Rođena je 9. lipnja 1931. u Buenos Airesu kao blizanka brata Salvadora. Potječe iz vrlo kršćanske obitelji. Njezini roditelji Francisco i Dolores vjerno su vršili kršćansku ljubav prema svima. U takvom ozračju gdje je vladala sloga, poštivanje, zdravi običaji, gdje su djed i baka zauzimali posebno mjesto rasla je Paz Isabel koju su od milja zvali Beba. Dok je još bila djevojčica sudjelovala je grupi mladih u župi i kasnije je bila član Argentinske Federacije katoličkih zaposlenica. Nakon završene srednje škole započela je ekonomski fakultet ne zapuštajući pritom svoju duhovnu formaciju. Tražila je savjet od nekoliko svećenika kako bi otkrila svoje zvanje dok nije susrela hrvatskog svećenika Viktora Vincensa koji ju je uputio u našu Družbu. Ostala mu je zauvijek zahvalna što joj je pomogao pronaći što Gospodin od nje traži. Prekinula je studij i započela redovničku formaciju.

Paz Isabel vjerna svojoj odluci (posvetiti život Gospodinu) polaže privremene redovničke zavjete, kao Sestra Francisca Salesia 1959. godine, a pet godina kasnije izgovorila je svoj DA za cijeli život. Za nju se može reći da je uistinu ljubila svoje zvanje, Družbu, milosrdničku karizmu i obilno sijala na njivi Gospodnjoj.

Njezin redovnički život je bio vrlo plodan: bila je uzorna redovnica, odgojiteljica stotine djece i mladih u nekoliko škola Provincije, odgojiteljica redovničkog podmlatka, predstojnica i ravnateljica u nekoliko družbinih škola. Ostala je u uspomeni mnogih osoba kao vrlo pažljiva, spremna saslušati i pomoći u svakom trenutku. Uvijek je spremno poslušala kad su poglavari tražili od nje da preuzme koju službu, makar je to iziskivalo mnoge žrtve, počevši od službe prve ravnateljice Osnovne škole Anunciación de María, pa sve do službe Provincijalne glavarice koju je obavljala 6 godina (2000. – 2005).

Imala je vrlo lijepi odnos sa svojom obitelji. S posebnom pažnjom je brinula za njihov kršćanski i duhovni život. Nećaci su prema njoj bili jako pažljivi što se dalo primijetiti na dan sprovoda.

Nakon završetka službe provincijalne glavarice 2005. godine, poglavari su je imenovali predstojnicom sestarske zajednice u José Ingenirosu. Njezino zdravlje nije više podnosilo velike napore, pa je nakon tri godine zamolila za premještaj u Villa Elisu, u kuću naših nemoćnih i bolesnih sestara. Slobodna od svake brige marno se posvetila molitvi. Spremna uvijek staviti u službu darove koje joj je Bog dao, savjesno i točno je vodila kroniku zajednice, interesirajući se za događaje u Crkvi, Družbi i Provinciji.

Osim bolesti kostiju, koja ju je pratila dugi niz godina, njezino se srce sve više umaralo. Ove godine je morala biti hospitalizirana nekoliko puta, ali svaki puta se oporavljala. Međutim bilo je vidljivo da se kraj može očekivati svaki čas.

Nekoliko dana prije smrti rekla je Provincijalnoj glavarici i njezinoj zamjenici: “Predosjećam da mi ostaje malo vremena i spremna sam za put”. Tako se i dogodilo. Kad joj je pozlilo prebačena je u sanatorij u neposrednoj blizini sestarke kuće i tiho se preselila na drugu obalu, u ranim jutarnjim satima 30. studenoga 2015.

Njezini posmrtni ostatci bili su izloženi u prekrasnoj novicijatskoj kapeli gdje su joj sestre, rodbina i prijatelji iskazali ljubav i zahvalnost upućujući molitve Gospodinu za pokoj njezine duše. Sljedeći dan, 1. prosinca, pokopana je na groblju koje je jedan veliki park u kojem čeka uskrsnuće naših 28 sestara. Dok se njezin lijes lagano spuštao u grobnicu, mi smo po njemu bacale latice ruža. Uz pjesmu i molitvu predali smo njezino tijelo majci zemlji u nadi da ćemo se jednog dana ponovno susresti s našom sestrom Franciscom koja nas sigurno zagovara kod Gospodina. Počivala u miru Božjem.

s. M. Edita Lukić