SESTRA URSINIJA, MILKA JURAS

Sestra Ursinija, Milka, rođena je 13. siječnja 1919. godine u mjestu Globočec kod Marije Bistrice od roditelja Josipa i Agate, rođene Babić. Sveto krštenje primila je odmah drugi dan nakon rođenja u svetištu i pod okriljem Majke Božje Bistričke. Roditelji su na svijet dali petero djece od kojih je dvoje umrlo. Mala Milka je bila treće dijete uz dva živa brata. Sa četiri godine izgubila je oca. Svoju zahvalnost i odanost sačuvala je prema očevu ujaku koji je nakon očeve smrti brinuo za njih dok i sam nije pošao s ovoga svijeta. Majka je tada ostala sama s nejakom djecom i brinula o njihovom školovanju i odgoju. Usadila je u njih kršćanski duh moleći s njima i vodeći ih redovito na svetu misu. Tom prigodom bi mala Milka viđala sestre milosrdnice, a majka bi joj pripovijedala o njihovu životu. Osnovnu školu je završila u rodnom selu. S petnaest godina primljena je u djevojačko društvo Srca Isusova i tada je odlučila ostvariti redovnički poziv. Otkrivši tu njezinu odluku, majka je bila ganuta, jer to je bila želja i njezinoga pokojnog oca.

U Družbu je primljena 1. kolovoza 1936. godine, redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1937., privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1938., a doživotne 15. kolovoza 1941. godine. Njezin je život bio obilježen služenjem bolesnicima, od prvih dana redovničkog života pa sve do mirovine. Kao medicinska sestra radila je u bolnicama u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. Nakon mirovine bila je na župama Mariji Bistrici i Ludbregu, služeći bližnjima s mnogo ljubavi u jednostavnim kućanskim poslovima.

Težak život ratnih godina i komunistički režim, koji je gutao svoje žrtve, nije mimoišao ni s. Ursiniju. U istom je danu 1945. godine s još stotinu svojih sestara, uz ucjene i ponižavanja, sa svežnjem u ruci napustila Vinogradsku bolnicu. Godinu dana boravila je u kući svoga brata, gdje je primljena s velikom ljubavlju, brigom i poštovanjem. Ovaj primjer ljubavi i poštovanja obitelji prema s.Ursiniji zadivljuje sestre i sada o njezinoj smrti.

Nakon godinu dana s. Ursinija odlazi u Beograd. Život u tuđini, gdje su sestre obzirom na prilike u Hrvatskoj velikodušno primljene, piše svoju priču. Prvih godina života u Beogradu žrtve su bile nebrojene. Živjele su gladne i u neimaštini u bolničkom stanu, na čijem su hodniku stajala bolnička kolica i preko kojeg su vozili mrtve, ali su s vjerom i pouzdanjem u Boga pobjeđivale sve teškoće.

U više mandata vršila je službu predstojnice, i za nju sestre kažu da je bila poglavarica u pravom smislu riječi: brižna, puna majčinske ljubavi, susretljiva, širokogrudna, pristupačna, gostoljubiva, pravedna, otvorena i strpljiva. Sjela bi do sestre i sasvim jednostavno razgovarala i saslušala je. Bila je puna darova mudrosti, savjeta i znanja. Znala bi im pričati zgode i nezgode iz svoga života, ali nikada s gorčinom, već s poniznim predanjem u Božju volju. Gajila je gostoljubivost, osobito prema rodbini sestara. Kod nje je svatko bio dobrodošao. Svećenici, bolničko osoblje i bolesnici susretali su je s velikim poštovanjem; bila je inteligentna i duboko pobožna, svi su se na nju mogli osloniti s velikim povjerenjem. Sestra Ursinija je imala još jednu sposobnost: poštovanje prema drugačijima od sebe, a osobito se isticala u ekumenizmu. Promatrajući je, dvije su mlade bolesnice srpske nacionalnosti odlučile posvetiti život Bogu. I tada je sestra Ursinija reagirala mudro i prema njezinom su savjetu ostvarile Božji poziv u manastiru. Imala je vremena za svakoga i svakome je bila spremna pomoći. Premda je gotovo cijeli život imala problema sa srcem, nikada se nije štedjela. Snagu je crpila iz molitve koju je prikazivala za svoju braću i rodbinu, za svoju samostansku obitelj i sve koji su joj se preporučivali u molitve. Osobito je štovala Majku Božju Bistričku.

Unatoč svim teškoćama, odgojila je sebe kao osobu plemenitu i  vjernu Bogu, toploga majčinskog srca, pristupačnu svima. Mlađe je sestre pamte kao sestru punu zahvalnosti za svaku uslugu, vrlo strpljivu u nemoći i bolesti, topla srca i blagog osmijeha.

Neka Sin Božji, koji za nas postade čovjekom i koji reče: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Usp. Mt 25,40) prepozna njezino milosrdno srce i primi je među svoje blaženike.

Počivala u miru!



Za potrebnike našeg vremena

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb

Kroz svoju dugu povijest sestre su u Hrvatskoj i diljem svijeta razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. U tu svrhu podizale su bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, te dječje vrtiće, pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih.

Danas Družba ima oko 650 sestara u 12 zemalja svijeta: Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Bugarska, Italija, Njemačka, Austrija, Kanada, Argentina, Paragvaj i Salomonski Otoci.

Ma gdje bile, sestre se danomice trude sačuvati izvorni duh Družbe, te iz ljubavi prema Bogu otvarati svoje srce potrebnicima našeg vremena.

Pročitaj više

Ustanove

Milosrdna ljubav osvaja svijet

Djelatnost

U skladu s poslanjem Družbe ‒ širiti milosrdnu ljubav, sestre nastoje služiti svim potrebnicima a posebice siromasima. Zato su u izazovima vremena maštovite u ljubavi te prema svojim mogućnostima nastoje biti osjetljive ne samo na stare već i na nove oblike siromaštva.

Djelotvornom snagom ljubavi, praštanja i pomirenja sestre nastoje izgraditi u pravdi svijet, koji pruža nove i bolje mogućnosti, te se trude uvijek i u svim prilikama promicati dostojanstvo ljudske osobe.

Da bi bolje i potpunije postigla svrhu apostolata i apostolskog poslanja Družba je osnivala vlastite ustanove njegujući u njima duh utemeljiteljâ.

Na području Hrvatske djeluju ove ustanove: