Sestra Žarka (Julijana) Ivasić rođena je 18. studenog 1908. godine u Krašiću gdje je živjela sve do godine 1931. kad odlazi u samostan Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u Zagrebu. Rast Julijanine vjere i odabir redovničkog zvanja imao je čvrst temelj u svjedočkoj vjeri njezinih roditelja, obitelji i župe. Tako Julijana u svom odabiru slijedi primjer svoje starije sestre Terezije (s. Hildeberte) i mnogih djevojaka iz svog mjesta. Godine 1936. polaže doživotne zavjete.

Put njezinog služenja Bogu i čovjeku usmjeruje je ponajvećma na služenje bolesnicima. Djelovala je u više bolnica – Gračacu, Banjoj Luci, Petrinji, a 1939. godine odlazi u bolnicu u Otočac gdje je ostala sve do 1943.  Tijekom Drugog svjetskog rata bolnica u Otočcu našla se na vjetrometini silâ. U bolnicu su pristizali ranjenici raznih sudbina i s različitih sukobljenih strana. Sestra Žarka je u bolnici nastojala svakom pristiglom pristupiti jednako, bez razlike, svjedočeći tako svoje milosrdničko poslanje. U noći s 13. na 14. rujna 1943. nad partizanskim ranjenicima u bolnici u Otočcu izvršen je zločin. Partizani su nepravedno optužili sestre da su ih one prokazivale i sudjelovale u zločinu. Sestra Žarka je godine 1946. osuđena na smrt vješanjem. Molba njezine Družbe za smanjenjem kazne ishodila joj je samo drugačiju smrt – strijeljanje.

Strijeljana je 16. svibnja 1946. godine uza zid kapelice svete Marije Magdalene na groblju u Gospiću, gdje joj tijelo i danas počiva. Njezini posljednji dani u gospićkom zatvoru, odlazak na stratište i u smrt, ostavili su u mnogima uspomenu hrabre i predane kršćanke-redovnice koja i smrt prima s čvrstom vjerom u Gospodina. Glas svjedokâ mučeničke smrti sestre Žarke i dalje živi, trajno budeći vjeru i nadu.

Rođena je 18. studenoga 1908. u Krašiću, u brojnoj katoličkoj obitelji, od oca Roka i majke Marije. Osim s. Žarke, iz ove ugledne katoličke obitelji potekla su još dva redovnička zvanja – s. Hildeberta i s. Felicitas. Godine 1931. sestra Žarka stupila je u Družbu sestara milosrdnica u Zagrebu.

Partizanski sud osudio ju je na kaznu smrti vješanjem, a nakon uložene žalbe viši ju je sud “pomilovao” i kaznu preinačio u kaznu smrti strijeljanjem. Strijeljana je u Gospiću 16. svibnja 1946. godine.

Tijekom autorova višegodišnjeg istraživanja života i smrti mučenika Crkve u Hrvata stiglo je i opsežno izvješće, ali nije potpisano pa se ne zna tko mu je autor, možda netko od sestara milosrdnica. U izvješću piše:

Sestra Žarka kao mlada časna služi u Gračacu u Lici, a redovnička poslušnost je kasnije vodi u bolnice u Banja Luci, Petrinji; u Zagrebu je polazila bolničku školu, zatim je radila u Otočcu, Vrapcu i Osijeku.

U Otočcu je proživjela teške ratne godine. Dvorila je bolesne i ranjenike svih vrsta vojnika, koji su se u ratnom vihoru izmjenjivali i nadolazili. Sestra Žarka bila je bolničarka srcem i dušom, prava Vinkova milosrdnica i kći djelotvorne kršćanske ljubavi. Uvijek spremna na ljubazno služenje pomagala je bolesnicima i ranjenicima da dođu do zdravlja duše i tijela.

Polovinom godine 1943- Otočac su zauzeli partizani. Tu je radilo pet sestara u bolnici. To što su zavijale partizanske ranjenike, nisu imale problema, razumije se ni od hrvatske vojske, ali su zato imale problema od partizana što su zavijale ranjene ustaše i domobrane.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, partizani su se razišli po svim rajonima gdje su bili Talijani da bi od njih oduzeli oružje i tako se dogodilo da su ustaše ponovno došle u Otočac iz Gospića. U noćnom dežurstvu se nalazila sestra Žarka. Dogodilo se da su nepokretni ranjenici poubijani.

Netko je optužio sestru Žarku da je ustašama pokazivala sve bolesne i ranjene partizane. Nakon te kobne noći sve su se sestre povukle s ustašama iz Otočca u Gospić. Zajedno s ranjenicima su bile prebačene u Zagreb. Sestra Žarka i sestra’Hubertina primile su službu u bolnici u Vrapcu, a sestra Eutihija u Osijeku gdje je poginula od bombardiranja. Kad su u proljeće 1945-partizani zauzeli Hrvatsku onda su počeli istragu

0 tim stradalim nepokretnim ranjenicima.

Jedan je liječnik, Srbin u Osijeku, prijavio sestru Žarku i još tri sestre da su bile u Otočcu kad su ranjenici poubijani. Bile su vrlo brzo zatvorene. Jedno vrijeme su sestre držali u Zagrebu u zatvoru, a onda su ih odveli u zatvor i na suđenje u Gospić.

Suđenje je bilo 7. veljače 1946. godine. Sestre su optužene da su surađivale s ustašama, davale im hranu

1 da su im pokazivale partizane. Sestra Žarka bila je posebno optužena da je pokazivala u bolnici na bolesne i ranjene partizane a kao dokaz za to daje bio njezin krvavi mantil. Sve tri sestre su osuđene na smrt.

Sestra Žarka je osuđena na smrt vješanjem, a sestra Verena i sestra Hubertina na smrt strijeljanjem. Iza izrečene osude sve tri su bile u zajedničkoj ćeliji bombardiranoga zatvora u Gospiću gdje im je kroz srušeni krov padala kiša. Srbi su im dolazili u ćeliju i gledali ih kao zvijeri u zoološkom vrtu, svijetlili im baterijama u oči nazivajući ih koljačima.

Družba je dobila dozvolu daje sahrane. Sestra Ancila i sestra Hildeberta su našle tijelo na podu u kapelici na groblju. Bilo je odobreno daju obuku u redovničko odijelo. Dok su je dotične sestre oblačile i spremale straža je požurivala i nije dopuštala nikakav vjerski obred. Pokopana je u blizini kapelice. Kasnije su sami mještani postavili na groblje jedan željezni križ i napisali ime sestra Marija Žarka, stavljen je i betonirani zid i posađeno cvijeće.

Sestro Žarko, nevina mučenice svoga bolničkog, misionarskog apostolata, počivaj u miru u zemlji Hrvatskoj!

Donosimo i izvješće gospode Kaje Pereković, koja je godinama izdržavala teško zatočeništvo sa sestrama. Njezino izvješće objavljeno je u Političkom zatvoreniku (1997.):

Za vrijeme rata u Otočcu, na humanoj dužnosti u bolnici radile su sestre milosrdnice, s. Žarka Ivasić, s. Hubertina Džimbeg, s. Verona Fostač, s. Lucija Radošević i s. Eutihija Novak.

Sestra Verena i s. Hubertina iza presude su došle na robiju u Požegu. Nije teško zamisliti što su proživljavale. Ne samo podnositi uvrede i ponižavanje partizanske nadutosti i okrutnosti primitivnih i nenaobraženih stražarica, nego i način života, a njihova redovnička obveza i čednost ugrožena je grubim poniženjem svake žene, a pogotovo redovnice kad su prisiljene živjeti u zajedničkoj sobi sa 100-160 žena. Žene su sve fiziološko tjelesne funkcije trebale obavljati u jednu ili dvije sobne kible (limenke za nuždu). Ili npr. zajedničko tuširanje, a žene su s različitom kulturom i navikama izmiješane često zajedno s kriminalkama. One su to sve izdržale kroz predanje u Božju volju. Jedno su vrijeme sestre imale svoju redovničku odjeću. Kad su sve robijašice dobile zatvorska odijela, onda su ih i sestre morale nositi. Svakako broj i natpis na plećima.

Sestre Verena i Hubertina odležale su svaka po 5,5 godina robije, a zatim su uvjetno otpuštene. Izlaskom nastavljaju svoj redovnički život. 29.11.1986. s. Verena preselila se u vječnost – vjerujemo u zagrljaj dobroj sestri Žarki. S. Hubertina još je uvijek vedrog raspoloženja na pomoći nemoćnijima, u njihovoj matičnoj kući u Frankopanskoj.

Nu, kako sam naprijed rekla, svoje misli i najveću zahvalnost usmjeravam prema s. Žarki, s razlogom što je ona između njih pet okrutno i lažno osuđena na smrt. Kazna je izvršena… Ostale su sestre pomilovane sa smrtne na vremenske kazne.

Uhićenje s. Lucije bilo je u Petrinji, kako sam već rekla, 1945.godine.

Sestru Hubertinu uhitili su u Livnu, s. Žarka uhićena je u Osijeku, a sestra Verena se sama prijavila da svjedoči kako su sestre nevine. Draga i pravedna s. Verena mislila je da ima posla s istinskom pravdom, i eto, sama je uletjela u stupicu lažnog zakona -bezakonja.

Nakon mučne istrage i lažnih optužbi, 7. veljače 1946. u Gospiću, u ime naroda, s. Žarka osuđena je na smrt vješanjem, a druge tri na strijeljanje, a tek su 16. svibnja 1946. Lucija, Verena i Hubertina “pomilovane” i kaznu im preinačuju na 20 godina strogog zatvora. Žarku pomiluju s prvobitne presude vješanjem na kaznu strijeljanjem, što odmah bude i izvršeno. Sestre su iz Gospića otpremljene u Požegu, a Žarka je ubijena uza zid kapelice na gospićkom groblju.

Čula sam ove godine, da je strijeljanje po vlastitom traženju izvela partizanka Soka Šolaja (?). O tomu je u ono vrijeme grmilo po Gospiću. Gdje je i što je nakon toga bilo s tom dragovoljnom krvnicom – ne znam. Nu, rekoše mi ljudi, koji su u to vrijeme bili u ćelijama gospićkog zatvora, da su sestre glasno molile i pjevale. One su predmolile, a svi su ih zatvorenici pratili, uključeni ujedan veliki uzdah i uznos Bogu.

Riječi koje smo stavili na početku kao moto ove mučenice izgovorila je jedna stara majka u gradu Gospiću u ranu zoru 16. svibnja 1946. godine. Bilo je to na dan kada su oznaši vodili s. Žarku na strijeljanje na mjesno groblje uz kapelicu.

U noći s 15. na 16. svibnja s. Žarka je saznala da će u zoru biti strijeljana. Bila je potpuno smirena. Noć je provela pjevajući svete pjesme.

Toga jutra, kada su je vodili na strijeljanje, čuo se njezin plač i ponavljanje riječi: “Nisam kriva! Nisam kriva!”

Stara majka koja je to slušala potiho joj je govorila: “Blago tebi, ćerce, blago duši tvojoj!”