Umrla sestra M. KLARISA (Verica) ZBODULJA

7. Svibanj 2017.

U malom zagorskom selu Purgi kod Lepoglave, rođena je 1. studenoga 1945. Verica Zbodulja kao prvo od petero djece u pobožnoj katoličkoj obitelji majke Magde, r. Tvarog i oca Alojza Zbodulje. Prije nego li je započela školu, odgoj i vjerske pouke primila je od svoje pobožne bake, koja je bila s djecom kod kuće dok su roditelji radili na malim posjedima. Polasci na svetu Misu i primanje sv. Pričesti svakog jutra prije škole, bili su neosporni kao i zajednička obiteljska molitva krunice i drugih pobožnosti u obitelji. Sve je to stvaralo čvrste temelje za Veričinu odluku da izabere posvećeni život kojeg je već pomalo živjela u svojoj obitelji i župskoj zajednici. Tako se u siječnju 1961. odlučila posvetiti sav svoj život Gospodinu u redovničkom pozivu. Verici se nakon kratkog vremena pridružila i njezina mlađa sestra Đurđa, s. M. Konzolata.

Sestra M. Klarisa je svoje redovničko odijelo obukla 15. kolovoza 1963. Prve redovničke zavjete položila je 16. kolovoza 1964. godine, a doživotne 15. kolovoza 1969. godine. Nakon položenih redovničkih zavjeta, s. M. Klarisa je krenula na Institut za crkvenu glazbu. Iako je voljela svoju školu, nije ju dovršila. Velikodušno se odazvala poticaju časne majke M. Ancille Buntak na misionarski poziv i 23. kolovoza 1967. godine krenula s još dvije sestre za Sjedinjene Američke Države.

Svaki početak je težak, tako ni s. M. Klarisi, iako mladoj i poletnoj nije bio lagan, ali je bila spremna na sve izazove koje joj Bog pošalje. Najprije je trebalo svladati engleski jezik. Nakon toga pomagala je kraće vrijeme u njezi bolesnika i staraca u staračkom domu u Delphos-u, Ohio. Potom je krenula na Sveučilište u Buffalo-u na učiteljski studij. Nakon studija radila je u više katoličkih škola tijekom svoga 30-godišnjeg prosvjetnog rada kao vrsna učiteljica. Kraće vrijeme 1981. godine provela je u novonastaloj hrvatskoj župi “Presvetog Trojstva” u Oakville-u, Kanada, gdje je uz dječji vrtić i katehizaciju djece, osnovala i vodila mješoviti pjevački zbor koji još i danas aktivno djeluje. Uz puno radno vrijeme u školi, s. M. Klarisa je u hrvatskoj župi „Our Lady of Bistrica“ (Naše Gospe Bistričke), Lackawanna, država New York, vršila dužnost katehistice i orguljašice te je vodila župski zbor, uređivala sakristiju, crkveno ruho i kitila svetište. Godine 1989. u suradnji sa s. M. Bogumilom Kutleša otvorila je dječji vrtić u kući Delegature u West Seneca.

Sestra M. Klarisa je te dužnosti vršila više od 49 godina, gotovo cijeli svoj životni vijek. Voljela je svoju Hrvatsku domovinu, svoje Zagorje i svoju obitelj, ali je isto tako iskreno poštivala i prihvaćala svoje sestre u zajednici iz svih dijelova Lijepe naše. Poštivala je i cijenila sve druge kulture, narodnosti i vjeroispovijesti s njihovim raznolikostima koje je u Americi susretala u obilnoj mjeri. Neobično nadarena i požrtvovna, s. M. Klarisa je sve svoje darove iskoristila, neumorno ih i velikodušno stavljala u službu škole, župe kao i svoje redovničke zajednice, potpuno i bez pridržaja. Gotovo pet desetljeća, kroza sve crkvene blagdane i svagdane, naša hrvatska Crkva kao i sestarska kapelica bile su ljepše ukrašene nego biskupska katedrala. Kada bismo joj rekle da se toliko ne muči, jer cvijeće brzo uvene, pogotovo u ljetno vrijeme, ona bi samo odmahnula: „Isus i Gospa zaslužuju najljepše i najbolje!“ Bila je sestrinski brižna i požrtvovna, te unatoč svojim mnogobrojnim dužnostima, znala bi ponuditi svoju pomoć u zajedničkim poslovima. Pogotovo joj nikakva žrtva nije bila preteška kako bi razveselila sestre u posebnim prigodama. Bila je neobično darežljiva i velikodušna u podvorbi gostiju, potrebitih namjernika ili siromaha. Sve bi pogostila i sve dala drugima s toliko brige i ljubavi, jer je u njima susretala samoga Isusa. Po tome će ostati dugo u sjećanju župljana, djece, slučajnih prolaznika, kao i članova svoje najuže obitelji. Sestra M. Klarisa imala je posebnu vrlinu: sama obdarena, nikada na tuđe darove i sposobnosti nije reagirala zavišću ili ljubomorom. Narotiv, pomagala bi drugima da te Božje darove razviju do najviših granica i da ih zajedno s njome upotrebljavaju za veću slavu Božju i Marijinu čast te na radost zajednice. Bila je iskreno zahvalna za svaku uslugu i pomoć, napose je to duboko očitovala u ovo kratko vrijeme bolesti svima onima koji su je posjećivali, željeli joj pomoći čineći male usluge u državnim bolnicama kao i kod kuće. Bila je otvorena, iskrena i pristupačna, te je stoga bila obljubljena od djece, roditelja kao i župljana i sestara. Nije se lako naljutila te bi često bila predmet šala i zadirkivanja, a i sama se šalila na svoj račun. Rado je opraštala ili pak tražila oproštenje, sunce nije nikada zašlo nad njenom srdžbom. Znala je to koji put riješiti uvečer i čokoladom ili kakvim drugim prilogom u znak pomirenja. Sestra M. Klarisa je bila veoma uporna i gotovo da za nju nisu postojale nemoguće zapreke. Ona je sve zapreke pretvarala u izazove s kojima se uporno i ustrajno hvatala u koštac, kako u izvanjskim poslovima, tako i u svome duhovnom rastu. Nije imala vremena za ogovore, trice i slično, što dokolica često sa sobom donosi, jer je trebalo: cvijeće saditi, vrt obraditi, za školu se i vjeronauk spremati, vježbati pjevanje, spremati i kititi crkvu, crkveno rublje oprati i ispeglati, pomagati u kućanskim poslovima u župi itd., itd.  Nije se štedjela i potpuno je svu sebe ugrađivala u mjesto i dužnosti koje su joj bile povjerene. Cvjetala je tamo gdje je bila posijana.

Njezina izvanredna pobožnost očitovala se prema Majci Božjoj, a zadnjih godina i prema Milosrđu Božjem i sv. Faustini. Kao da je slutila da vremena puno nema, zadnjih je pet godina uz redovitu molitvu, nebrojene sate svakoga dana provodila klanjajući se pred Presvetim i obavljajući osobne pobožnosti. Na upite zašto sve mora odjednom obaviti i zašto te molitve ne rasporedi tijekom dana, s. M. Klarisa bi samo odgovorila – moram sada!

Odluka o povlačenju iz Sjeverne Amerike i o zatvaranju zajednice pala joj je teško, kao i sam rastanak od onih u čije se živote ugradila, gdje je punih pedeset godina misionarskog rada darovala cijelo svoje biće, sve svoje snage i zdravlje. U kratkom vremenu nakon povratka u Domovinu, bolest je uzela maha. Predana u volju Božju slutila je svoj svršetak. Bila je strpljiva u podnošenju trpljenja. Druge je htjela poštedjeti te je šutjela o svojoj bolesti i u tome je htjela slijediti Gospodina koji je za nas toliko trpio i još uvijek trpi posvuda u svojim bolnim udovima.

Neka joj Gospodin, čije je Milosrđe svakodnevno štovala i molila za sve potrebne duše, iskaže svoje neizrecivo milosrđe i dovede je u radost vječne Domovine. Bio joj Gospodin vječna nagrada za sve žrtve i dobro koje je za Njega učinila u onima u kojima Ga je s poštovanjem i ljubavlju susretala, te za sve ono što je iz ljubavi prema Njemu pretrpjela.


Počivala u miru Božjem!