S. Terezija Žufić

U Rijeci je 24. ožujka 2024., blago u Gospodinu preminula naša draga sestra Terezija Žufić, članica Provincije Majke Dobrog Savjeta – Rijeka. Doživjela je 84 godine, a u milosrdničkom je zvanju 65 godina Bogu i bližnjemu služila. Pokopana je 26. ožujka u Rijeci, na Kozali.

S. Terezija Mila Žufić rođena je 30. lipnja 1939. u Istri u Gradišću, župa Žminj, od oca Josipa i majke Danice, rođene Vorić. Već 2. srpnja krštena je u svojoj rodnoj župi sv. Mihovila u Žminju gdje je primila i ostale sakramente. Odrastala je u duboko pobožnoj i Bogu odanoj kršćanskoj obitelji zajedno sa svojih pet sestara i dva brata, od kojih je jedan postao dijecezanski svećenik.

Mila je već kao djevojčica rado čitala pobožne knjige i životopise svetaca, na poseban način privlačio ju je životopis sv. Male Terezije koji je u njoj probudio i redovničko zvanje. Njezinu zvanju sigurno je doprinio i brat Anton, koji je već tada bio bogoslov u pazinskom sjemeništu, kao i naše sestre koje su dolazile u rodnu župu u posjet roditeljima, od kojih imenom spominje sestre Anuncijatu Žufić i Eufemiju Miličić. „Promatrajući sestre milosrdnice počela sam češće razmišljati o redovničkom životu, mislila sam: to mora biti nešto sveto, i ja bih to željela postići.“ Tako se i sama neopozivo odlučila za redovnički život.

U kolovozu 1957. Mila je već punoljetna i po preporuci tadašnjeg župnika, velečasnog Rudolfa Zafrana uputila je molbu za primanje u naš samostan u Rijeci, a 9. rujna iste godine već je vidimo kao kandidaticu.

Nakon jednogodišnje kandidature djevojka Mila ušla je u novicijat i primila sveto redovničko odijelo dobivši i novo ime: s. Terezija. Po završetku novicijata 8. rujna 1959. položila je prve redovničke zavjete, a doživotne 1964. godine.

Poslije prvih zavjeta, kao mlada sestra djeluje u župi Marijina Uznesenja u Rijeci gdje vrši službu sakristanke, a zatim tu službu kratko nastavlja kod otaca dominikanaca, također u Rijeci, odakle je poglavarice šalju u bolničku školu koju pohađa u Rovinju od 1967. do 1969. Poslije završene škole ponovno je još tri godine kod otaca dominikanaca. U domu na Kantridi radi dvije godine kao bolničarka, a nakon završne srednje medicinske škole u Zagrebu 1976. dobiva radno mjesto u Općoj bolnici u Ogulinu gdje djeluje punih devetnaest godina. Zbog teške bolesti ranije odlazi u mirovinu, a svoje djelovanje nastavlja u Provincijalnoj kući među sestrama, gdje se ozdravljena i oporavljena dugi niz godina osjećala dobro radeći u samostanskoj blagovaonici. Vršila je i službu savjetnice kućne poglavarice, zahvaljujući dobrom Bogu za svaki dan.

O svome milosnom ozdravljenju s. Terezija ostavila je i pisani trag u želji da svojim pismom doprinese većoj slavi Božjoj po zagovornoj molitvi našeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca. Stoga je 2005. pisala u Postulaturu bl. Alojzija Stepinca: „Javljam se ovim pismom želeći posvjedočiti da se u ovoj godini navršilo deset godina od kad sam liječena od teške bolesti raka… Uvjerena sam da sam po njegovu zagovoru ozdravila. Ovim svjedočanstvom želim zahvaliti za sve milosti koje mi je isprosio kod Boga, napose za milost tjelesnog ozdravljenja te dar vremena za služenje Bogu ovdje na zemlji.“

Draga naša sestro Terezija, ostvarila se Vaša najveća želja da svoj život posvetite Bogu u samostanu. Vaše sestre koje su s vama živjele opisale su vas kao uzornu i svetu redovnicu: vedru, nasmijanu, susretljivu sestru koja voli svoje zvanje, Družbu, sestre i samostan.

Vaš župnik toplo Vas je preporučio kao dobru, pobožnu, ozbiljnu i vrijednu djevojku i vrlo, vrlo pogodnu za samostan. Vaša učiteljica novakinja, s. Lina Leftus, opisala je vašu ljubav prema Bogu i svima koje susrećete, a koja je bila očita i djelotvorna po vašoj ljubaznosti, marljivosti, uslužnosti i poštovanju svih. Primijetila je i istaknula vaš odnos poštovanja i ljubavi za roditelje i obitelj. O vama je napisala: „Uživa u radu, kad završi svoj posao, pomaže drugima. Ni u čemu se ne da prestići, rado moli, osobito je često pred kipom Majke Božje. Živahne je i vedre naravi, dnevne rekreacije bile su svjedoci njene živahnosti, prijaznosti i miroljubivosti. Kod promjene posla sestre su žalile i željele da još ostane na toj dužnosti. Uz Božju pomoć biti će prava milosrdnica i dobra duhovna kći svetoga Vinka koja će biti spremna doprinijeti potrebitima, siromasima i nevoljnicima.“

Te su se riječi najviše i najdublje obistinile i ostvarile kada je s. Tereziji, u vremenu i vihoru Domovinskog rata bolnica povjerila odjel za ranjene branitelje jer su znali da će ona, previjajući im tjelesne rane, ublažiti i liječiti njihove još teže i dublje rane duše moleći za njih i pozivajući svećenika da im udijeli sakrament bolesničkog pomazanja.

Draga sestro Terezija, zadnje ste se godine tihom žrtvom i molitvom pripremali za susret s Gospodinom. Po njegovu milosrđu pozvani ste u vječni život u najsvetijem vremenu, u Svetom tjednu, na Nedjelju Muke Gospodnje. Vi koji ste kao i naš Gospodin „prošli zemljom čineći dobro“ i koji ste zajedno s njime trpjeli, radosna srca čuli njegovu svemoćnu riječ: „Danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Mi, Vaše sestre, ponizna i skrušena srca Gospodina molimo: Tako neka bude. Amen.

Počivala u miru!

 

Osmrtnica

---