Proslava svetkovine sv. Lujze de Marillac u Samostanu sestara milosrdnica, u Frankopanskoj ulici, Zagreb

Proslava je započela 6. svibnja trodnevnom pripravom, koja obuhvaća Večernju molitvu Časoslova, Gospinu krunicu i Lauretanske litanije te euharistijsko slavlje, koje predvode oci franjevci konventualci.

Prvu večer euharistijsko slavlje predvodio je fra Filip Musa, OFM Covn., bolnički kapelan u Kliničkoj bolnici »Sveti Duh«. Budući da je tog dana bio prvi petak, propovjednik je na početku svete Mise pozvao vjernike da sve svoje muke, tjeskobe i probleme povjere blagom i milosrdnom Srcu Isusovu. U homiliji se osvrnuo na prvo misno čitanje i značenje pavlovskog trna na putovima naše vjere, podsjetivši da i mi često činimo ono što ne bismo htjeli. Ali poziv da budemo svjetlo ovom svijetu ostaje. Taj je poziv na savršen način ostvarila sv. Lujza, sv. Vinko, sv. Katarina i mnogi sveci i svetice. Ta nam misao pomaže čuvati vjeru i kad mislimo da više ne vjerujemo.

Zatim se osvrnuo na stvarnost sadašnjeg svijeta. Koliko god se čini da je on organiziran i naporedan, mi ipak živimo u zatvorenom svijetu u kojem treba naći prolaze prema vječnim vrjednotama. Sv. Lujza svjedok je takvog – ljepšeg svijeta i poziv nama da budemo svjetlo u našem vremenu, bremenitu tolikim izazovima i neizvjesnostima.

Euharistijsko slavlje 7. svibnja (2. dan devetnice) predvodio je fra Tomislav Glavnik, OFM Conv., gvardijan Samostana Svetog Duha i ravnatelj Hrvatskog Caritasa. Podsjetio je da liturgija dana upućuje na dva Petrova čuda: ozdravljenje uzetog kraj ribnjaka »Betsaida« i uskrisenje djevojčice »Tabite«. Uzetost je stvarnost koju smo svi i možda više puta doživjeli, ali u takvim trenucima Bog nam šalje druge da nas poguraju. Živimo li tako da se čuda mogu po nama događati? Propovjednik je podsjetio da svako mjesto i svaka situacija može biti naš Kafarnaum, gdje Isus reče: Ja sam kruh živi, na što su se mnogi udaljili. Dvanaestorica ostaju zajedno i kad su se svi udaljili.

Upozorio je potom da izdajica čuči u svakome od nas i da je potrebna jaka vjera da shvatimo da smo svi djeca Božja i vjernici – i nevjernici, pa i onaj opsjednuti što izvikuje: »Ti si svetac Božji!« Zapitao se i u naše ime: Kamo smjera naša pažnja – prema Isusu ili prema pojedincima? Znamo li osluškivati Isusa poput sv. Lujze, koja je u svoje vrijeme bila Petar mnogima. Postoji samo jedan put i jedan odgovor: Gospodine, kome da idemo?! Molimo da kolebljivi duh u nama nadvlada Petrov, Lujzin duh. Ustrajnost je odlika svetih apostola, mučenika i svetaca. Molimo da po svojoj ustrajnosti budemo primjer drugima, zaključio je fra Tomislav.

U nedjelju Dobrog Pastira, treći tad trodnevnice, euharistijsko slavlje predvodio je fra Pero Džida, OFM Conv., koji je na početku Mise pozvao vjernike da se otvore Bogu, kako bi bili sposobni primiti milost poput sv. Vinka Paulskoga i sv. Lujze de Marillac, na čijoj se karizmi nadahnjuju sestre milosrdnice. Podsjetio je na dugotrajnu prisutnost milosrdnica u Zagrebu i toliko dobra što se slilo na ovaj Grad i hrvatski narod po njihovu redovničkom služenju u posljednjih više od 175 godina.

U homiliji se fra Pero zadržao u razmatranju lika Krista Dobrog Pastira, posjetivši da je onima rođenim u ruralnim područjima lakše shvatiti tu sliku i evanđeoske usporedbe. Briga da neprijatelj (vuk) ne ugrabi stado ili mu naudi bila je stvarna i nimalo jednostavna, pogotovo ako su čuvari stada bila djeca. Isus – Dobri Pastir i danas obilazi selima i gradovima, on hoda koracima svakog pastira i navjestitelja Božjeg kraljevstva. On je naš Kruh, Život naš! Svećenici, Božji poslanici, ti su koji pokazuju put. Molimo li za svećenike, za nova zvanja u Crkvi?

Propovjednik je potom podsjetio da ima i među nama onih koji se poput Savla bore protiv Krista. Milost je Savla sustigla na putu i od progonitelja postao je gorljivi navjestitelj. Koliko se putova otvara pred nama, ali samo jedan je put – Krist Isus. Mi još ne znamo što znači ostati bez svećenika. Jesmo li zahvalni što imamo dovoljno službenika oltara? Nekad se puno molilo za svećenike, a gdje se molilo bilo je i zvanja, bilo je dobrih pastira u crkvenom služenju.

Zatim je misao usredotočio na sv. Vinka i sv. Lujzu ističući da su Božjom pomoću učinili puno za čovječanstvo. Sv. Lujza mogla je ostati frustrirana svojim osobnim životom, ali ona se izdiže iznad svega i kao suradnica sv. Vinka postaje oruđe u Božjim rukama pri osnutku Družbe Kćeri kršćanske ljubavi. Blagoslov neba sišao je na ovih dvoje svetaca i osposobio ih za čudesna djela. Siromašni i jednostavni, Vinko i Lujza otvorena srca pristupaju bolesnicima, siromasima i odbačenoj djeci, donoseći svima Kristovu utjehu. Ovih dvoje svjedoče da Bog iz svake osobe može izvući ono najbolje, samo ako se otvori njegovoj milosti. Hrabrost je darovati život za druge, a još veća smionost darivati ga svakodnevno, kako je to činila sv. Lujza. Pozvao je na molitvu da u našem djelovanju ne uzmanjka milosti te Krist po nama ponovno počne hodati ovim svijetom punim prijetnji i neizvjesnosti.

Ponedjeljak 9. svibnja, bio je dan svečane proslave sv. Lujze. Sa sestrama milosrdnicama ponovno slavi fra Tomislav. Izrazivši čestitke zamolio je Božji blagoslov čitavoj Družbi i svakoj pojedinoj sestri, kao i vjernicima koji se rado okupljaju u Samostanskoj crkvi, a sada u prilagođenim prostorima.

U homiliji se fra Tomislav osvrnuo na misna čitanja koja su toliko jasna da ne traže tumačenja, ali da je dobro razmišljati nad istima. Uvijek moramo imati na umu posljedice vlastitih postupaka i propusta. Raj i pakao su stvarnosti koje će biti dosuđene pojedincima, već prema njihovu opredjeljenju u ovozemaljskom hodu. Čini se to vrlo jednostavnim, a u biti vrlo je strašno. Zatim se osvrnuo na prikaz Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli, u Vatikanu. Prikaz uskrsavanja mrtvih popraćen je anđeoskim trubljama dok se grobovi i grobnice rastvaraju da bi oživljeni mrtvi pristupili sudu na nebu. U središtu je Krist kao sudac svijeta. Njegovo okretanje (odvraćanje lica) moćna je gesta protiv prokletih koje anđeli tjeraju u pakao gdje ih čeka vječna muka.

Potom se zapitao koliko smo kadri ozbiljno razmotriti sliku Posljednjeg suda po pitanju odgovornosti za svoj život i živote svojih bližnjih. Pravedan Božji sud rastavlja ubojice od žrtava, ravnodušne od gladnih i napuštenih. Pravda će zasigurno na kraju biti uspostavljena i prestat će svako ugnjetavanje, iskorištavanje i nasilje. Dobro se zapitati za što se mi opredjeljujemo sada: za ovce ili jarce (koze), proklete ili otkupljene.

Zaključio je fra Tomislav da to i nije baš tako lako, rekavši: »Oboje je u nama. Ponekad se čini da djelujemo u Isusovu duhu – i nerijetko to uspijevamo. Ali moramo biti svjesni granica, svojih neuspjeha, svoje krivnje. A upravo to često odvodi ljude u očaj. Može li taj strah odvesti među proklete, koji zbog neuspjeha odlaze u vječnu vatru?«

Potom je upozorio da čovjek ne smije malaksati kad u životu podbaci i pozvao vjernike: »Nemojte stalno osjećati krivnju zbog onoga što ste propustili, zbog onoga što dugujete drugima. Radije gledajte na Krista – On je dao svoj život za vas. To je daleko više od svega što biste vi mogli učiniti! U konačnici, budimo svjesni da o raju i paklu ne odlučuju naši vlastiti postupci i naši neuspjesi«. Nadodao je da za spasenje nije dosta činiti dobro i izbjegavati zlo.  Najvažnije je povjerenje u Krista, koji nas silno voli unatoč ograničenjima i slabostima, koji nam kaže: »Volim te unatoč krivnji. Ako to spoznamo i srcem prihvatimo, moći ćemo spokojno gledati zastrašujuće scenarije slika Posljednjeg suda. Vjera u Krista rađa povjerenjem i odgoni svaki strah.

Mnogi su, poput sv. Lujze, susreli Isusa i postali njegovi svjedoci životom i riječju, sebedarjem i zauzetošću za siromahe i nemoćne. Sv. Lujza je, unatoč osobnim kočnicama, surađujući s Isusom zadobila samopouzdanje i shvatila što Bog očekuje od nje. Shvatila je da je Krist poziva u novost života i bezuvjetnu ljubav prema bližnjima te da budućnost nije povlašteno stanje, kastinska podjela na spašene i nespašene te pozvao da ta misao svima bude poticaj i smjerokaz!

Na kraju svete Mise prisjetio se fra Tomislav nedavnih iskustava prigodom pohoda Kapeli Čudotvorne medaljice u Parizu (Rue du Bac). Ljudi traže Boga, a Čudotvorna medaljica mnoge je dovela na pravi put, nadamo se i onih troje koji su mu se pridružili u pohodu Kapeli i kojima je fra Tomislav dao medaljice, iako misle da ne vjeruju. Molimo za našu vjeru i vjeru svih onih koji traže Boga.

---