Sestra M. ZVJEZDANA (Luca) TADIĆ ŠUTRA

Rođena 2. listopada 1950., u Otoku kod Sinja.

Umrla 19. veljače 2020., u Rijeci.

 

Sestra M. Zvjezdana Luca Tadić Šutra, svoj život započela je u kući podno brežuljka na blagdan anđela čuvara 2. listopada 1950. godine u Otoku kod Sinja.

U njezinom je sjećanju ostalo sretno djetinjstvo, iako je još kao vrlo mala upoznala i bol gubitka i rastanka, kada joj je prerano preminuo otac Marko. Lucina majka Iva, rođena Perković, tako je sama skrbila, i duhovno i materijalno, o svoje troje djece Mariji, Stipanu i Luci, a oni su pomagali majci u svim poslovima.

Kada je nakon završene osnovne škole Lucina starija sestra Marija odlučila otići u samostan sestara milosrdnica u Split, Luca je počela razmišljati o redovničkom pozivu. Međutim njezina se majka razboljela i zbog majčine bolesti morala je napustiti školu i brinuti o njoj. Luca je žarko molila za majčino ozdravljenje i Gospodin je uslišao njezinu molitvu. Majka je ozdravila. Njezina sestra Marija, redovničkim imenom Branimira, tada se pripremala za prve zavjete i Luca je odlučila da će i ona poći u samostan. Tri godine kasnije u kolovozu 1968. godine, na preporuku svojega župnika, svoju je želju ostvarila te ušla u samostan sestara milosrdnica u Rijeci. Godine 1970. Luca, redovničkim imenom s. M. Zvjezdana, položila je prve redovničke zavjete, a 1975. godine doživotne.

Redovničko zvanje sestre milosrdnice s. M. Zvjezdana ostvarivala je u službi medicinske sestre brinući najviše o starijim i nemoćnim osobama. Kraće vrijeme radila je u bolnici u Puli, a od 1983. godine pa do umirovljenja u Domu za starije i nemoćne osobe u Velom Lošinju. U njezinoj službi resile su je požrtvovnost, poniznost i dar molitve. U molbi za svoje doživotne zavjete s. M. Zvjezdana piše: Priznajem da nisam vrijedna ove milosti, ali Isus, zaručnik moje duše, koji rado prašta, pogledat će i na moje napore kojima želim samo njemu služiti. Želim da samo On bude svrha i cilj moga života.

Godine 2010. zdravstveno stanje s. M. Zvjezdane se pogoršalo i svakim danom bolest ju je sve više onesposobljavala za rad i samostalan život. Godine 2013. preselila se iz Velog Lošinja u Rijeku na liječenje. Bolest je sve više napredovala i uzimala sve više njezinih sposobnosti…ali tu je žrtvu prikazala Gospodinu na radost, a bila je uzor njezinoj zajednici jer se nikada nije opirala prihvatiti taj teški križ već ga je priljubila, svjedoci smo toga, čitavim svojim bićem.

I jer je mnogo ljubila, mnogo je trpjela, te je svoju bolest prihvatila i iznijela strpljivo i vjerno do jutra kada je Gospodin odgovorio na molitvu kojom je s. Zvjezdana zaključila svoj životopis: Gospodin koji me je pozvao u svoju službu, neka vodi moj život do konačnog susreta u Očevu domu.

Draga naša s. M. Zvjezdana, hvala ti za tvoju veliku žrtvu koju si dostojanstveno podnijela i za ustrajnost s kojom si prihvatila i nosila svoj križ do konačnog susreta koji je sada pred Tobom. Hvala i oprosti sve naše ljudske nesavršenosti i nerazumijevanja u tvojoj velikoj životnoj borbi. Neka ti Gospodin bude vječna nagrada.

Počivala u miru.

---