Umrla sestra RUŽANA (Barbara) SIMENIĆ

Godine 1943., u novicijatu s. Ružana, krsnim imenom Barbara Simenić, piše svoj životopis. Danas, dok njezino radom i žrtvom izmučeno tijelo predajemo zemlji, s poštovanjem i puno ljubavi čitamo njezine riječi:

„Rođena sam u Kostanjevcu kod Krašića, 28. prosinca 1923. godine. Djetinjstvo sam provela u kući svojih roditelja koji su bili čestiti i pobožni ljudi, koji su s velikom ljubavlju i mnogim žrtvama odgajali svoju djecu, od kojih sam sedma ja. Svi smo se međusobno pazili i vrlo voljeli. Kad sam navršila sedam godina, pošla sam u školu. Učenje me veselilo pa sam dobro napredovala. U drugom sam razredu primila prvu svetu Pričest, a u trećem svetu Potvrdu. To su bila dva najsretnija i najsvečanija dana moga djetinjstva koja su mi ostala u neizbrisivoj uspomeni. Od kad se sjećam, uvijek sam rado molila, a najviše su me veselile one zimske večeri kad su me mama i starija seka učile moliti krunicu i druge molitvice, a tata nam je čitao priče o malom Isusu i o Anđelima.

O časnim sestrama sam vrlo malo znala, ali sam puno razmišljala. Jedva sam čekala da dođe Glasnik sv. Josipa, u njem sam čitala o časnim sestrama kako su putovale u Argentinu s časnom majkom Teklom Delač. To je na mene vrlo djelovalo. Dok sam o njima čitala, u srcu sam osjećala neki unutarnji poziv koji me zove da idem u samostan. Pisala sam č.Prefekti i odgovorila mi je da mogu doći ako me moj župnik preporuči. Odmah sam išla k njemu, ali on ni da čuje o samostanu, jer da sam još premlada (imala je nepunih 17 godina).

Nakon godinu dana me ipak preporučio jer su mu moje molbe konačno dosadile. Bila sam sva sretna. Roditelji mi nisu branili već su mi pustili na volju. Od toga sam dana voljela samo samoću i više sam razmišljala te sam za nekoliko dana otputovala. Mamica je jako plakala ali ja nisam imala suza. Tata me doveo u samostan gdje su me ljubazno primili. U samostanu su mi dani brzo prolazili u veselju i sestrinskoj ljubavi, u Lužnici i u Zagrebu, te je brzo došao žuđeni dan Velike Gospe kada sam bila obučena u blagoslovljeno redovničko odijelo (1943.god). U novicijatu sam vrlo zadovoljna. To su dani gdje upoznajemo sami sebe, svoje duševne i tjelesne sposobnosti. Sada još imam veliku želju položiti svete redovničke zavjete i ostati vjerna dragom Isusu do svojega posljednjeg daha. Gospodine, udijeli mi tu milost!“

I udijelio je Gospodin, našoj s.Ružani, milost radosnog služenja Njemu u bližnjemu na mnogim poljima rada: u Oriovcu, Derventi, Požegi, Daruvaru, Lovrećini a od 1969. u Zagrebu i to 22 godine u Nadbiskupskom dvoru, a nakon što je oslabila, u Kući Matici u crkvenoj radioni i na drugim poslovima.

Hvala Ti, draga s. Ružana za Tvoj primjer nesebičnog, vedrog, predanog služenja, jer si nam uvijek bila živi svjedok potpunog predanja Bogu. Neka Te Isus, kojega si za života toliko ljubila privine na svoje Presveto Srce i dadne Ti slavu svetih, jer samo to si željela. Zagovaraj u nebu svoje sestre milosrdnice, cijelu Crkvu i svoj narod, i izmoli nam svetih zvanja.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine.

---