U samostanu svetog Vinka u Zadru, 14. listopada 2016., u 95. godini života i 75. godini redovništva, blago je u Gospodinu preminula naša draga sestra Natalija (Ivanica) Krpeta. Pokopana je 17. listopada 2016. na gradskom groblju u Zadru. Sprovodne obrede vodio je fra Ivan Paponja, župnik, a svetu misu zadušnicu u samostanskoj kapelici nakon sprovoda predslavio je fra Anzelmo Stulić, gvardijan samostana sv. Frane.

Dok u ovo doba godine u prirodi sa stabala otpada lišće, a ta ista stabla daruju nas zrelim i sočnim plodovima, svjedočili smo kako je naša draga sestra Natalija po patnjama dozrijevala za vječnost. Baš kako je i živjela – strpljivo i tiho sa svojim karakterističnim osmjehom pripremala se za susret sa Zaručnikom za kojim je od mladosti čeznula, kako i sama svjedoči u svom životopisu.

Sestra Natalija ove je gore list, rođena u Pakoštanima, 18. rujna 1922. godine, od oca Jose i majke Tonke, rođ. Bačkov, kao najmlađe dijete svojih roditelja. U roditeljskoj kući živjela je s ocem, dva brata i tri sestre. Majka Tonka umrla je kad su maloj Ivanici bile tek dvije godine. U kući radi kućanske poslove, ali i ide sa svojom braćom u polje, obrađivati zemlju. Njezina želja da postane redovnica rasla je s njezinim godinama. Njezina nebeska Majka, Gospa Karmelska, uslišala je njezine molitve. Molila je svoga oca da joj dopusti otići u samostan. Otac, videći njezinu silnu čežnju, dopusti joj otići nadajući se da će u svetom redu moliti za svoju pokojnu majku.

U naš samostan u Splitu došla je kao zrela djevojka od 19 godina, 14. rujna 1941. godine, a već sljedeće godine, 2. rujna, ulazi u novicijat i prima redovničko odijelo. Prve redovničke zavjete položila je 3. listopada 1943. a doživotne 17. listopada 1946. godine. Do 1950. boravi u Provincijalnoj kući u Splitu, a od 1950. do 1978. radi kao bolničarka kratko vrijeme u Igalu, a zatim u Risnu. Zlarin, Banj, Svirče i Sumartin dugo su pamtili njezinu jednostavnu vedrinu. Od 1995. boravi u samostanu u Zadru, posljednjoj postaji na ovom svijetu, pripremajući se za onaj drugi, konačni susret.

Kao mlada sestra, u svom životopisu s. Natalija ovako piše: »Sada živim sva sretna i zadovoljna uz svojeg Zaručnika kojemu želim služiti sve do smrti.« Živeći godinama s njom pod istim krovom, možemo posvjedočiti da je do smrti bila skromna i sretna uz svog Zaručnika. Osobito je voljela i svoje Pakoštane, kamo je rado odlazila dok su joj to tjelesne snage dopuštale.

Draga naša sestra Natalija, pamtit ćemo kako si nas rado i srdačno susretala, pamtit ćemo tvoju skromnost i vedrinu, pamtit ćemo tvoj trud da napraviš sve što možeš samo da nama bude lakše, da nam ne budeš na teret. Voljela si svoju zajednicu i rado si u njoj boravila do zadnjeg atoma snage. Hvala ti za to svjedočanstvo, hvala za svaki korak koji ti je bio bolan, ali ti si ga ipak napravila da budeš a nama.

Gospodin je primio tvoju molitvu kad si ga molila za požrtvovnost i vjernost u njegovoj službi sve do smrti. Vjerujemo da te je nebeska majka Marija uvela u društvo svoga Sina i svih svetih. Živjela u miru.

s. Vilma Šurjak