Svetkovina sv. Lujze de Marillac, 15. ožujka 2014.

DOGAĐAJI KOJI SU LUJZU VODILI K SVETOSTI:

• Na Lujzu je znatno utjecao – ali ne toliko svojom prisutnošću, jer je često bio izvan Pariza, nego svojim spisima – izvanredni i sveti ženevski biskup Franjo Saleški. Godine 1608. veliki je ženevski biskup dao tiskati knjigu “Uvod u pobožni život”, a to je bila temeljna knjiga za svakog tko je bio zauzet u aktivnom životu, a htio je steći i određena asketska iskustva. I Lujza je obilno crpla s tog izvorišta.

• Lujza je snagu i svjetlo crpila iz knjige koja je vrlo brzo bila raširena, a veoma su je mnogo čitali svi koji su težili za kršćanskim savršenstvom. Bila je to knjiga “Rasprava o Božjoj ljubavi”, djelo koje je napisao sveti Franjo Saleški, umni i revni ženevski biskup. On je zajedno s Ivanom Franciskom de Chantal, utemeljiteljicom reda Pohođenja, utjecao na duhovni život velikog dijela Europe.

• U ono doba svi su mnogo čitali “Nasljeduj Krista” Tome Kempenca, koji je sve do pred koje desetljeće bio posvuda cijenjen. Lujza je čitala i knjigu pod naslovom “Evanđeoski biser”, koju je napisala jedna flamanska redovnica, ali je danas ta knjiga nepoznata.

• Lujzina pobožnost kao i duhovni život općenito je već od njene mladosti bio usmjeren prema Bibliji. Ona je pripadala među one rijetke osobe njenog doba kojima je bilo dopušteno čitati Bibliju u cijelosti. U strahu da bi čitanje nekih dijelova Biblije moglo – bez stručnog vodstva – izazvati neispravna tumačenja (kako se vjerovalo i još se vjeruje da se zbiva među protestantima), Crkva je vjernicima zabranjivala da se direktno upoznaju s cijelim sadržajem Biblije. To su smjele samo vrlo razborite i poučene osobe, uz odobrenje crkvenih vlasti. Lujza je zaslužila dobiti to iznimno odobrenje.

• Lujza je, dakako, kao štivo najviše cijenila Bibliju, dobila je čak dopuštenje daje zajedno sa suprugom može čitati, i to potpuni biblijski tekst na francuskom jeziku, stoje u ono doba bilo više iznimno nego rijetko dopuštenje.

• U nastojanju da dostigne apsolutno nutarnje siromaštvo, Lujza je ulazila u potpunu noć duha, to jest u kušnju kojom Bog priprema duše, određene za nešto veliko. Mnogi sveci, svi mistici, prošli su kroz to bolno iskustvo, pateći u ledenoj tami, uz Boga koji šuti. U to isto vrijeme – što spominju neki životopisci -osoba s kojom će Lujza kasnije zanosnim duhom surađivati u mnogim djelima – i taje osoba proživljavala sličnu noć duha, ne doduše toliko mračnu, ali bolnu. Vinko Paulski i Lujza de Marillac različitim su putovima prolazili kroz slične velike kušnje, potresani strašnim pitanjima: Da li Bog zaista postoji? Ako postoji, gdje je? Zašto neće da u pustinji ograne sunce utjehe, zašto neće da provre rijeka radosti? Ali se činilo da ih Bog ne sluša. Kao da im se poput jeke vraćalo podrugljivo pitanje, pa su Lujzine prošnje odjekivale u njenom srcu kao u praznoj špilji. I u toj velikoj nevolji nametao joj se zaključak: “Nema Boga”.

• Lujza je u služenje siromasima uključila i djevojke koje su znale poučavati katekizam i učiti djecu u seoskim školama.

• Lujza je preuzela na sebe i tu zadaću da ih kulturno uzdigne i nauči ih osnovne stvari o bolesničkoj njezi.

• Lujza je za svoje djevojke uvela odgovarajući način odgajanja. Među krepostima koje su djevojke trebale živjeti, najviše je isticala kršćansku ljubav, a zatim i sve ostale kreposti koje će služenje siromahu i patniku i ljudski obogatiti, te poticati ih na požrtvovnost, na duh žrtve, strpljivost, podnošljivost, na radost. Sve je to utemeljeno na čvrstom uvjerenju da i ono najmanje što se učini za siromahe – jest čin ljubavi prema Kristu koji se u njemu očituje.

• Lujza je uvijek – i što dalje to više davala važnost pouci, koja širi pogled u nepoznate svjetove, nudi čovjeku povoljnije uvjete, do kojih bez pouke ne bi imao pristupa. Osim toga, za nju je znanje bilo najplemenitije uzdignuće duha. Kad su ta djeca postala odrasli ljudi, kao poučeni pojavljivali su se drugačiji u svijetu neznalica, postajala su zrelija, svjesnija samih sebe i svojih prava.

• Lujza je savršeno shvatila važnost poučavanja. Nije, dakako, uzimala u obzir neke sociološke momente kao mi danas, ali je možda i dublje od nas ulazila u to pitanje, tvrdeći daje manjak pouke bila uvreda za dostojanstvo osobe, da je bio uvreda Bogu. Stoga je u pravilu, suprotno općem mišljenju, sestrama snažno preporučivala neka poučavaju siromašne djevojčice, pišući: “Bog će biti proslavljen, kad će siromasi, besplatno, slobodno slati svoju djecu u školu, a da im bogataši to dobro neće moći uskratiti, kako čine sada, te ne dopuštaju da učiteljice koje poučavaju njihova sina uzimaju i djecu siromaha”. Dalje je Lujza poticala sestre: “Drage moje sestre, dajte se marno brinite za pouku mladeži i da se u svojoj školi držite dobre metode… Javite mi koliko imate učenica, i da li one koje su to naučile – i dalje izrađuju Čipke. Naučite to i one koje još ne znaju, jer je veoma potrebno da djevojke ne budu besposlene. Poučavajte svoje učenice blago i strpljivo, ali nemojte propustiti opomenu ako učine neku pogrešku.

Pripremila, s. Stjepanka Stanić

---