Umrla sestra ESTERA (Marica) KREŠIĆ

19. Travanj 2017.

S. ESTERA (Marica) KREŠIĆ

Na Uskrsni ponedjeljak, 17. travnja 2017., u samostanu sv. Vinka u Splitu preminula je naša sestra Estera (Marica) Krešić. Doživjela je 88 godina, a u milosrdničkom je zvanju 70 godina Bogu i bližnjemu služila. Pokopana je 19. travnja na splitskom gradskom groblju Lovrinac. Sprovodne obrede i misu zadušnicu u samostanskoj kapeli predvodio je gvardijan franjevačkog samostana Gospe od Zdravlja, fra Jakov Begonja u zajedništvu s don Ivanom Tadićem, don Nedjeljkom Krešićem, brojnim sestrama, rodbinom i prijateljima pokojne sestre.

Knjiga života s. Estere ispisana je do zadnje stranice. Što piše u toj knjizi? Neke smo retke mogli čitati još za života, a neke ne možemo ni sada u času kad se knjiga sklapa i kad u nju više ništa neće biti napisano. Ono što mi ne možemo čitati, može samo Bog.

Ipak, dok stojimo ovdje moleći za s. Esteru, pokušat ćemo se ukratko prisjetiti onoga što smo za njezina života već mogli pročitati iz knjige koju je ona pisala svojim životom. Radimo to zato što želimo za sve ono dobro i lijepo zahvaliti dragome Bogu, a upravo to je ono što bi trebalo i nasljedovati. Zato u duhu sv. Vinka sagledajmo kreposti svoje sestre koja otvara knjigu svoga života pred licem Božjim.

Prvo poglavlje ove knjige počinje u Mostaru, 7. prosinca 1928. godine, kada su Ljubomir i Delfa, rođ. Zadro, dobili djevojčicu kojoj su na krštenju dali ime Marica. U svom rodnom gradu Marica se školuje kod sestara milosrdnica gdje doživljava prekretnicu u svom životu. Uzoran život sestara privukao je mladu djevojku da im se pridruži te po ulasku u novicijat dobiva ime s. Estera. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1947. godine, a doživotne 3. listopada 1951. godine. Tu negdje, točnije 1950. godine počinje najveće poglavlje knjige njezina života. Te se godine zapošljava u laboratoriju bolnice na Križinama, u njeno vrijeme Vojne bolnice. Vrijeme je to civilnog društva, društva bezboštva, zvanog ateizam i komunizam, vrijeme vojne stege… pa ipak, ona je iznalazila načine kako pomoći i kako svjedočiti svoje milosrdničko poslanje. Koliko je njezino služenje kroz ovo vrijeme bilo plodonosno svjedoči živa zahvalnost tolikih kojima je pomogla, poglavito svećenika koji nisu imali zdravstvenu zaštitu. Na poseban način se u tom smislu dugi niz godina brinula za pokojnog nadbiskupa mons. Franu Franića za što je 1999. godine primila odlikovanje Svete Stolice Pro Ecclesia et Pontifice.

Danas nam se možda čini kako to i nije nešto veliko, ali u vrijeme komunizma za takvo nešto trebalo je biti jak duhom i hrabar da se iskorakne. S. Estera je to mogla jer se hranila molitvom. Uza sve okolnosti života, imala je jaku potrebu njegovati svakodnevnu molitvu, a po ulasku u mirovinu znala je satima moliti krunicu.

Upravo vrijeme mirovine posljednje je poglavlje njezine knjige. U tom poglavlju će dočekati svoju bolest i na kraju svoj susret s Uskrslim.

Sve rečeno mogli bi biti tek naslovi njenih životnih poglavlja, a što ispod ovih naslova piše: koliko dobra, koliko ljudskih slabosti, nadanja, ponosa, kajanja, strahova, čežnji, pitanja… sve to ne možemo sada čitati, to čita Bog, a nama je skriveno za vječnost.

Draga s. Estera, milosrdni Bog pozvao Vas je k sebi drugi dan poslije blagdana Uskrsnuća Gospodinova. U devetnici smo Nedjelje milosrđa. Molimo, stoga, da Onaj koji Vas je pozvao s ovoga svijeta pogleda na svako vaše dobro djelo i bude blag. Neka Vam kaže: Uđi u radost Gospodara svoga. Počivajte u miru i slavite vječno slavlje Uskrsa.

s. Dominika Vrdoljak