Sestra Branimira (Marija) Tadić Šutra

19. Listopad 2015.

Roditi se 1949. godine, u vremenu općega siromaštva, kada se Domovina još nije oporavila od strahota Drugoga svjetskog rata, i odmah nakon pet godina ostati bez oca Marka, uz majku Ivu (r. Perković Tabak), mlađega brata i sestru, značilo je imati pred sobom život pun odricanja, žrtve i osobitoga pouzdanja u dobrotu Božju koja se očituje kroz dobrotu bližnjih. Tako se može, u jednoj rečenici, opisati život naše Marije, s. Branimire Tadić-Šutra prije ulaska u samostan 1965. godine.

Nakon prvih zavjeta 1968. godine, godinu dana djeluje u franjevačkome samostanu u Herceg Novom, zatim u Betini, a onda 1970. odlazi u Zemun na školovanje za medicinsku sestru. Po završetku školovanja odlazi u Kotor gdje radi kao medicinska sestra, ali već nakon godinu dana teško obolijeva njezina majka pa moli poglavarice da joj dopuste biti bliže majci kako bi joj mogla pomoći. Poglavarice joj izlaze u susret te s. Branimira odlazi godinu dana njegovati svoju majku.

Providnost je htjela da sve te okolnosti dovedu do toga da se s. Branimira sljedeće godine zaposli u sinjskome Domu zdravlja gdje će se od nje tražiti nove žrtve i odricanja. Naime, ona je izlazeći iz noćne službe odlazila u Otok njegovati bolesnu majku te je tako sebi uskraćivala potrebni odmor nakon neprospavanih i vrlo često teških noći u bolnici.

U toj ustanovi radila je sve do 2005. godine kada je bolest pokucala na njezina vrata. Da ju je u Sinj dovela upravo Providnost i da je ostala u lijepoj uspomeni brojnim majkama Cetinske krajine svjedoče njihove riječi: Bila je narodna. Bila je sestra i majka. Znala je pristupiti. S koliko bi nam samo ljubavi donijela dijete u naručje. Učila nas je sve što nismo znale – kako brinuti za svoje i djetetovo zdravlje… Jako nam je značila njena riječ. Značilo nam je što je tu, pa i onda kada ništa ne bi govorila – mi smo znale da ona brine za nas.

Da. Rado je se sjećam. – reći će žena za čijeg se sina brinula s. Branimira kao medicinska sestra.

Živjeti u nečijem sjećanju znači ostati dio njega, znači ostaviti trag. S. Branimira je ostavila trag – milosrdnički trag, trag sv. Vinka, trag milosrdne ljubavi, one ljubavi koja se brine za najslabije. A da njezin rad nije bio samo rad nego i molitva, očitovalo se i u njezinim posljednjim godinama kada su sestre koje su je njegovale s njenih tihih usana mogle često čuti Gospodnju molitvu. Bog, milosrdni Otac, vidjet će njezinu bol. Tko je sve bio u tim molitvama, za koga je svoju žrtvu prikazivala? Vjerujemo za svoju obitelj i za svoju Družbu.

I svidjelo se Ocu da na blagdan sv. Luke, zaštitnika njezine rodne župe – Otoka, pozove našu s. Branimiru tamo gdje „ni jauka ni boli više biti neće“ (Otk). Praćena molitvama svojih sestara, tiho se preselila u vječnost. Molimo milosrdnog Oca da joj slabosti milosrdno oprosti i da je pridruži svome stolu i zajedništvu sviju svetih.

Počivala u miru Božjem. Amen.

s. Dominika Vrdoljak