Sestra M. Kornelija (Armina) Horvat

Rođena je 22. prosinca 1886. u Koprivnici, od oca Matije i majke Jelisave, rođ. Srabec. Krštena je 24. prosinca 1886. u Župi sv. Nikole u Koprivnici, tada Zagrebačka nadbiskupija, a danas Varaždinska biskupija. U Družbu je stupila 3. kolovoza 1925. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 16. kolovoza 1926., a doživotne 16. kolovoza 1929. godine u Zagrebu. Nakon zavjeta odlazi u Daruvar i preuzima službu učiteljice u dječjem vrtiću. Zatim je premještena u Jelsu na Hvaru, gdje također vrši službu učiteljice u vrtiću. Presudom Vojnoga suda pri Komandi srednjodalmatinskog otočnog područja od 3. siječnja 1944. osuđena je, zajedno s mjesnim župnikom i šestoricom otočana, na kaznu smrti strijeljanjem. U 58. godini života odvedena je noću iz kuće i strijeljana koncem siječnja 1944. na gradskom groblju u Hvaru.

 

ŽIVOT I MUČENIČKA SMRT SESTRE M. KORNELIJE HORVAT

Svjestan činjenice da su tri pogubne ideologije 20. stoljeća ‒ nacizam, fašizam i komunizam počinile mnogo zla i da svijet ulazi u treće tisućljeće opterećen silnim neprijateljstvom i mržnjom, veliki je papa Ivan Pavao II.  sada blaženik, koncem prošlog stoljeća u svojim apostolskim poslanicama pozvao sveopću Crkvu na čišćenje pamćenja od svakog osjećaja mržnje, zla i osvete. S druge strane, pozvao je mjesne Crkve diljem svijeta da čuvaju sjećanje na one koji su  kroz minula vremena pretrpjeli mučeništvo, da ih sve popišu i prikupe dokumentaciju o njihovoj žrtvi,  jer upravo su mučenici  blago koje Crkva treba prenijeti preko praga novog tisućljeća (Nadolaskom trećeg tisućljeća, br. 37)

Tko su mučenici?

U tumačenju tog pojma poslužit ću se riječima gospićko-senjskog biskupa dr.Mile Bogovića koji kaže: “Naziv mučenik izvorno je kršćanski pojam kojim nazivamo one kršćane koji su radije podnijeli žrtvu vlastita života nego iznevjerili svoju vjeru, svoje zajedništvo s Kristom. U kršćanskoj starini onaj koji je tako završio svoj zemaljski put nazivan je svjedokom (mártys). Budući da je to životno svjedočanstvo bilo povezano s podnošenjem nasilja i mučenjem, u hrvatskom jeziku takve nazivamo mučenicima. Takve je Crkva posebno častila i stavljala za uzore svim kršćanima (…). U širem smislu mučenicima možemo nazvati i druge ljude koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, poglavito za slobodu i sigurnost svoga naroda. I u tim slučajevima je riječ o ulaganju života za  jedno zajedništvo, primjerice narodno.

Papa Ivan Pavao II nazivao je mučenicima i one koji su sve do žrtve života vjerni čovjeku, one koji su ‘mučenici kršćanske ljubavi’, koji su ‘mučenici pravednosti’, koji su ‘mučenici istine’ i ‘mučenici mira’.”[1]

Tijekom bremenite hrvatske povijesti takvih je mučenika bilo mnogo i naša ih Crkva, odgovarajući želji Svetog Oca, postupno popisuje i časti hrabreći vjernike da bez straha o njima govore i  u prilikama neprijateljstva i progona njihov primjer nasljeduju.

 

Pred nama je danas i sutra, o 70. obljetnici njezine smrti,  na poseban način istaknut lik hrvatske mučenice sestre M.Kornelije Horvat, članice naše Družbe, koja je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovome otoku pretrpjela mučeništvo u zajedništvu s još šest čestitih otočana.  Bili su to: don Jakov Račić iz Vrbanja ‒ župnik Veloga Grablja, Franjo Kostur iz Jelse, te Vicko Bošković, Josip Jurić, Nikola Tomičić i Marin Petrić iz Veloga Grablja. “Presudom Vojnog suda pri Komandi Srednje Dalmatinskog područja od 3. siječnja 1944.  svi oni lažno su optuženi zbog “špijunaže i neprijateljske propagande” i osuđeni na kaznu strijeljanjem koju je trebala izvršiti “Partizanska  straža u Hvaru 12 sati nakon saopćenja presude optuženicima”. Međutim, prema usmenoj predaji, svi osim sestre M.Kornelije strijeljani su prije presude  ‒  koncem prosinca 1943. ili na samom početku 1944. godine,  što – dobro znamo – u to vrijeme nije bio izdvojen slučaj. Ovdje napominjem da je gosp. Miljenko Jurić Peretov iz Veloga Grablja napisao 2003. godine Zahtjev za rehabilitaciju ovih naših stradalnika a prema gore spomenutoj Presudi Vojnog suda. U tom svom zahtjevu donio je kratke životopise njih sedmero, za njih šestero i nadnevak strijeljanja, te ukazao na neistinitost optužbi kojima ih se tereti i to bez da im se pruži mogućnost obrane. Premda se u  Zahtjevu, a prema podatcima iz Arhiva naše Družbe, spominje dan strijeljanja naše sestre, neki drugi izvori upućuju nas danas da se to zbilo ranije. Zahtjev gosp. Marinka nije nažalost imao odjeka.

Prema tzv. Popisu narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca na otoku Hvaru iz 1945. godine koji se čuva u Povijesnom arhivu u Splitu,  na otoku Hvaru je od 1942. do 1945.  bilo optuženo ukupno 98 osoba, uključujući i gore spomenutih sedam, od kojih su većina bili likvidirani. Onih koji su bili rodom iz otoka Hvara na tom je popisu 78:  iz Hvara 7, Veloga Grablja 4, Brusja 1, Staroga Grada 23, Dola 10, Vrbanja 12, Svirača 1, Vrisnika 3, Sv. Nedjelje 1,  Jelse 11, Vrboske  4  i  Bogomolja 1 osoba. Ostali, njih 20, rođeni su izvan Hvara i među njima je bila naša sestra M.Kornelija.

Odakle je sestra M. Kornelija stigla u Jelsu, kada i zašto?

Odgovarajući na ova pitanja, moramo se vratiti u godinu 1925., kada na vrata našega samostana u Zagrebu kuca djevojka Armina Horvat iz Koprivnice, općina Gornja Rijeka, sa željom da se posveti Bogu kao sestra milosrdnica, služeći bližnjemu u duhu kršćanske ljubavi sv.Vinka Paulskoga (1581.-1660) i sv. Lujze de Marillac (1591.-1660.). Družba joj radosno otvara vrata i već sljedeće godine dopušta joj položiti privremene, a 1929. i doživotne redovničke zavjete. Iz oskudnih podataka koji se o njoj čuvaju  u Arhivu naše Družbe, a znamo da su iz straha od odmazde bili namjerno uništavani ili tajno skriveni, znamo da je sestra M. Kornelija rođena 22. prosinca 1886. i da su joj roditelji bili Matija i Jelisava rođ. Srabec, te da je kao zavjetovana sestra djelovala najprije u Daruvaru a onda u Jelsi. U Daruvaru je Družba imala svoju osnovnu školu a od 1925. i  dječje zabavište[2] i u njemu je sestra M. Kornelija radila kao učiteljica od 1. rujna 1926. do prosinca 1927. godine, kada je odlukom poglavara premještena u Jelsu.

U Jelsu je stigla 9. prosinca 1927. s još nekoliko sestara.

Koji su bili razlozi dolaska sestara u Jelsu?

U drugome svesku povijesti naše Družbe čitamo da su sestre milosrdnice pozvane u Jelsu po želji Općinskoga poglavarstva, da djeluju u dječjem zabavištu i poučavaju djevojke u ručnome radu, te da je pok. gospodin Juraj Vidali ostavio ‘Javnoj Dobrotvornosti’ svoju kuću i okolno zemljište pod  uvjetom da se tu nastane redovnice. Posrednik između Općinskoga poglavarstva i Vrhovne uprave Družbe bio je mjesni župnik don Vice Gabelić, koji je liječeći se u Splitu bio upoznao naše sestre. U pismu što ga je don Vice  4. rujna 1926. uputio Vrhovnoj upravi Družbe isticao je želju mještana da se u Jelsi otvori dječje zabavište s pravom javnosti kojemu bi ravnateljica bila časna sestra. Napomenuo je pritom da u Jelsi ima oko devedestero djece u dobi od 4 do 6 godina, te da uz časnu sestru treba u zabavištu  raditi i jedna svjetovna učiteljica. Družba je željela izaći u susret toj potrebi, ali to je mogla učiniti tek sljedeće godine. Jelsa je pristala na to čekanje, a Družba je u nastojanjima da to svoje obećanje ispuni još iste godine za učiteljicu zabavišta u Jelsi predložila sestru M.Korneliju Horvat. Ministarstvo je Družbin prijedlog potvrdilo u kolovozu 1927. godine svojim imenovanjem sestre M.Kornelije za tu službu. Vrhovna uprava Družbe je na to zatražila da se sestra M. Kornelija imenuje i ravnateljicom.

Kada su sestre stigle u Jelsu, piše u jednom  sestarskom zapisu, na obali ih je dočekalo mnogo naroda, među kojima mjesni načelnik Juraj Duboković, njegov zamjenik gosp. Andreis, školski nadzornik, predsjednica ženske udruge Marija Machiedo i dr. Narod ih je, kako su zapisale sestre, volio i poštovao te obasipao  svojom darežljivošću, a sestre su im uzvraćale svojom ljubavlju i svojim molitvama.

Prvu zajednicu sestara u Jelsi sačinjavale su uz sestru M. Korneliju  još dvije sestre: časna majka Roza Pelikan, bivša vrhovna glavarica, koja je vršila službu predstojnice i  poučavala je djecu u njemačkom jeziku i sestra Vilhelmina Tomazić, koja je vodila brigu za sestarsko kućanstvo i gospodarstvo. A sestra M. Kornelija je uz svoju službu u zabavištu nalazila vremena i za pomoć u pastoralu župe, najvećma sviranjem i vođenjem crkvenog pjevanja u župnoj crkvi.

Zabavište je bilo podalje od sestarske kuće. U njemu je bilo stotinjak djece i uz sestru M. Korneliju u njemu su radile još dvije učiteljice. Higijenski uvjeti u već dotrajaloj zgradi zabavišta bili su, međutim, vrlo loši, te je 1932. godine ono preseljeno u jednu od crkvenih kuća.

U siječnju 1928. godine u Jelsu dolazi četvrta sestra i u sestarskoj se kući otvara Zanatska škola. Upisalo se dvadesetak djevojaka. Nastavu je vodila najprije sestra Florencija Čičmir, a potom sestra Virgina Bugarin. Ali, ne zadugo. Naime, na iznenađenje sestara, još iste godine u mjestu se otvara Državna zanatska škola. Sestre su zbog toga u svojoj školi imale premalo učenica i morale su je zatvoriti, a jednu sestru iz Jelse povući. Tako u ovoj zajednici ostaju opet tri sestre.

Početkom  Drugoga svjetskog  rata  jedna je sestra oboljela i otišla, te su u Jelsi ostale samo sestra M. Kornelija i sestra Dujma Grčić  koja se skrbila za kuhanje i malo gospodarstvo.[3] Njih dvije, kazala nam je sestra Dujma, bile su zajedno sve do hladne prosinačke noći kada su u njihov samostan upali partizani i odveli sestru M.Korneliju. Bila je to Stara godina 1943. Uplašenoj i zaplakanoj sestri Dujmi rekoše da će sestru ubrzo vratiti. Međutim to se nije dogodilo, nego su već sljedećega dana došli  i po sestru Dujmu. Ali, saznavši da je iz Dalmacije, a ne iz Slavonije, kako su pretpostavljali, otišli su i nisu se više vraćali.

A sestra M. Kornelija? Sestra Dujma vjeruje, a s njom i svi mi, da je  ona hrabro, kršćanski podnijela svoja trpljenja. Jedno je vrijeme, kaže usmena predaja, bila zatočena u Hvaru, u jednoj zgradi na Trgu sv. Stjepana, tek nekoliko desetaka metara od katedrale. Tamo su partizani običavali dovoziti  svoje žrtve i odatle ih odvoditi na stratište. Sve noću. Koliko je dana naša sestra čamila u tom zatvoru i je li bila mučena glađu, žeđu, psihičkim pritiscima, udarcima ‒ ne znamo. Jesu li i njeni uzdasi i jauci bili stopljeni s onima što su dopirali do susjednih kuća ‒ također ne znamo. Kada su je odveli na hvarsko groblje i kada su je strijeljali ‒ ni to ne znamo. Zadugo nismo znale ni gdje je bilo položeno njezino mrtvo tijelo.Tek glasovi koji do nas dopiru u novije vrijeme upućuju nas na to da je strijeljana u blizini kapele na hvarskome groblju i da je pokopana u grobu u kojem je položeno i tijelo mladoga svećenika don Jakova Račića, te da su ostali njezini sudrugovi-mučenici, njih četiri, pokopani nedaleko od toga mjesta. Gdje je pokopan mladi Franjo Kostur iz Jelse, nije nam poznato.

Ono što sa sigurnošću možemo danas reći jest to da sestra M. Kornelija i njeni sumučenici nisu bili zločinci, nego žrtve zločinačke komunističke ideologije koja je bila spremna uništiti svakoga i sve što nije bilo u skladu s njezinom politikom te oteti svakome sve što je koristilo njezinim interesima.[4]

Na našem je naraštaju da bez imalo mržnje i osvete prema progoniteljima, imajući pred očima Krista-mučenika koji je umirući zavapio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!”(Lk 23,34),  u ime humanosti i pijeteta, s puno poštovanja istražimo istinu o nepravednom stradanju naših mučenika,  te da ih spominjemo u svojim molitvama.

Žrtvoslov naše Družbe zabilježio je uz sestru M.Korneliju još 15 smrtno stradalih sestara u razdoblju od 1943. do 1995. godine.  Osam sestara smrtno je stradalo u godinama 1943. i 1944. od posljedica bombardiranja ili napada; tri su sestre lažno osuđene i strijeljane – naša sestra M.Kornelija, te sestra Blanda Stipetić (u lipnju 1945. u Zagrebu) i sestra Žarka Ivasić (1946. u Gospiću), za koju Družba priprema biskupijski postupak za proglašenje blaženom i svetom. Tri sestre bačene su u žumberačku jamu Jazovku zajedno s ranjenicima zagrebačkih bolnica, jedna je sestra preminula nakon izlaska iz zatvora od posljedica zatvorskoga mučenja, a godine 1995. jedna je sestra ubijena i spaljena u Presnačama, u Bosni i Hercegovini.[5] Ne spominjem ovdje imena svake od njih,  ali vjerujem da su im zapisana na nebesima i da u bijelim haljinama stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem; palme im u rukama (usp. Otkr 7, 9).

Ovaj svoj večerašnji prikaz završit ću himnom što ga Crkva moli u liturgiji časova u slavlju mučenika:

O Kralju mučenika svih,

Što krunom slave kruniš njih:

Ti sve, što zemlju prezreše

U rajske dižeš krajeve.

U njima ti pobjeđuješ;

Svjedoke svoje miluješ,

Pobijedi naše pakosti,

O djelitelju milosti. Amen.

 

Sestra M. Blaga Bunčuga

 

U Jelsi 18. siječnja 2014.

 


[1] M.Bogović – H.G.Jurišić, Hrvatski mučenici za vjeru i dom, Split-Gospić, 2005.,str. 11

[2] Usp.B.Vračić-A.Kovačić, Sestre milosrdnice II., str.176-187.

[3] Usp. B. Vračić – A. Kovačić, Sestre milosrdnice II., str. 348 – 352.

[4] Usp. Fra Stipo Marčinković, O mučenicima i žrtvama Hvarske biskupije iz vremena komunističke vladavine, u: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, zbornik, Zagreb, 2013., str. 266-279.

[5] Usp. Veronika Mila Popić, Žrtve i mučenice u Družbi sestara milosrdnica sv.Vinka Paulskoga, u: Hrvatski mučenici  žrtve iz vremena komunističke vladavine, zbornik, Zagreb, 2013., str.537-543.