Sestra VITOMIRA (Jela) ĐUGUM

 

S. Vitomira Jela Đugum rodila se za ovaj svijet 7. ožujka 1923. godine, od oca Josipa i majke Marte, rođene Šetka, u mjestu Desne, u dolini Neretve. Djetinjstvo je provela u skromnim uvjetima, jer je njezin otac morao trbuhom za kruhom čak na daleki Novi Zeland gdje je ostao sedam godina. Za to je vrijeme njezina majka budno bdjela nad svoje četvero djece, nad jednim sinom i tri kćeri, pazeći na njihov vjerski odgoj i razvijajući u njima ljubav prema radu. To je razdoblje na Jelu ostavilo duboki trag jer se njezino malo biće već tada mučilo pitanjima o ozbiljnosti života. Gospodin ju je pripremao za dane koji imaju doći…

Početnu formaciju primila je u Zagrebu u Provinciji Bezgrješnog Začeća: redovničko odijelo obukla je 1943., prve je zavjete položila 1944. godine, a doživotne 1947. U Zagrebu je ostala do 1952. godine. Po dolasku u našu Provinciju, s. Vitomira djeluje na različitim mjestima. Tako će trag svoje osobnosti ostaviti u domu za nemoćne u Trogiru, u Provincijalnoj kući u Splitu, u bolnicama u Igalu i Kotoru, u samostanima u Zadru, Mokošici, Ćurlinima i na koncu u Sinju. Obavljala je različite poslove i vršila različite službe: od naizgled sasvim običnih kućanskih poslova, laborantice, odgojiteljice sestara juniorki do službe provincijalne savjetnice i provincijalne poglavarice. U Kotoru, Zadru i Mokošici bila je i kućna poglavarica.

Sestre je pamte kao razboritu ženu, ženu vjere, molitve i osobite ljubavi prema Crkvi, Družbi i Domovini. Njezino se ime uvijek izgovaralo s poštovanjem. „To je sestra koja voli Družbu!“ – govorilo se. Pa zar svaka od nas ne bi trebala voljeti svoju Družbu? Bi. No, kad je u pitanju s. Vitomira to se očitovalo u svim njezinim činima.

Dok je mogla, rado je čitala. Još u najranijoj dobi spoznala je važnost pisane riječi i često je poticala i sestre na čitanje i učenje. U tom pogledu mnoge će joj sestre ostati zahvalne što im je kao provincijalna poglavarica pružila mogućnost školovanja i stručnog usavršavanja, kako bi uz ljubav koju imaju prema bližnjima, svoj rad obogatile i stručnošću.

U danima tjelesnog nedostatka vida, s. Vitomira se još više okrenula molitvi, a umjesto čitanja slušala je radio. Osobito je bila osjetljiva na vijesti iz života Crkve. Za svaku pozitivnu vijest zahvaljivala je Bogu, a za bilo koju negativnost ona je u dubokoj vjeri ponavljala: „Ni vrata paklena neće je nadvladati.“

Svoju je vjeru jačala svetim sakramentima. Susretu s Isusom u sv. pričesti radovala se uvijek iznova. Dan prije svoje zadnje sv. pričesti zabrinuto se pitala hoće li imati snage primiti je jer su je tjelesne snage vidno napuštale. Nakon što se pričestila, uronila je u duboku sabranost i zahvaljivanje. Njezine sestre su molile uz nju i s njom. Dana, 8. veljače, rodila se za nebo. Usnula je tiho, baš kao da je zaspala, u 96. godini života i 76. godini redovništva.

Draga s. Vitomira, Vi ste u najranijoj dobi svoga života naučili da smo na svijetu zato da Boga spoznamo, da ga ljubimo i da po njegovoj volji dobro činimo kako bismo jednom došli u nebo. Cijeloga svog života ovu ste se naučenu istinu trudili u životu prakticirati. Čitanjem i molitvom ulazili ste u spoznaju, a što ste više spoznavali to ste više i ljubili. Tu ljubav ste se trudili i drugima pokazati, posebno svojim susestrama. Vjerujemo da ste sada došli u nebo. Vaš je životni vijek u očima ljudi velik, ali u očima Boga, Vi ste njegovo dijete. Vjerujemo da Vas je zagrlio, da Vam je oprostio ako je na Vama ostala ikakva krivica, i da Vas je postavio za svoj stol u kraljevstvu svome.

Hvala Vam, draga s. Vitomira, na svemu što ste za svoju Provinciju i Družbu učinili ovdje na zemlji. Neka Vam gospodin stostruko uzvrati u Kraljevstvu svome.

Počivali u miru Božjem.

---