U Krašiću postavljena spomen-ploča službenici Božjoj s. Žarki Ivasić

18. studenoga 2019.

Uoči 111. obljetnice rođenja službenice Božje s. Žarke Julijane Ivasić, a u jubilejskoj 175. godišnjici dolaska prvih sestara milosrdnica u Hrvatsku, u Krašiću su se u nedjelju 17. studenoga 2019. okupile sestre milosrdnice i veliki broj vjernika. Svečano misno slavlje u crkvi Presvetoga Trojstva predslavio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s umirovljenim vojnim biskupom Jurjem Jezerincem, biskupovim tajnikom i kancelarom Biskupije vlč. Mišelom Grgurićem te domaćim župnikom vlč. Ivanom Vučakom.

Tom prigodom Biskup je izrekao sljedeću propovijed:

Evanđeoski odlomak današnje nedjelje  predstavlja Isusa s učenicima na Maslinskoj gori odakle se pruža najljepši pogled na Jeruzalem u kojem dominira prekrasni jeruzalemski hram. Učenici, promatrajući hram dive se uvjereni da i Isus dijeli njihovo ushićenje. Međutim, Isus se istina, divi prekrasnoj građevini, ali iznenađuje ih navješćujući  dane u kojima se od ovoga što motre neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen. Isusu je stalo do hrama, ali daleko više do čovjeka, do ljudi. Hram tu nije zbog Boga nego zbog ljudi. Kada se ljudi jednom, udalje od Boga, Bogu je hram nepotreban. To se dogodilo 70. godine kada je  rimski vojskovođa Tit držao u opsadi Jeruzalem. Ljudi, uvjereni da hram neće biti srušen do konca svijeta, pred opsadom bježe u hram, misleći da će ih Bog u njemu zaštititi. Židovski povjesničar Josip Flavije bilježi da su ljudi u hramu, u jednom trenutku, čuli glas koji govori: „Mi odlazimo odavde“. Josip Flavije, kao Židov, dobro poznaje Pisma, pa dodaje kako se ispunilo proročanstvo proroka Ezekijela da će Bog napustiti hram, svoju kuću. Naime, narod je napustio Boga. Svećenici ne žive u skladu sa svojim pozivom, štoviše, međusobno se ubijaju da bi zauzeli bolje pozicije na ljestvici hijerarhije. Neki su ubijeni u samom hramu. Kada ljudima ne treba hram, ni Bogu ne treba. Kada ljudi ne drže do Boga, Bog se povlači.  

Nakon što je Isus izrekao zastrašujuće riječi o budućnosti hrama, učenici su to razumjeli kao govor o svršetku svijeta jer su, kao i drugi Židovi, bili uvjereni da je svršetak hrama zapravo, svršetak svijeta. Stoga, u svojoj znatiželji, pitaju Isusa: Kada će to biti i koji će znaci tome prethoditi?, tj. kada će biti svršetak svijeta? Isus im ne želi dati precizan odgovor na njihovu znatiželju, jer za učenika nije uopće bitno kada će biti svršetak svijet, nego bitno je da on sâm bude uvijek spreman. Nije važno kada je svršetak ovoga svijeta, jer za nas i tako ovaj svijet završava sa smrću. Zato je važno razmišljati o svom vlastitom svršetku i pripremiti se za taj moment da nas ne iznenadi kao kradljivac, kako veli Isus. Tijekom povijesti javljali su se različiti ‘proroci’ koji su navješćivali  kraj ovoga svijeta, čak s točnim datumom, a onda ostali poniženi u svojim proročkim i vizionarskim sposobnostima. Za Isusovog učenika, za svakoga od nas, nije važno kada će biti naš svršetak, tj. koliko ćemo dugo živjeti, nego kakvo je naše danas, naše sada? Jesam li danas spreman za taj moment?

I među nama vjernicima ima onih koji bi željeli znati točno do kada će živjeti da bi se onda zadnji dan pokajali, s Bogom izmirili i zaputili se spremni u novi život. A do tada bi mogli sebi dopustiti puno toga što ne dolikuje Isusovom učeniku. Bog takvu igru ne prihvaća. Svi oni koji tako razmišljaju, promjenu života nisu nikada doživjeli. Zato se s pravom kaže da će svatko umrijeti onako kako je živio: netko s vjerom i pouzdanjem, netko s očajem i besmislom; netko s ljubavlju i nadom, netko s bijesom i beznađem; netko s osjećajem Božje blizine, netko s iskustvom tame i užasa. Kako mora biti strašno umirati bez vjere i nade, s osjećam da se prelazi u ništa, da se nestaje! Isus svoje učenike poziva na budnost, na vjernost Bogu u svakodnevnom životu, da im svršetak života ne bude drama beznađa. Na molbu učenika da im Isus navede neke znakove koji će prethoditi svršetku, on im djelomično udovoljava te napominje neke znakove koji su općeniti i prisutni tijekom cijele ljudsku povijesti: ratovi, potresi, glad, i sl. Stoga, nisu to u pravom smislu znaci svršetka, nego zapravo, znaci koji su poziv svakoj osobi, svakom učeniku, da ih čita u svom životu i razmišlja kakvu poruku daju.

Svi mi imamo dovoljno takvih znakova po kojima nam Bog govori, upozorava nas, poziva i usmjeruje. Ne moraju to biti neka posebna viđenja ili ukazanja, nego mnogi mali znaci koji nas kroz život prate i iznenađuju. Tko od nas nema takvih znakova?  Promeditirajmo svoj život,  svoju prošlost i naći ćemo ih puno. Tko se od nas nije toliko puta začudio nekim događajima koji su nas iznenadili jer ih nismo očekivali?  Naša reakcija je često: Je li to moguće? Tko bi to očekivao? Ni u snu ne bih to sanjao! I na tome ostanemo. Ne pitamo se, poručuje li nam Bog nešto time, na nešto nas poziva, nešto nam objavljuje, nešto od nas traži? Najčešće to pripišemo samo nekom slučaju i kažemo: „Dogodilo se slučajno ili slučajno se poklopilo!“ Ne događa se ništa slučajno, nego Božjom providnošću. Mi o tome rijetko  razmišljamo i Božji znaci prođu tako u našem životu ne primijećeno. Bog nam može govoriti na različite načine: može nam govoriti po nekim osobama, pa i po nekom snu, ali može govoriti i po stablu, cvijetu, suhoj grani, također po nekoj patnji ili tragediji, itd.

Isus govori o nekim znacima trpljenja i patnje kroz koje će prolaziti njegov učenik. Može izgledati čudno, ali se najviše ljudi obratilo Bogu kroz životne patnje. Tu su Boga susreli kao nigdje drugdje; tu su doživjeli njegovu ljubav i dobrotu što izgleda kao istinski paradoks. Na koncu, i Isusov križ je bio objava Boga. U evanđelju vidimo kako je rimski vojnik prvi prepoznao Boga u Isusu i baš onda kada je Isus visio na križu. Isus je svojim učenicima unaprijed navijestio da će biti suočeni s velikim patnjama i stradanjima. Govorio im je o tome više puta i pripremao ih na to. Ne znam koliko su sve ovo razumjeli i ozbiljno uzeli, ali im se sigurno nametalo pitanje: Pa Isuse, zar nas ti nećeš moći spasiti i zaštititi? No brzo će shvatiti da Isus nije zaštitio ni samoga sebe, ali patnja nije imala zadnju riječ u njegovom životu kao što neće imati niti u životu učenika.“ 

Na kraju svete mise biskup Križić je ukratko predstavio život i mučeništvo s. Žarke Ivasić. Potom su se svi prisutni u procesiji uputili do kuće koja je sagrađena na temeljima rodne kuće s. Žarke Ivasić, a pripada njezinim dvjema pranećakinjama Mariji Cvetan i Barbari Jurinić. Spomen-ploču zajedno su otkrili časna majka Miroslava, župnik Vučak i pranećakinje. Nakon zajednički izmoljene Molitve za proglašenje blaženima svih sedam službenica Božjih biskup Križić podijelio je svima prisutnima završni misni blagoslov.

Galerija slika