Umrla sestra M. Nives (Maria Sestani) Šestan

Sestra M. Nives, krsnim imenom Maria, rođena je 29. studenoga 1922., od oca Ivana i majke Franjice r. Ladavac, u mjestu Beram, općina Pazin (Istra), koja je u ono vrijeme bila pod vlašću Italije. Najstarije je dijete u obitelji koju je Gospodin obdario s desetero djece, dva sina i osam kćeri. U obitelji se njegovao duh zajedničkog moljenja svete krunice, koju je predmolila Maria, držeći u jednoj ruci krunicu, a u drugoj sličicu Majke Božje. Svojom iskrenom pobožnošću bila je uzor i primjer svojoj mlađoj braći i setrama. U obitelji je uvijek vladala međusobna sloga i kršćansko ozračje.

U Družbu sestara milosrdnica u Rijeci primljena je 9. ožujka 1938. Nakon nje, još su dvije njezine sestre odlučile posvetiti se Gospodinu. Sestra M. Auksilija, koja je vrlo mlada umrla od tuberkuloze, i sestra M. Tarzicija koja živi u samostanu u Praputnjaku.

Redovničko odijelo obukla je 6. listopada 1940. Privremene zavjete položila je 7. listopada 1941., a doživotne 7. listopada 1944. Nakon položenih zavjeta studirala je za učiteljicu najprije u Rijeci, a zatim u Gorizi.

Svoje stručno znanje primijenila je u praksi kada su sestre 11. rujna 1944. u Provincijalnoj kući u Rijeci otvorile, privatni dječji vrtić. Trudila se djecu što više naučiti i tako ih privoditi k Bogu, a u grupi ih je bilo tridesetak. Rad se lijepo odvijao pa su djeca i roditelji bili zadovoljni. Kada je završio rat prilike su se izmijenile te je školske godine 1947./48. dječji vrtić u Rijeci zatvoren.

Godine 1949. sestra M. Nives je odlukom poglavara premještena u Rim i od 1949. do 2006. radi kao učiteljica u dječjem vrtiću. U Rimu je dječji vrtić najprije bio smješten u prizemnim prostorijama kuće Delegature, a od šk. god. 1967./68. preseljen je u novo izgrađenu školsku zgadu „San Vincenzo de’ Paoli“. Broj djece u vrtiću je porastao, jer je otvorena i osnovna škola. S. M. Nives i u Rimu nastavlja lijepu suradnju s djecom i roditeljima što su mnogi potvrdili svojim dolaskom na njezin sprovod. Uz službu u dječjem vrtiću u više mandata vršila je službu savjetnice i tajnice Delegature. Likovnim umijećem, osim djece i roditelja, u vrtiću, za blagdane je znala razveseliti i sestre u zajednici. Svoj dar za glazbu stavila je u službu liturgijskog sviranja. Sve do 88 godine života svirala je u sestarskoj kapeli. Osim rada u dječjem vrtiću i liturgijskog sviranja obavljala je i službu vozačice do svoje 87 godine života. Sestre svjedoče da je s velikom ljubavlju i radošću obavljala svoje dužnosti. Bila je samozatajna, požrtvovna i uslužna. Posljednje godine života provodila je u molitvi i pripremi za susret s Gospodinom kao što je i sama zapisala: „Lascio scritto: si muore soli, è vero, ma c’è la Chiesa che ci accompagna. E poi, di là c’è Qualcuno che ci aspetta.“  (Ostavljam napisano: Umiremo sami, to je istina, ali je Crkva koja nas prati. I zatim, tamo je Netko tko nas čeka.) Okrijepljena svetim sakramentima blago je u Gospodinu preminula 8. siječnja 2016. u bolnici „Policlinico Casilino“ u Rimu.

Vjerujemo da su mnogi slavili Oca nebeskoga vidjevši njezina djela kroz nesebično i velikodušno služenje. Neka je dobri i milosrdni Otac u kojega je vjerovala i kome se nadala nagradi vječnim životom.

Počivala u miru!

---