u nebeske visine. U ovo malo teksta ne može stati sve ono što je proživjela, no djelić svega toga s. Simeona je podijelila sa svojim sestrama o svom 95. rođendanu. Sada joj molimo radost Neba i blizinu našega Gospodina, a ona neka nas zagovora da sretno u Nebo dođemo!