SESTRA AGNETA, BARICA NJEGOVEC

„Godina za godinom, mjesec za mjesecom, a pogotovo dan za danom i neopazice prolaze. Tako se i ljudi mijenjaju. Jedni umiru, te ostavljaju žalosne svoje ukućane, dok opet zavlada veselje kad im se obitelj umnoži. Svime pak upravlja Bog po svojoj sv. Volji, stvorovima na dobro.“ (s. Agneta, Barica Njegovec: Životopis, Zagreb).

Ovim riječima započela je Barica Njegovec, s. Agneta, svoj životopis. One sada zvuče kao sažetak svih važnih događaja u njezinom životu prožetih velikom vjerom.

Rođena je 16. veljače 1929. godine u Škriljevcu, župa Margečan, od pobožnih kršćanskih roditelja Pavla i Agate, rođene Košćak, kao šesto i najmlađe dijete. Rano djetinjstvo provela je bezbrižno, u igri s djecom. Jedna sjena ipak je prekrivala njezin život, bolest majke, koja se u vječnost preselila kada je Barica bila treći razred osnovne škole. Briga njezine tete, koja se potpuno posvetila djeci, nije izostala, no ovaj je trenutak obilježio Baričin život.

Na završetku škole,  ponukana primjerom svoje školske kolegice, napisala je molbu za ulazak u samostan. Vrlo brzo je izgubila i oca. Tako je na putu do redovništva bilo mnogo kušnji, no u tim je trenucima svoju dušu uzdizala k Bogu. Isus i Marija bili su joj uvijek snaga i pomoć. Osjećala je da je Bog zove k sebi i onda kad ona nije bila uz njega. Za milost ustrajnosti u zvanju zahvaljuje Božjem milosrđu, osobito nakon kušnji kada je zbog zdravlja ili ratnih neprilika i neimaštine morala napuštati samostan. I u tim trenucima nije gubila nadu. Govorila bi: „Samo ti si vrijedan žrtve, Tvoja je to volja, pomozi mi!“ U tim trenucima Bog joj je poslao utjehu u Bazilici Srca Isusova i kroz duhovno vodstvo naučila je prihvaćati Božu volju. Tako je i živjela cijeloga života.

Redovničko odijelo obukla je 25. travnja 1951., privremene zavjete položila je 26. travnja 1952., a doživotne 15. kolovoza 1955. godine. Nakon položenih zavjeta s. Agneta je svoj apostolat redovnice započela služenjem bolesnim sestrama u kućnoj bolnici Kuće matice, a istovremeno je učila i svirati. Završivši gimnaziju, upisala je višu školu za zdravstvenog tehničara te se zaposlila u Općoj bolnici u Vrbasu, a vikendom je bila orguljašica u župnoj crkvi. Tu je protekao najveći dio njezinoga života. Svaku je dužnost vršila s ljubavlju i pazila da za djela njezine milosrdne ljubavi nitko ne bude zakinut. Sestre se sjećaju da je iz ljubavi prema mađarskim vjernicima u župi naučila mađarski jezik i s njima pjevala mađarske liturgijske pjesme. U ožujku 1986. dobila je odgovornu službu savjetnice i zamjenice predstojnice. Nije joj bio problem vršiti obične kućne poslove, oni su posvećeni njezinom ljubavlju postajali ugodan kâd pred Bogom i ljudima. Pomagala je sestrama kada i gdje god je mogla. Tu dužnost i s tom ljubavlju je nastavila svoje služenje ušavši u mirovinu. U srpnju 1992. premještena je u Lužnicu, gdje je tiho i s ljubavlju vršila službu sakristanke i orguljašice.

Posljednjih godina gubila je vid i sluh i njezina je komunikacija s okolinom bila sve teža, ali oči njezinoga srca bile su otvorene milostima Boga Zaručnika, koje je prebiralo njegovu Riječ i od nje je živjela.

Neka je Gospodin nagradi svojom vječnom ljubavlju a mi zahvalimo što joj je darovao milost svetog života. Bila i nama primjer u vršenju ljubavi, a iz neba neka nam izmoli zajedništvo u gledanju Božjega lica.

Počivala u miru!

---