Vinkovska obitelj

Kratka povijest ogranaka Vinkovske obitelji u Hrvatskoj


MISIJSKA DRUŽBA – LAZARISTI

MISIJSKA DRUŽBA – LAZARISTI rođena je 25. siječnja 1617. godine u Folevilleu (Folvilu) upravo na dan Obraćenja svetog Pavla. Sveti Vinko je na taj blagdan gorljivo propovijedao o potrebi obraćenja i životne ispovijedi, ponukan prijedlogom gospođe De Gondi, kojoj je bilo jako stalo do poboljšanja duhovnog i materijalnog stanja seoskog stanovništva na njenim posjedima. Bog je blagoslovio vjeru te žene, i kada su oboje vidjeli obilnu Božju milost na djelu, grofica je zatražila red ili družbu koja bi prihvatila misionarenje na njezinim posjedima. Vinko se isprva nećkao, ta još nije znao što Bog namjerava, ali je na kraju pristao i odlučio da s nekoliko sumišljenika, biskupijskih svećenika kao što je i sam bio, započne s misijama po Francuskoj.

Za geslo te svoje Družbe izabrao je Isusove rijeci: »Poslao me navijestiti radosnu vijest siromasima«.

Iz Francuske se onda Družba širila Europom.

U Hrvatsku su lazaristi došli za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Imali su na brizi pastoral u župi Svetice, Mahično, Ozalj i Jastrebarsko, ali su već 1947. godine, nakon ubojstva njihova subrata Ivana Straseka, napustili Hrvatsku. Ponovno su došli 1956. godine tražeći mjesto za školovanje svojih kandidata i nastanili su se kod župnika u Stenjevcu. Poslije, 1958. godine, povjerena im je župa Vrapce koja je bila u vrlo lošem stanju. Iz te su župe upravljali i župom Vrapče – Bolnica. Na obližnjim Oranicama s vremenom su podigli malu kapelu na posjedu sestara Kćeri kršćanske ljubavi. Godine 1982. tu je osnovana samostalna župa Oranice. Godine 1999. preuzeli su i upravu župe Novigrad na Dobri.

Danas Zajednica lazarista u Hrvatskoj djeluje samo na području Zagrebačke nadbiskupije te ima ukupno 9 članova: 6 svećenika, 1 časni brat i 2 bogoslova. Na župama koje su nam povjerene, uz redoviti pastoral razvijamo i djelatnost svojstvenu našoj karizmi s naglaskom na suradnji s laicima koji se posvećuju pomaganju potrebitih. Jedan subrat djeluje izvan zemlje, u misijama na Salomonskim otocima.


DRUŽBA KĆERI KRŠĆANSKE LJUBAVI

Svetom je Vinku Bog govorio preko događaja kao i nama. Drugi događaj koji se zbio iste 1617. godine u Chatillonu-Les-Dombesu opet je dirnuo srce Sveca: javili su mu da su svi u jednoj obitelji bolesni i bez ikakve pomoći. Bilo je to prije samog početka mise. Iskoristio je propovijed i potaknuo narod da pomogne. I sam je popodne posjetio tu obitelj. Vidio je da su se ljudi velikodušno odazvali, ali je shvatio da će se bez organizirane pomoći sve ubrzo ugasiti. Zato je došao na pomisao da osnuje Bratovštinu kršćanske ljubavi koju bi sačinjavale gospođe iz mjesta. Za njih je izdao i Pravilnik sa svim uputama za dobro djelovanje. Nastojao je kao dobar organizator sve predvidjeti. S vremenom su gospođe prestale osobno posjećivati bolesnike i slale su svoje sluškinje.

Za vrijeme jednih misija Vinko je susreo mladu pastiricu Margaretu Naseau (Nazo) koja mu se došla ponuditi za služenje u bratovštinama. Spoznao je da samo siromasi mogu istinski služiti siromasima. Zajedno s Lujzom de Marillac koja je bila voditeljica bratovština razmatrao pitanje bratovština, te su na kraju odlučili da Lujza zajedno s 12 djevojaka počne živjeti novim oblikom Bogu posvećena života, koji je do tada bio nepoznat u Crkvi. Tako je 1633. priznata novonastala Družba kćeri kršćanske ljubavi koja ima za cilj služenje Kristu u siromasima: ne unutar samostanskih zidina, već na ulicama Pariza i čitave Francuske: po kućama, u bolnicama, sirotištima, bojišnicama i na galijama. One časte Našeg Gospodina kao izvor i uzor svake ljubavi, služeći mu u tjelesnim i duhovnim potrebama siromaha, napose onih koji se iz stida ne usuđuju iskazati svoje potrebe. Njihovo se djelovanje odvija u duhu poniznosti, jednostavnosti i ljubavi.

U Hrvatsku su Kćeri kršćanske ljubavi došle već 1884. godine, za vrijeme Austro-Ugarske, najprije u Volosko kod Opatije, a potom su otvarale kuće u Osijeku, Crikvenici, Jastrebarskom, Zagrebu, Oborovu, te opet u Zagrebu na Dupcu. Danas razvijaju svoju karizmu na župama u kojima djeluju.


DRUŽBA SESTARA MILOSRDNICA

Po uzoru na sv. Vinka svećenik Louis Chauvet (Luj Šove) u Levesvilleu (Levsvilu) 1694. godine osniva Bolničke sestre. Njih će 1708. godine biskup Paul Godet (Pol Gode) dovesti u Chartres (Šartr), sjedište svoje biskupije i staviti ih pod zaštitu Sv. Pavla. To su tzv. Kćeri sv. Pavla koje su dobile svoja pravila i svog superiora. Tridesetak godina poslije (1734.) biskup Strassburga osnovao je samostalnu družbu domaćih kćeri i povjerio im rad u bolnici u Zabernu. Redovničku formaciju i izobrazbu stekle su kod Kćeri sv. Pavla u Chartresu. Nosile su kao i one odijelo sive boje, bijelu kapu i krunicu o pojasu. S njima su radile i dvije sestre iz Chartresa. Družba se širila po Elzasu. Godine 1794. preuzela je sirotište u Strassburgu. Kako je tadašnji superior Družbe Jeanjean (Žanžan) bio veliki štovatelj sv. Vinka,on je sestre prozvao Kćerima sv. Vinka i proveo je reformu njihova Pravila: »Vi ste pozvane prije svega raditi na spasenju duša, vi ste pozvane, poput drugih žena koje je sv. Pavao uzeo za suradnice u evangelizaciji svijeta kroz služenje siromasima i bolesnima u duhu sv. Vinka« (Pravilo života br. 1). Nedorečen citat! Zato je došlo do toga da su sestre prekinule vezu sa Chartresom, uvjerene da je sv. Vinko njihov utemeljitelj. Francuska revolucija ih je rastjerala, njihovu imovinu zaplijenila, ali kad je završila, Kćeri sv. Vinka oživljuju. Za mandata novog superiora obukle su crno odijelo, bijeli ovratnik i koprenu. Od 1823. sjedište Kuće matice je u Strassburgu, a ne više u Zabernu. Družbu i njezina pravila potvrdilo je Ministarstvo za nauk i bogoštovlje te odredilo da se sestre zovu »Kongregacija sestara milosrdnica iz Strassburga«. Tako je Strassburg postao novo srediste redovničke formacije i izobrazbe svih sestara milosrdnica koje su izravno ili neizravno osnivale nove kuće matice u Njemačkoj, te Austro-Ugarskoj monarhiji. Godine 1825. osnovana je Kuća matica sestara milosrdnica u Zamsu (Tirol), a onda i u Beču. Preko Münchena su osnovane kuće matice u Innsbrucku (1839.), Grazu (1841.) i Salzburgu (1844.). Graz i Salzburg se 1850. pripajaju Kući matici kćeri kršćanske ljubavi u Parizu, a Zams i Innsbruck postaju samostalne provincije. Postojao je međutim jedan problem. Pravilo milosrdnih sestara u Strassburgu nije bilo istovjetno onome što ga imaju Kćeri kršćanske ljubavi u Parizu. Austrijska carica Karolina dala je zato prevesti na njemački jezik izvorno Pravilo sv. Vinka. To je tzv. »Bečko pravilo«, potvrđeno od Cara i odobreno od Pape (1935.), a vrijedilo je za sve milosrdnice austrijskih zemalja. Sestre milosrdnice u Hrvatskoj su ga preuzele nekoliko godina kasnije. Za dolazak milosrdnica u Hrvatsku zaslužan je zagrebački biskup Juraj Haulik, Slovak koji je jako volio naš narod, branio njegova prava, borio se za njegov napredak, svjestan da se to ne može postići bez školstva i karitativne ljubavi. Od bečkog je superiora zatražio nekoliko sestara, kupio zemljište, započeo s gradnjom samostana u Zagrebu i stavio ga pod zaštitu sv. Vinka Paulskoga. Odlučio je da se »osim revne njege bolesnika ujedno otvori osnovna škola za žensku mladež«. Kako iz Beča nisu mogli poslati sestre, jer je uslijed epidemije kolere njihov broj bio znatno smanjen, obratio se brixenskom biskupu koji je spremno poslao sestre. Od šest sestara koje su 5. rujna 1845. stigle u Zagreb, dvije su bile zavjetovane, a ostale još novakinje. Već 1856. godine zagrebački je samostan proglašen samostalnom Kućom maticom Hrvatsko-slavonske provincije sestara milosrdnica. Imao je tada 67 sestara. Sestre su se posvetile odgojno-prosvjetnom radu u školama, te njezi bolesnika, starijih i nemoćnih osoba u bolnicama i domovima. Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu i Ženska realna gimnazija pod geslom Pro Deo et Patria (Za Boga i domovinu) posijale su u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja; slično i razne stručne škole. Sestre su s posebnom ljubavlju odgajale i najmlađe u brojnim dječjim vrtićima. Svoju su djelatnost proširile i izvan Hrvatske, po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj,Turskoj, Albaniji… . Radile su u mnogim zavodima za siromašnu djecu, u ubožnicama, kaznionicama, domovima nemoćnih…, a u okviru svog samostana otvorile su 1846. godine malu žensku bolnicu s 12 kreveta. Tijekom svoje povijesti sagradile tri velike bolnice – u Zagrebu (današnja Vinogradska), Zemunu (Srbija) i Plovdivu (Bugarska). Te svoje osnovne djelatnosti sestre su spletom okolnosti proširile preuzimajući brigu za kućanstvo u brojnim crkvenim ustanovama, te pomažući na župama. Družba danas ima šest svojih provincija. Sjedišta su im u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Sarajevu (BiH), Buenos Airesu (Argentina) i Asuncionu (Paragvaj). Ima i dvije delegature – u Italiji i Bugarskoj. Otkako živimo u svojoj državi, sestre su opet otvorile Žensku opću gimnaziju ovdje u Zagrebu. U Lužnici su pak dale izgraditi Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor. Nažalost, mnoga pitanja denacionalizacije još nisu riješena što je velika zapreka širem i kvalitetnijem djelovanju sestara u duhu sv.Vinka.


DRUŽBA MARIJINIH SESTARA ČUDOTVORNE MEDALJICE

DRUŽBA MARIJINIH SESTARA ČUDOTVORNE MEDALJICE nastala je zbog potrebe da kćeri kršćanske ljubavi čuvaju bolesnike po kućama i noću, a ne samo danju. Vinkova pravila ne dopuštaju kćerima kršćanske ljubavi da provedu noć uz bolesnika u njegovoj kuci, a mnogi su tražili i dugotrajnu takvu pomoć. S. Leopoldina Brandis (1815 – 1900.), kći kršćanske ljubavi u Grazu (Austrija), tražila je način kako riješiti taj problemi te je godine 1860. počela okupljati djevojke iz Društva djece Bezgrješne, te ih uvoditi u rad s bolesnicima najprije po bolnicama, a onda po kućama. Na blagdan Gospe Karmelske 1878. godine majka Leopoldina je tri prve sestre obukla u posebno odijelo. Ljudi su ih prozvali Bolničke sestre ili Djevice njegovateljice bolesnika. Bog je blagoslovio ovu novu ustanovu i broj se djevojaka jako povećavao. M. Leopoldina je za njih napisala posebna Pravila. Bolničke je sestre dodijelila kćerima kršćanske ljubavi po njihovim kućama u Monarhiji i na pomoć u kućnim poslovima. Ta njena družba odvojila se od Družbe kćeri kršćanske ljubavi i postala samostalnom upravo na svetkovinu svete Lujze 1926 godine. Da Družba opstane u vremenu nakon Prvoga svjetskog rata mnogo je učinio lazarist Anton Zdesar, ravnatelj Kćeri kršćanske ljubavi. Godine 1971. Družba se podijelila na Slovensku i Hrvatsku provinciju. Družbu vodi vrhovna voditeljica sa svojim vijećem. U Hrvatskoj sestre djeluju u Osijeku, Zagrebu, Dubrovniku, Novoj Kapeli i Požegi. U BiH su u župi Žepče. Godine 1988. odlaze u afričku državu Benin, gdje djeluju u jednom dispanzeru te Centru za majku i dijete.



MARIJANSKA VINKOVSKA MLADEŽ

MARIJANSKA VINKOVSKA MLADEŽ je međunarodna udruga mladih proizašla iz »Sinova i kćeri Marije Bezgrješne«. Nastala je na želju Bezgrješne, koju je ona izrazila s. Katarini Laboure u svom ukazanju 1830. godine. U druga je tijesno povezana s Društvom Čudotvorne medaljice. Prožima je duh sv. Vinka, a njezini su voditelji zapravo Vinkovi sinovi i kćeri. Poput Marije i oni nastoje donijeti Isusa ljudima oko sebe. Osnovana je 1847. godine. Njezini članovi nastoje evangelizirati riječju i djelom svakoga pojedinog člana Crkve s kojim dolaze u kontakt kako bi dublje živio svoj krst. Udruga ima Mariju za uzor, Mariju koja je Majka Crkve i koja sve vodi k Isusu. Članovi udruge nastoje razmatrati i živjeti različite aspekte Marije, kako ih nudi Crkva: ženu vjere, ženu molitve, Majku Crkve, službenicu siromaha, posrednicu milosti. Udrugu tvore uglavnom mladi laici. Svaki je kršćanin misionar, tako su i članovi MVM-a pozvani izvršavati Isusovu zapovijed: »Idite i naviještajte…« u svojoj sredini, u svojoj neposrednoj okolini, ali i u dalekim zemljama. Tu evangelizacijsku zadaću Udruga ispunjava na karakterističan Vinkov način, evangelizirajući najsiromašnije i marginalizirane, pružajući tako članovima mogućnost sazrijevanja u konkretnom kršćanskom životu. Ravnatelj MVM-a je generalni superior Misijske Družbe.


UDRUGA SV. VINKA PAULSKOG U REPUBLICI HRVATSKOJ

Ona je članica velike obitelji Međunarodnog saveza Udruge sv. Vinka u svijetu, sa sjedištem u Parizu. Ovo je katolička, nevladina, karitativna udruga koja okuplja vjernike laike, ljude spremne poput sv. Vinka i bl. Frederika Ozanama (jednog od utemeljitelja Udruge) na služenje siromasima, darivajući im svoja materijalna dobra, svoje vrijeme, ljubav, suosjećanje i poštovanje. Želja i poslanje članova je donositi Radosnu vijest siromasima, bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu, spol, društveni status i vjeroispovijest, dijeliti s njima dobro i zlo, posjećujući ih u njihovim domovima ili ustanovama kao što su npr. starački domovi, bolnice, zatvori i slično, te ujedno u svojim župama i sredinama u kojima djeluju pronositi iskru milosrdne ljubavi, duhovno se uzdizati i razvijati na temeljima duhovnosti sv. Vinka. Jednostavno rečeno: članovi Udruge mole i rade, osjetljivi za siromaštvo gdje god se ono pojavilo, povezani u pravu mrežu ljubavi po cijelom svijetu i usko surađujući s cijelom Obitelji sv. Vinka.

Udruga Sv. Vinka osnovana je 1833. godine u Parizu, svega tri godine nakon Gospina ukazanja s. Katarini Laboure, odakle se širila po cijelome svijetu i danas djeluje u 145 zemalja i na svim kontinentima. U Hrvatskoj je prvi ogranak Udruge (tradicionalno nazvan konferencijom) osnovan 8. listopada 1858., uz svesrdnu pomoć kardinala Jurja Haulika. Nakon privremenog mirovanja u vrijeme komunizma, Udruga ponovno započinje djelovati 1992. godine osnivanjem Konferencije Sv. Sebastijana u Rijeci. Danas u Hrvatskoj djeluju 52 ogranka-konferencije s više od 600 aktivnih i 200 počasnih članova. Sjedište Udruge sv. Vinka u RH je u Pazinu. Udruga je otvorena za sve koji pomoć traže ili je žele pružiti. Geslo pod kojim je Udruga dočekala svoju 150. obljetnicu osnutka u Hrvatskoj bilo je i ostaje: SIROMAHA NE ZABORAVI – U NJEMU JE KRIST!


DRUSTVO ČUDOTVORNE MEDALJICE

DRUSTVO ČUDOTVORNE MEDALJICE (AMM) međunarodna je udruga nastala u Parizu 1832. godine kao odgovor na zelju Blažene Djevice Marije povjerenu Sv. Katarini Laboure. Osnivač i prvi podravnatelj Društva bio je Katarinin ispovjednik p. Aladel, kojemu je Marija povjerila tu zadaću. Crkveno priznanje dao je sv. papa Pio X. 1909. godine. Društvo se od samog početka munjevito širilo. Tako imamo podatak da je već 1845. podijeljeno preko 4 milijuna medaljica. Prvi cilj Društva je širiti pobožnost prema Presvetoj Djevici bez grijeha začetoj i širiti samu medaljicu. No medaljica članovima Društva služi kao »isprika« da mogu evangelizirati osobe s kojima dođu u kontakt. Evangelizacija je »tipično« vinkovska: ne samo Božjom riječju, nego i konkretnim djelima.

U Hrvatskoj AMM djeluje od 2002. Ova je grana najbrojnija u cijeloj Vinkovskoj obitelji, ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. Opći ravnatelj Društva je Generalni superior Misijske Družbe. On imenuje nacionalne ravnatelje.