Umrla sestra M. TARZICIJA (Vera) ŠESTAN

18. svibnja 2017.

Sestra M. Tarzicija, krsnim imenom Vera, rođena je 11. veljače 1924. u selu Cvitani, župa Beram, od oca Ivana i majke Franciske rođene Ladavec. U obitelji je bilo desetero djece, osam sestara i dva brata. Kao istinskim kršćanima, roditeljima je bilo stalo do odgoja djece te su s velikom brigom odgajali djecu u kršćanskom duhu, pratili ih na putu odrastanja i kroz opomene popravljali pogreške. Vjerski život u župi Beram bio je raznolik. Gorljivost župnika urodila je plodom uključivanja mladih u život župe pa je Vera bila učlanjena u Društvo križara i u Društvo Srca Isusova. Također, kao djevojčica obavljala je pobožnost prvih petaka iako je župna crkva bila udaljena pola sata hoda od obiteljske kuće. Tako je klica zvanja, zalijevana brigom roditelja i ustrajnošću u molitvi, rasla ne samo u srcu Vere, već i u srcu njezinih dviju starijih sestara, s. Nives i s. Aurelijane, koje su prije nje stupile u Družbu.

U samostan  sestara milosrdnica u Rijeci, Vera Šestan došla je 1945. godine.  Primivši redovničko odijelo, 1947. dobila je ime s. M. Tarzicija. Privremene zavjete položila je 1948. a doživotne 1951. godine. Poslije položenih zavjeta neko vrijeme šivala je redovnička odjela u našem samostanu, a zatim je kao šivačica radila kod salezijanaca u sjemeništu u Rijeci. Godine 1954. preuzima dužnost sakristanke u župi Marijina Uznesenja u Rijeci, a 1959. odlazi u Mali Lošinj, te i dalje nastavlja obavljati dužnost sakristanke, sve do 1966. kada je premještena u Rijeku i pomaže učiteljici novakinja.  U Praputnjak s. M. Tarzicija došla je 30. studenoga 1972. godine. Najprije je vršila službu predstojnice, ali i radila različite kućne poslove.  Najdraže joj je bilo uređenje Župne crkve svetog Josipa. Od 1979. do 1985. bila je članica provincijalnog vijeća, u službi provincijalne savjetnice. Zbog bolesti i nemoći, 30. studenoga 2016. sestra M. Tarzicija je, točno nakon 44 godine služenja u Praputnjaku, premještena u Rijeku. Okružena ljubavlju, pažnjom i požrtvovnošću zajednice sestara, a osobito onih koje su vodile brigu o njoj, s. M. Tarzicija preselila se Gospodinu, 17. svibnja 2017. godine.

Sestra M. Tarzicija doživjela je duboku starost i skoro do kraja svog života bila aktivna. Bogati život ove redovnice ugrađen je u mjesto Praputnjak i mjesnu Crkvu koju je na osobit način voljela. Bila je tiha i blaga redovnica, radovala se susretima sa svima. Vrijedna i požrtvovna, mnogim stvarima vješta, podupirala je mnogo toga što je bilo vezano uz Crkvu i ništa joj nije bilo teško – bilo da je trebalo ručno zvoniti, čistiti, brinuti se za milostinju, peglati, uređivati oltare, uzgajati i njegovati cvijeće za crkvu i samostansku kapelu. Bila je skromna i nijedan posao nije joj bio težak, niti ponižavajući. Uvijek se brinula o svećenicima kako bi im bilo lakše, štitila ih, duhovno podupirala i s velikom ljubavlju brinula o održavanju crkve i župnog stana. Na osobit način isticala se u ljubavi prema mještanima, poštivala ih, poticala i pobuđivala u njima uvijek ono dobro. Posjećivala je bolesnike i patnike, mnoge je pripremila za sakramente te bila podrška mnogim obiteljima u teškim trenucima rastanka s njihovim najmilijima. Sestre u zajednici je voljela, vodila o njima brigu, a starijim i nemoćnim pružala njegu. Posebno mjesto u svom srcu čuvala je za svoju obitelj, samozatajno trpjela i radovala se s njima, spominjala ih i svoje molitve i žrtve prikazivala za njih.

Sestra M. Tarzicija uistinu je bila svestrana redovnica. Bog je bio na prvom mjestu u njezinom srcu. S molitvom na usnama s. M. Tarzicije, zajednica, svećenici i svi mještani, iz dana u dan su doživljavali ljubav te sestre koja se s lakoćom kretala, uspostavljala kontakte i činila mnoga dobra djela. Poput učenice Tabite koja bijaše “bogata dobrim djelima i milostinjama što ih je dijelila” (Dj 9,36) sestra M. Tarzicija je šivala, izrađivala i prepravljala posteljinu. Uz ovu vještinu voljela je obrađivati vrt te radom svojih ruku i plodovima darivala potrebne. Na kraju, zahvalni smo Bogu za dar života s. M. Tarzcije koji je bio i ostao veliki dar Družbi, mjesnoj Crkvi i mještanima Praputnjaka. U svom životopisu napisala je: „Na svim svojim dužnostima bila sam sretna, makar je koji put bilo i teško. Radila sam iz ljubavi prema Bogu i zato mi ni jedan posao nije bio težak. Danas sam sretna jer dani prolaze, a približava se susret s Bogom u vječnoj domovini.“

Draga naša s. M. Tarzicija! Hvala Ti za sve što si činila za Crkvu, zajednicu i Družbu, svećenike i mještane Praputnjaka. Neka ti ova praputnjarska zemlja bude laka, a život u zajedništvu s Bogom, nagrada za svaku molitvu i učinjeno dobro djelo. Moli za nas i zagovaraj pred Božjim lice da ovo mjesto duhovno ne klone i izmoli nam svetih sestara.

Počivala u miru Božjem.


s. Janjka Mazić

s. Vinka Vugdelija