U Gospiću obilježena 76. godišnjica mučeničke smrti službenice Božje s. Žarke Ivasić

U Gospiću je i ove godine obilježena godišnjica mučeničke smrti službenice Božje s. Žarke Ivasić. Oko 17 sati, ispred gospićkog groblja Sv. Marije Magdalene, okupio se veliki broj sestara naše Družbe iz triju hrvatskih provincija predvođenih časnom majkom Miroslavom Bradica i prof. Nevenkom Nekić, autoricom knjige „Naša klecala i baklje“ koja će nakon svete mise biti predstavljena javnosti.

S upaljenim lampionima i pjevajući uskrsne pjesme uputila se procesija prema grobu s. Žarke. Molitvu na grobu predvodio je vlč. Mišel Grgurić, kancelar i biskupov tajnik, a na kraju su svi zajedno izmolili molitvu za proglašenje blaženima službenica Božjih sestara milosrdnica te se ponovno formirajući procesiju uputili prema gospićkoj katedrali moleći slavna otajstva krunice. U 18 sati slavljena je sveta misa koju je predvodio gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u koncelebraciji s vlč. Mišelom Grgurićem, ekonomom Nikolom Turkaljem, župnikom i dekanom Otočkim Tomislavom Šporčićem, župnikom u Ličkom Novom Herbertom Berisha, župnikom na Udbini Josipom Šimatovićem, umirovljenim svećenikom Jurom Ladišićem, župnim vikarima don Anđelkom Kaćunkom i Stankom Smiljanićem te vlč. Goranom Levakom iz Pule. Pjevanje je predvodio zbor sestara Provincije Navještenja Gospodinova iz Splita pod ravnanjem orguljašice s. M. Mirte Škopljanac Mačina.

Nakon svete mise predstavljena je knjiga prof. Nevenke Nekić „Naša klecala i baklje“. O knjizi su govorili biskup Zdenko Križić, časna majka Miroslava Bradica i prof. Nevenka Nekić, a program je vodila s. M. Benedikta Krapić. U glazbenom dijelu nastupio je zbor sestara iz Splita s pjesmama: O,  mučenici hrvatski i Sedam bijelih ljiljana.

 

Biskupovu propovijed prenosimo u cijelosti:

Djela apostolska opisuju početke Crkve, njezino djelovanje i njezin život praćen progonstvima. Isus je svojim učenicima navijestio progonstva i ona njih nisu iznenađivala. To nisu bila obična maltretiranja, nego istinska mučenja koja su najčešće završavala smaknućima.

U prvom čitanju smo čuli odlomak gdje se govori kako jedna skupina ljudi, u grčkom gradu Ikoniju, želi kamenovati neke od apostola koji tamo naviještaju evanđelje. Apostoli su stoga, prisiljeni udaljiti se iz Ikonije i poći naviještati Radosnu vijest drugim gradovima.

Nakon progona u Ikoniji, dolaze u grad Listru gdje građani prema njima imaju posve drukčiji odnos. Tu apostol Pavao s Barnabom naviješta Evanđelje i među slušateljima uočava jednog hromog čovjeka koji je takav od rođenja. Sveti pisac veli da ga Pavao proniknu pogledom i vidi da ovaj hromi ima vjeru. Kako je to Pavao uočio? Pisac nije napisao. Možemo pretpostaviti da je to Pavao uočio po izražaju lica te osobe, po srcu i pozornosti s kojom ga je ovaj gledao i slušao. Pavao iznenađuje tog jadnog čovjeka, prilazi mu i govori: „Uspravi se na noge.“ Čovjek je u tom trenu prohodao. To čudo apostola zaprepastilo je  mnoštvo koje je povikalo: „Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama.“ Narod spontano želi pred Pavlom i Barnabom prikazati žrtve kakve su se prikazivale božanstvima onog vremena.

Govoreći ljudski, onako površno, ukazala se jedinstvena prilika za Pavla i Barnabu! Ljudi ih doživljavaju kao božanstva. To znači da bi mogli u ovom gradu uživati ogromni ugled i dostojanstvo. Ljudi bi ih štovali, klanjali im se i imali bi sve moguće privilegije. Međutim, sve ovo apostole ne zanima, oni to odbijaju i bore se na sve načine ljude odvratiti od njihovih nakana i uvjerenja. Govore im: „Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici baš kao i vi.“ Oni odbacuju slavu koju im ovaj narod daje i tu slavu usmjeravaju na Isusa. Sebe prikazuju neznatnima, običnim smrtnicima.

Kada gledamo svjetsku logiku tijekom svih vremena, a napose danas, znamo kako je puno onih koji čeznu da ih se gleda kao neka božanstva. Koliki  sve čine da budu „obožavani“! Riječ dolazi od riječi „bog“. Biti „obožavan“ znači biti cijenjen i poštivan kao neki mali bog, kao neko božanstvo ili idol.

Danas je to nažalost, želja mnogih. Međutim, stav Isusovih učenika nije takav, nego dapače, posve drukčiji. I to je znak autentičnosti Isusovih učenika. Pavao i Barnaba ne žele ništa za sebe, nego sve čine da se Isus proslavi. Sjećamo se kako Ivan Krstitelj odbija sve titule koje mu žele dati i to s obrazloženjem kako on nije dostojan odriješiti remenje na Isusovoj obući. Odbacuje ideju da ga se promatra kao neko svijetlo, naglašavajući da on želi biti svjedok svijetla, a to je Isus. Ovo je poruka Isusovim učenicima za sva vremena: ne smiju nikada sebe, svjesno ili nesvjesno, staviti u prvi plan, da oni budu neko svijetlo koje bljeska, svjetluca, oduševljava i privlači mase. Ako se navjestitelj evanđelja, propovjednik, ili bilo koji Isusov učenik, uvjeri da je on onaj koji privlači ljude, da je on onaj koji svijetli, onda je on Isusa bacio u sjenu, u drugi plan. Onda takav propovjednik naviješta više sebe nego li Isusa. Ovo ne znači da ne treba dobro pripremati propovijedi, nagovore, kateheze, nego ne stavljati sebe u prvi plan i ne tražiti za sebe nekakve aplauze.

U jednoj crkvi u Napulju postoji veliki križ s Raspetim za koga se veli da je u jednoj zgodi progovorio svetom Tomi Akvinskom kad se pred tim križem molio. Isus mu je s križa rekao: „Toma, lijepo si govorio o meni.“ Vidimo, Isusu je drago kada tko lijepo govori o njemu, kada ga životom svjedoči. Znamo da sveti Toma Akvinski nije lijepo govorio kako bi se drugima svidio, nego da Isusa učini privlačnijim ljudima. Pored toga, Tomin govor  proizlazio je iz njegove adoracije Isusa i zato je bio lijep. Poznata nam je njegova pjesma: „Adoro te devote“ – „Klanjam ti se smjerno“. Pravi Isusov svjedok ne smije pretendirati da bude svijetlo, nego da bude sjena Isusovog svijetla.

U „Djelima apostolskim“ čitamo: „Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu, tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih … i svi bi ozdravljali.“ (5,12.15.16.). Sjena Petrova je sjena koja dolazi od Isusovog svijetla. Nije Petar taj koji ozdravlja, nego Isus po Petru. Petar je pozvan, kao i svaki od nas, biti nositelj Isusovog svijetla, da trajno živi u njegovu svijetlu, onda će i njegova sjena poprimiti čudesnu moć.

Isusov učenik pozvan je biti Isusova sjena, tj. da bude trajno uz Isusa. Pratit će ga tako sjena Isusovog svijetla i nikada neće biti u tami.

Spominjemo se danas mučeničke smrti sestre Žarke, redovnice iz Družbe sestara milosrdnica. Bila je neznatna službenica Kristova koja je radila u mnogim bolnicama i posvetila život najtežim bolesnicima i ranjenicima, napose u vrijeme Drugog svjetskog rata. S bolesnima i ranjenima može raditi samo osoba osjećajnog srca. Ne može to raditi svatko. Za taj poziv potrebne su posebne kvalitete i posebno srce. Bez toga se taj posao ne može dobro raditi. Sestra Žarka imala je vjeru u Boga, i iz te vjere izabrala je redovnički poziv, i snagom te vjere radila je svoj duboko humani poziv u bolnici. U bolesnima i ranjenima gledala je potrebitog Isusa.

Nažalost, u tom vremenu pojavila se ideologija koja je imala za cilj likvidirati Boga iz života ljudi i zatrti vjeru u njega. Nisu to niti skrivali. I pjesmom su izricali da se bore protiv Boga. Sve to stoga, što su oni imali želju zauzeti mjesto Boga. Tako su se i ponašali. Svima su htjeli pokazati da su oni gospodari života i smrti. Jedna od tolikih njihovih žrtava bila je i sestra Žarka i šest njezinih susestara. Sestra Žarka osuđena je na smrtnu kaznu strijeljanja ovdje u Gospiću 1946. Njezino suđenje kao i suđenja drugih bila su samo farsa. Prihvatila je da mora biti ubijena bez ikakve krivice. Teško nam je i zamisliti što je sve proživljavala u dubini svoje nutrine i kako se nosila s tom zastrašujućom presudom. Ali znamo da je Bog tada nije ostavio samu. Na svoju smrt  pripremala se molitvom, pa čak i pjesmom, kako svjedoče druge zatvorenice koje su bile s njom.

Isus je, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, obećao svojim učenicima Duha Branitelja. Bez njega bi progonstvo bilo neizdrživo, a mučeništvo izazivalo samo očaj. Taj Duh Branitelj davao je misterioznu snagu i sestri Žarki u tami patnje i ljudske zloće. Ubili su je, ali je svojom smrću pobijedila svoje zločince i nadživjela ih. O njoj govorimo, njezine se žrtve i smrti spominjemo, a imena zločinaca su, kako to voli reći Biblija (Ps 37,20), poput dima nestala.

Mi preporučujemo Bogu mučeničku smrt sestre Žarke moleći ga da po toj žrtvi udjeli obilje svoga blagoslova našem narodu, a napose puku našega grada u kome je podnijela svoje mučeništvo i ostala s nama kao znak Božje prisutnosti na ovoj našoj grudi. Amen.

 

---