Svetkovina sv. Ljuse de Marillac

Drage sestre!

Jedna od temeljnih poruka naše vjere jest da se Bog u Isusu Kristu očitovao u liku čovjeka. Njegovim utjelovljenjem, njegovom smrću i uskrsnućem Krist se sjedinio sa svakim čovjekom, a nakon svog Uzašašća, proslavljeni Krist nastavlja to sjedinjenje neprekidno u povijesti po Duhu Svetom sve do svršetka svijeta. Ta je misao posebno nadahnula teologiju crkvenih otaca – patristiku, (za razliku od skolastike koja se više posvetila apstraktnoj spekulaciji), da bi ponovno doživjela svoje proljeće kroz teologiju II. Vatikanskog sabora i na poseban se način danas očituje u pontifikatu pape Franje. U toj su misli našli svoje životno prosvjetljenje mnogi nama poznati velikani kao npr. naš veliki hrvatski teolog (meni drag, a pomalo zaboravljen u Hrvatskoj) Tomislav Šagi-Bunić koji je neumorno inzistirao da nam poruka sjedinjenja Krista sa svakim čovjekom treba biti poziv da u svakom čovjeku vidimo Krista, da se prema svakom čovjeku odnosimo kao prema Kristu i da svakoga čovjeka ljubimo kao Krista. Ono što je Šagi-Bunić posebno isticao jest činjenica da baš u svakom čovjeku, pa i u neprijatelju moramo vidjeti Krista. To je temelj izgradnje civilizacije ljubavi. Ta je misao nadahnjivala propovijedi našeg velikog kardinala Franje Kuharića koji je čak i u euharistijsku pobožnost utkao teologiju o sjedinjenju Krista sa svakim čovjekom govoreći: “Kad se pričešćujemo, mi u Kristu primamo svakog čovjeka. Zato je pričesnik čovjek koji u Božjoj školi ljubavi primi za dobro svakog čovjeka, čini dobro svakom čovjeku i zato ni kapljica mržnje nema mjesta u njegovom srcu. Mržnja i ljubav se isključuju kao tama i svjetlo. Tako, Isus nas odgaja za tu ljubav, najveću ljubav prema Bogu i prema bližnjemu”.

Mogli bi tako nizati autore i misli a svima je izvor i polazište upravo odlomak Matejeva evanđelja o Posljednjem sudu. Pred kriterijima koje Krist postavlja kao mjerilo spasenja i vječne propasti padaju sve ideološke i vjerske prosudbe. Krist se poistovjećuje s gladnima, žednima, strancima na proputovanju, oskudno odjevenima, oboljelima i zatvorenicima. Tko takvima pomaže, njemu pomaže i tko takvima uskraćuje pomoć, Kristu uskraćuje pomoć. Ovaj evanđeoski odlomak u stvari nije parabola, nego apokaliptički objaviteljski govor koji pred nas stavlja jasne prerogative spasenja. I zato se taj tekst po važnosti ne može usporediti s ničim. Makar su egzegeti pronašli sličnu formulaciju u egipatskoj Knjizi mrtvih gdje pokojnik polaže račun o svojemu životu na zemlji podsjećajući bogove da je davao kruh gladnima, pojio žedne, oblačio gole te prevozio one koji nisu imali lađe. Ali razlika u odnosu na evađeoski tekst je velika jer se u Evanđelju ne radi prvenstveno o nagradi onima koji dobro čine, nego je to sveopći poziv na solidarnost sa siromašnima, obespravljenima i bolesnima jer se u patnicima odražava uzvišenost Krista. Zato zajedništvo s potrebitima dobiva božanski smisao koji nadilazi samu patnju s jedne strane i ljudsku sućut i solidarnost s druge. Crkva koja se posvećuje nevoljnicima živi u svijetu kao zajednica istinski posvećena Bogu jer se ne može ljubiti Krista ako se ne ljubi potrebnika. Makar je na drugom mjestu sam Isus istaknuo svojevrsnu granicu tog poistovjećenja: “Siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda.” Rekao je to opravdavajući čin one žene koja je njegove noge pomazala dragocjenim nardom. Ona je to učinila jer je uočila Isusov mesijanski identitet i posebnu važnost njegove tjelesne prisutnosti među učenicima. Zato se Isusova riječ “siromaha svagda imate uza se a mene nemate” ne suprotstavlja s njegovim poistovjećenjem s gladnima i siromasima, jer budući se on poistovjetio s njima, za one koji su prosvijetljeni njegovom riječju oni i Isusa imaju svagda uza se jer su poput žene u Evanđelju sposobni prepoznati Isusovu tjelesnu prisutnost u potrebniku svake vrste.

Jasno da se tu ne radi o nekoj tjelesnoj sličnosti s Isusom ili neposrednom prepoznavanju njegove nazočnosti, već je to pitanje unutarnjeg nadahnuća i intuicije. Na kraju će i pravednici pitati: “Gospodine, kad smo te vidjeli gladna, i dali ti jesti, ili žedna, i dali ti piti? Kad smo te vidjeli kao stranca, i primili te, ili gola, i zaodjeli te? Kad smo te vidjeli bolesna ili u tamnici, i došli k tebi?” Kristov odgovor predstavlja neočekivani obrat koji pokazuje veličinu vjere koja nadilazi svaku granicu i kategoriju prepoznatljivosti te se pokazuje spremna služiti Kristu i onda kada je on neprepoznatljiv.

Duhovni put svete Lujze potvrda je činjenice da je evanđeosko služenje sasvim posebnog nadahnuća. Njena karizma nije plod neke naravne naklonjenosti prema siromasima, njena je karizma sazrela u molitvi. Premda je ona bila osoba osobite kršćanske ljubavi prema siromasnima u isto je vrijeme nazvana i “mističarkom Duha Svetoga”. Duh Sveti je bio uvijek u središtu njenog duhovnog života jer je jedino njime prosvjetljena mogla Krista prepoznati u osobi potrebnika. Ali ne samo u osobi potrebnika već je bila sposobna prepoznati Njegovu božansku prisutnost i u svome osobnom životu, iako je već od rođenja imala život pun teškoća i križeva. To iskustvo nju nije učinilo osobom otpora, pobune i gorčine već je u povijesti svog života vidjela odraz Božje ljubavi, kako je sama svjedočila: “Bog, koji mi je darovao tolike milosti, doveo me je do spoznaje da je njegova sveta volja bila ići prema njemu križnim putem. U svojoj je dobroti odlučio obilježiti me time još od mog rođenja. Ni u kojem životnom razdoblju nije me ostavio bez trpljenja.” I tako poučena u molitvi i motrenju Boga zaključila je kako čak i život obilježen nepravdama i trpljenjem nije znak prokletstva i zle sudbine. Naprotiv, kad je sv. Lujza sjedinila vlastito iskustvo križa s prosvjetljenjem Duha Svetoga mogla je doći samo do ovog uzvišenog zaključka: “Duše od Boga izabrane posebno su određene da trpe. Za njih je to tako slatka i ugodna povlastica da bi, smatrajući ljubav i trpljenje jednakima, radije umrle nego izbjegle trpljenje.”

Vidite drage sestre koliko je važno moliti da bi bili sposobni dobro činiti na onaj nadnaravni način kako nas uči Evanđelje, jer nam samo molitva može isprositi onu nutarnju sposobnost da Boga toliko uzljubimo da na koncu konca ostavimo i samu molitvu da bi pomogli siromahu, kako je govorio sv. Vinko. Nemoguće je evanđeoski ljubiti i služiti Kristu u potrebniku ako nas molitva i prisutnost Duha Svetoga ne osposobi za to. Kad ne bi bilo tako, unatoč našim dobročinstvima, i onda kad pomažemo siromasima, ostali bi osobe podložne osjećajima simpatije i antipatije, podložne osjećajima uvrijeđenosti i ponosa, te više ne bi bili sposobni činiti dobro koje je i zalog našeg vječnog spasenja. Zato je sv. Lujza poticala svoje kćeri ističući kako je neophodno imati ispravno raspoloženje u njihovim dušama da bi bile sposobne dobro činiti: “Zaklinjem dobrotu našeg Gospodina neka raspoloži vaše duše da primite Duha Svetoga, te gorite ognjem njegove ljubavi, da budete savršene u toj ljubavi, koja će vas voditi da iznad svega ljubite presvetu volju Božju. Duše koje su istinski siromašne i koje žele služiti Bogu, moraju imati veliko pouzdanje da će im Duh Sveti pri svom posjetu, ako u njima ne naiđe na nikakav otpor, dati pravo raspoloženje za vršenje presvete Božje volje, što mora biti njihova jedina želja. Ali da budu u tom stanju potpunog predanja, treba da poput apostola budu savršeno poslušne, uz iskreno priznavanje vlastite nemoći i potpuno otrgnute od svakog stvorenja, pa i od samoga Boga što se tiče osjetnih utjeha. Zaista, Sin Božji koji je apostole pripremao za dolazak Duha Svetoga, i njih je uveo u to stanje posvemašnjeg otrgnuća i nutarnje ogoljenosti, a svojim Uzašašćem lišio ih je i svoje svete božanske prisutnosti”. Ove duboke riječi sadrže preduvjete koji dušu čine sposobnom da u potrebniku prepoznaje Boga: 1. biti istinski siromašan, 2. iznad svega ljubiti presvetu volju Božju, 3. savršeno poslušan, 4. sposoban priznati vlastitu nemoć, 5. potpuno otrgnut od svakog stvorenja i 6. slobodan čak i od božanskih utjeha.

Naglasili smo da je karizma svete Lujze sazrela u molitvi. Kad ne bi bilo tako karizma sestara milosrdnica bila bi samo izraz humanosti koju posjeduju plemenite osobe koje čak i ne vjeruju u Boga. Ali sveti Vinko i sveta Lujza nisu bili nadahnuti idealom humanizma već Evanđeljem i zato su polazili od uvjerenja da ono služenje bolesnicima i siromasima koje je nadahnuto Evanđeljem mogu obavljati samo osobe koje će se potpuno predati Bogu. Osobe za služenje siromasima moraju biti slobodne od bogatstva, od obitelji i svega što ih odvraća od služenja Bogu i siromasima. Zato je za prve djevojke koje su se u kući sv. Lujze pripremale za služenje bilo najvažnije naučiti kako svoju naravnu plemenitost i ljubav prema siromasima spojiti s ljubavlju prema Isusu koji je sam postao siromahom da nas, ljude obogati. “Slaviti našega Gospodina Isusa Krista kao izvor i uzor ljubavi darujući mu tjelesnu i duševnu pomoć u osobi siromaha” napisali su sv. Vinko i sv. Lujza u pravilima za Kćeri kršćanske ljubavi.

Nalazimo se u svetoj godini milosrđa koju je papa Franjo najavio bulom “Misericordiae vultus – lice milosrđa” ističući kako je “Lice milosrđa nebeskoga Oca Isus Krist.” On sam je ono milosrđe za kojim svi vapijemo da bismo bili sposobni poput njega postati lice milosrdnog Oca i služiti osobi Sina u braći koja su u potrebama. Jasno da to nije samo lik Krista u sakramentima, osobito u euharistijskom kruhu i vinu. Jasno je da to nije samo lik Krista u apsidama i oltarima naših crkava i katedrala, već kad se govori o milosrđu onda je to u prvom redu lik Krista iz Evanđelja koji nam govori: “ Jer ogladnio sam i dali ste mi jesti, ožednio sam i dali ste mi piti, bio sam stranac i ugostili ste me, gol i obukli ste me, razbolio sam se i brinuli ste se za mene, bio sam u zatvoru i došli ste k meni.” S tog motrišta milosrđe je temeljni zakon koji boravi u srcu svakoga čovjeka, kada iskrenim očima gleda brata kojega susreće na životnome putu i u njemu prepoznaje Krista.” Stoga je karizma sv. Lujze – vaša karizma, u ovom izvandrednom jubileju stavljena u središte života Crkve i ne može biti drukčije jer je po riječima pape Franje milosrđe: “put koji sjedinjuje Boga i čovjeka”, “jezgra Evanđelja i naše vjere”, “snaga koja sve pobjeđuje”.

To je ujedno i poziv na vjernost i povratak Evanđelju, bilo kroz pobožnost, duhovno izgrađivanje i jednako tako kroz male svakodnevne geste ljudske i kršćanske ljubavi prema osobama s kojima živimo, geste koje koliko god bile male ipak nas snažno približuju Bogu. Naime često je lakše prepoznati Krista u osobi zatvorenika, bolesnika nego li u bratu ili sestri s kojima živimo. Ali sv. Lujza nije zanemarila ni tu dimenziju prepoznavanja Krista govoreći svojim kćerima: “Prave kćeri kršćanske ljubavi, ako hoće dobro činiti ono što Bog od njih zahtijeva, moraju međusobno biti sjedinjene, jer nam je naša iskvarena narav oduzela to savršenstvo srca, odjeljujući nas od našeg jedinstva koje je u Bogu; stoga moramo sve, da se približimo Presvetom Trojstvu, biti jedno srce i djelovati u istom duhu, kao što je to u trima Božanskim Osobama.” Kako bismo mogli svjedočiti sposobnost prepoznavanja i služenja Krista u potrebnima ako nismo sposobni prepoznati ga u vlastitim sestrama? Tek kada u vlastitim sestrama prepoznamo lik Krista koji vapi za našom ljubavlju tada smo toliko blizu Bogu da uspjevamo djelovati u istom duhu, biti slika onog života koji struji između tri Božanske Osobe.

Po primjeru sv. Lujze i još više po njenoj duhovnosti neka se u svakoj od vas ostvari lik redovnice za Crkvu nove evangelizacije, lik redovnice koja ovom svjetu otkriva lik Boga preko nesebične ljubavi prema svakom čovjeku i svakom stvorenju.

---