U ranim jutarnjim satima, pripremljene zastavam i ostalim hrvatskim obilježjima, krenule smo na misu početka Petrove službe Pape Franje. Mediji su izvješćivali da se očekuje milijun ljudi, prvi put nakon 1054. godine dolazi i Patrijarh, više od 180 dražavnika, izaslanstava drugih vjerskih zajednica te vjernika sa svih strana, znatiželjnika, novinara, baš svega. Već u šest ujutro kad smo došle do Vatikana, s one strane gdje su vatikanski muzeji, ulica koja vodi prema sv. Petru bila je blokirana, a mnoštvo ljudi je čekalo…, tako da smo mislile ako dođemo do kolonata bit će dobro. Međutim, hvala Bogu, došle smo do kolonata, ušle i na sam Trg, ali mjesto koje smo u početku dobile, dakle skroz, gotovo na početku Trga nije davalo neku nadu da ćemo Papu vidjeti, osim na ekranu, a i to nam je bilo predaleko. Sa svetom zavišću gledali smo one koji su imali posebne karte za proći naprijed, ispred oltara i mislile: “Koji sretnici!” A onda se i nama sreća osmjehnula, bolje milost, došla je sestra Lidija, naša hrvatska studentica povijesti na Gregorijani, sestra Srca Isusova iz Rijeke, bila je i učenica naše gimnazije i rekla: “Stjepanka imam kartu da prođeš gore s nama, gotovo ispred oltara”. Uskliknula sam: “Bože hvala ti! Koja srića!”. Pitala sam: “A Lidija imaš li još jednu, imam jednu malu Paragvajku sa sobom s. Fanny, eno je tamo drži hrvatsku zastavu?” Rakla mi je: “Samo me malo sačekaj”, a onda je brzo došla s drugom kartom te smo ušle. Pitala sam je: “Pa dobro Lidija, odakle ti karte?” Nasmijala se i rekla: “Šuti ‘dilamo’!” Ja sam imala nekoliko karata, a onda sam ovdje ljude, molila da mi daju karte, dakle ove koji su već ušli, i već sam nekoliko krugova prošla s istim kartama da uvedem naše studente!” (Ovo “dilamo” ne znači varamo, karte su besplatne, bilo je dosta mjesta, a na kraju su i redari pustili one koji su tamo bili blizu bez karata da se mjesta popune). Morate priznati dosjetljivo, plemenito, nesebično… Ma vidi se da je pohađala našu Gimnaziju :)… Lidija od srca HVALA.

Zauzele smo mjesta, i ja sam našla dobru poziciju s koje sam mogla napraviti lijepe fotografije ovog povijesnog trenutka, a koje možete i vidjeti. Tako je i bilo. Sve se zapravo tako posložilo, kao u nekom filmu tako da nisam mogla vjerovati, to je doista milost. Hvala Bogu i dobrim, plemenitim  ljudima. Papa je pozvao fratre iz Asiza da poslužuju kod mise, a mogao se vidjeti i ogromni plakat: Francesco, Asiz te očekuje!”

Započela je misa, a onda nam se u propovijedi jednostavni Papa Francesco obratio toplim riječima koje prenosim u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Zahvaljujem Gospodinu da mogu slaviti ovu svetu misu početka Petrove službe o svetkovini sv. Josipa, zaručnika Djevice Marije i zaštitnika sveopće Crkve: to je slučajnost jako znakovita, a također imandan je mog časnog Prethodnika: budimo mu blizi u molitvi, punoj ljubavi i zahvalnosti.

Srdačno pozdravljam braću kardinale i biskupe, svećenike, đakone, redovnike i redovnice i sve vjernike laike. Zahvaljujem za prisutnost Predstavnika drugih Crkvi i Crkvenih zajednica, kao recimo predstavnike hebrejske zajednice i drugih religioznih zajednica. Upućujem i srdačan pozdrav šefovima država i vlada, službenim izaslanstvima mnogih zemalja svijeta i Diplomatskom zboru.

Slušali smo u Evanđelju da “Josip učini kako mu je naredio Anđeo Gospodnji uze k sebi svoju ženu (Mt 1,24). U ovim riječima već je sadržana misija (poslanje) koje je Bog povjerio Josipu, ova da bude custos (čuvar), skrbnik. Skrbnik komu? Mariji i Isus; ali to je skrbništvo koje se poslije proširuje na Crkvu, kao što je naglasio blaženi Ivan Pavao II: “Sv. Josipe, kao što si se s ljubavlju brinuo o Mariji i rado posvetio poučavanju Isusa Krista, tako čuvaj i štiti njegovo mistično tijelo, Crkvu, kojoj je Sveta Djevica uzor i model” (RC 1)

Kako Josip ostvaruje ovo srkbništvo? Diskretno, ponizno, u tišini, ali s jednom konstantnom prisutnošću i potpunom vjernošću , također kada ne razumije. Brak s Marijom sve do epizode dvanaestogodišnjeg Isusa u jeruzalemskom Hramu, posluživao je s pažnjom i sa čitavom ljubavlju u svakom trenutku. I zajedno s Marijom svojom zaručnicom u ozbiljnim i teškim trenucima života, na putu u Betlehem za popis stanovništva, i u satima tjeskobnim i radosnim zbog rođenja; u trenutcima dramatičnog bijega u Egipat i u očajnom traženju sina u Hramu; i zatim u svakodnevici Nazaretskog doma, gdje je učio misterij Isusov.

Kako Josip živi svoj poziv čuvara (zaštitnika) Marije, Isusa, Crkve? Konstantnom pažnjom na Boga, otvoren njegovim znakovima, na raspolaganju njegovu naumu, ne toliko svom vlastitom, i to je ono što Bog traži od Davida, kao što smo slušali u prvom čitanju: Bog ne želi kuću sagrađenu od čovjeka, ali želi vjernost njegovoj Riječi, njegovom stvaranju; a Bog je taj koji gradi kuću, ali živim kamenjem obilježenim njegovim Duhom. Josip je čuvar jer zna slušati Boga, dopušta da ga vodi njegova volja, i zato je još osjetljiviji za osobe koje su mu povjerene, zna realno čitati događaje, osjetljiv je na ono što ga okružuje i zna donijeti mudrije odluke. U njemu, dragi prijatelji, vidimo kako se odgovara na Božji poziv, raspoloživošću, spremnošću, ali također vidimo tko je centar kršćanskog poziva: Krist! Sačuvajmo Krista u svom životu, da bismo čuvali druge, da bismo čuvali stvoreno.

Poziv na čuvanje, međutim, ne odnosi se samo na nas kršćane, već ima jednu općeljudsku dimenziju, tiče se svih. To je poziv na čuvanje čitavog stvorenog svijeta, ljepote stvorenoga, kao što je rečeno u Knjizi Postanka i kao što nam je pokazao sveti Franjo Asiški: imati poštovanje prema svakom Božjem stvorenju i prostoru u kojem živimo. Čuvati (štiti) ljude, brinuti se za sve, za svaku osobu, s ljubavlju, posebno za djecu, starije, za one koji su najslabiji i koji su često na rubu našeg srca. Voditi brigu jedni za druge u obitelji: bračni drugovi se uzajamno brinu jedni za druge, zatim kao roditelji brinu se za djecu, a kasnije, s vremenom, djeca postaju čuvari roditelja. Živjeti s iskrenim prijateljstvom, što je uzajamna briga (čuvanje) s povjerenjm, poštovanjem i dobrotom. Konačno, sve je povjereno na čuvanje čovjeku, i to je odgovornost koja se tiče svih nas. Budite čuvari darova Božjih!

A kada čovjek ne uspije u ovoj odgovornosti čuvanja, kad ne se ne brinemo za stvoreno i za braću, tada se stvara prostor za uništenje i ljudsko srce otvrdne. U svakom povijesnom razdoblju, nažalost, bilo je “Heroda” koji kuju smrtonosne planove, uništavaju i izobličuju lice muškarca i žene.

Želim pozvati, molim vas, sve koji na odgovornim mjestima, posebno u ekonomiji, politici i društvu, i sve muškarce i žene dobre volje: budimo “čuvari” stvorenog svijeta, Božjeg nauma upisanog u narav, čuvari drugoga, prostora; ne dopustimo da znakovi uništenja i smrti prate ovaj naš svijet na njegovu putu! Ali za “čuvati” moramo se također brinuti za nas same! Sjetimo se da mržnja, zavist, oholost prljaju život! Čuvati, želi također reći, bdjeti nad našim osjećajima, nad našim srcem, jer iz vlastitog srca izlaze dobre i zle namisli: one koje grade i one koje uništavaju! Ne smijemo se bojati dobrote, štoviše ne smijemo se bojati ni nježnosti!”

Ovdje dodajem, dakle, jednu posebnu napomenu: brinuti se, čuvati zahtijeva dobrotu, traži da bude življeno (čuvanje) s nježnošću. U Evanđeljima, sveti Josip se pojavljuje kao snažan čovjek, hrabar, radnik, ali u njegovoj duši izvire velika nježnost, koja nije krjepost slabih, štoviše, naprotiv, ona je odlika snažnog duha i sposobnosti biti pažljjiv, suosjećajan, iskreno otvoren prema drugome, sposobnost ljubiti druge. Ne smijemo se bojati dobrote i nježnosti.

Danas, zajedno sa slavljem sv. Josipa, slavimo početak služenja novog rimskog Biskupa, Nasljednika sv. Petra, koje također podrazumijeva jednu moć. Naravno, Isus Krist je dao moć Petru, ali o kojoj moći je riječ? Trostruko Isusovo pitanje Petru o ljubavi, slijedi trostruki poziv: pasi moje janjce, pasi moje ovce. Ne zaboravimo nikada da je istinska moć služenje i da također i Papa da bi vršio svoju vlast mora uvijek sve više ulaziti u ovu službu koja ima svoj svijetli vrhunac na križu; mora imati pred očima služenje svetoga sv. Josipa koje je ponizno, konkretno, bogato vejrom, i poput njega raširenih ruku čuvati čitav Božji narod i prihvatiti s ljubavlju i nježnošću čitavo čovječanstvo, posebno najsiromašnije, najslabije, najmanje, one koje Matej opisuje o posljednjem sudu ljubavi: tko je gladan, žedan, stranac, gol, bolestan, u zatvoru (usp. Mt 25,31). Jer samo onaj koji služi s ljubavlju zna čuvati!

U drugom čitanju, sv. Pavao govori o Abrahamu, koji “u nadi protiv svake nade povjerova” (Rim 4,18). Postojan u nadi, protiv svake nade! Također i danas kada su se nad mnogima nadvili sivi oblaci, imamo potrebu vidjeti svjetlo nade te i mi sami davati nadu. Čuvati stvoreno, svakog muškarca i ženu, s pogledom nježnosti i ljubavi, otvoriti obzor nade, te usred mnoštva oblaka otvoriti jednu razderotinu svjetla, i donijeti toplinu (svjetlo) nade. A za vjernike, za nas kršćane, poput Abrahama, poput svetog Josipa, nada koju nosimo ima Božji obzor koji nam je otvoren u Kristu i utemeljno je na stijeni koja je Bog.
Čuvati Isusa s Marijom, čuvati čitavi stvoreni svijet, čuvati svaku osobu, osobito najsiromašnije, čuvati nas same: to je služba koju je rimski Biskup pozvan vršiti, ali na koju smo svi pozvani da bi zasjala zvijezda nade: čuvajmo s ljubavlju ono što nam je Bog darovao.

Molim zagovor Djevice Marije, sv. Josipa, svetih Petrai Pavla, sv. Franje, kako bi Duh Sveti pratio (vodio) moje služenje, i vama svima kažem: molite za mene! Amen.

Iz propovijedi je dakle vidljivo da će, ako možemo zaključiti, ovo biti Pontifikat: milosrđa, jednostavnosti, poniznosti, siromaštva i zašite stvorenoga.

S. talijanskog prevela i priredila s. Stjepanka Stanić

Galerija slika