Sestra M. ARKANĐELA (Ruža) KVESIĆ

27. svibnja 2017.

“Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tada vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.” (Job, 19, 25-27)

U ovom uvjerenju živjela je i naša draga s. M. Arkanđela (Ruža) Kvesić, rođena 29. lipnja 1948., od oca Marka i majke Kate, rođ. Mikulić kao deveto od šesnaestero djece. Iz njezinog životopisa čitamo da potječe iz mnogobrojne kršćanske obitelji u kojoj je molitva bila na prvom mjestu. Još kao malu roditelji su je naučili izgovarati Ime Isusovo i Marijino. To sveto Ime bilo je cijelog života na njezinim usnama. Govorila je: „Za Isusa ne smije nam biti ništa teško“, a ta vjera i snaga molitve pratile su je kroz cijeli život.

Dok se njezina starija sestra Janja (s. Miroljuba) spremala u samostan sestara milosrdnica, i u Ruži se javila želja da postane redovnica. Ta joj se želja ispunila odlaskom na Zavjetovanje svoje s. Miroljube u Zagreb, gdje ostaje godinu dana radeći u Nadbiskupijskom sjemeništu na Kaptolu, a potom odlazi u Rim na redovničku formaciju i tamo polaže prve redovničke zavjete na blagdan Kraljice svete krunice 1968. godine. U Junioratu piše: “Uvjerena sam da me je sam Krist ljubazno pozvao da mu služim, širim njegovu slavu i da mu budem na utjehu, dok ga toliki narod svojim nemarom ne prizna za svog Spasitelja.“ A sestra magistra u novicijatu za malu Ružu piše: „Ona je velikodušno i veselo ostavila svoju domovinu da se u Vječnom Gradu posveti Bogu i da kao sestra milosrdnica nastavlja Vinkova djela ljubavi prema bližnjima.“

Po završetku škole za bolničarku 1981. godine poglavari ju, zajedno sa s. Trifonijom Živković, šalju u Molize gdje su sestre ostale punih devet godina. Živjele su i radile među našim Hrvatima koji su se još u XV stoljeću tamo nastanili bježeći pred Turcima iz Dalmacije preko Jadrana. Tim stanovnicima sestre su bile sve, zvali su ih „naše fratrice“. Ljubav s. M. Arkanđele prema najsiromašnijima, najbolesnijima, najbjednijima očitovala se svakog dana. Pronalazila bi ih neumorno u cijelom onom kraju, poučavala njihovu djecu i unučad hrvatskom jeziku i folkloru, bolesnima je bila i sestra i doktor. Od 1990. godine, kad su se sestre vratile iz Moliza, radi u penzionatu u Rimu, a ratne 1993. prelazi iz Rimske delegature u Provinciju Majke Divne, u Ljubuški, gdje u školi predaje talijanski jezik, a kroz ostalo vrijeme koje je imala na raspolaganju traži stare, bolesne i osamljene i pomaže im. Iz Ljubuškog odlazi u Mostar 16. svibnja 1994. godine i uključuje se u rad biskupijskog Karitasa. Nastavlja misiju milosrdne ljubavi po kojoj ćemo je svi pamtiti. Traži i nalazi najsiromašnije po cijeloj Hercegovini, osamljene u kućama i bolnicama. Svima je svjedočila koliko ih Bog voli, donosila je i srcem i rukama duhovnu blizinu, hranu, pelene i sve nužno za život, prala je zapuštene bolesnike koji nisu imali nikoga, pomagala siromašne obitelji sa brojnom djecom. Živjela je Vinkovu karizmu cjelim svojim bićem. U zajednici je jednakom ljubavlju i odgovornošću obnašala dužnost predstojnice sestarske zajednice u Mostaru u dva mandata, dužnost savjetnice u Prvincijalnom vijeću, te dužnost učiteljice juniorki. Sve je radila s osmjehom na licu koji hrabri i osvaja, gdje god je došla donosila je radost svojim glasnim i veselim pjevanjem, a ta istinska radost rađala se iz predanja volji Božjoj, te strpljivim nošenjem povjerenog joj križa. Zagledana u Kristov križ prihvatila je križ bolesti u proljeće 2008. godine, kad  joj je dijagnosticiran karcinom dojke. Prolazila je postaje operacije i kemoterapije u Rimu, a nakon liječenja, vraća se u Mostar s još većim žarom pomagati najsiromašnije cijele Hercegovine. Još jedna teška bolest, karcinom gušterače, slabi njezine snage krajem 2015. godine kad odlazi na liječenje u Zagreb. Nakon operacije i „oporavka“ vraća se u Mostar, i kad je izgledalo da zaista ne može više, ona skuplja snagu i koristi svaki darovani dan kako bi učinila „ono malo više“ čemu nas je sv. Vinko učio. Pjesnik K. Mayer ovako piše: „To znao je Krist i u križu ostavio nam spas. Uprem li u njega pogled svoj, na pola pada teret moj, jer ne trpim više sam, trpimo dva, Moj Brat i ja!“ U očima naše s. M. Arkanđele sjalo je to Svjetlo u koje je bila zagledana. A 26. svibnja 2017. u 19,30 sati zatvorila je zemaljske oči i vratila se u zagrljaj nebeskog Oca. Zahvalne za sve milosti koje nam je Bog po njezinom življenju darovao, molimo Ga da ju za sve dobro nagradi, da joj učinjeno po ljudskoj slabosti milostivo oprosti i daruje joj zajedništvo s Njim u vječnosti. Draga naša s. M. Arkanđela, hvala ti!

Počivala u miru Božjem!