Sestra IRENA (Barica) KLIMPAK

Rođena 29. lipnja 1932. godine u mjestu Presečno Visočko, župa Visoko

Umrla 18. svibnja 2020. u Kući matici, u Zagrebu

 

 

Mladi roditelji, Mirko i Ana Klimpak, primili su 29. lipnja 1932. godine od Boga na dar radosno očekivanu svoju prvorođenu djevojčicu i već drugi dan dali je krstiti u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Visokom. Dobila je ime Barica. Poslije nje imali su još troje djece. Bili su srcem privrženi Bogu i Crkvi pa su i svoju djecu odgajali u pravom kršćanskom duhu.

Barica je bila blage i vedre naravi, uvijek spremna na igru i veselje. U obitelji se redovito zajednički molilo i radilo a nedjeljom i blagdanom išlo na svetu misu i primalo sakramente. Tako je Barica od malena odgajana u zdravom obiteljskom ozračju i u domaćem okruženju usvajala ponašanje i vrijednosti kršćanskog života. Župnik Franjo Stričak napisao joj je u preporuci za samostan: „Svojevoljno se odlučila za redovnički stalež. Mirne je i dobre naravi, marljiva, uslužna. Rado je i često primala sakramente. Smatram da je kandidatkinja u svojoj odluci iskrena i dobronamjerna, a po svojim tjelesnim i duševnim osobinama sposobna i prikladna za redovničko zvanje.“ Ove već zasađene osobine dobre i plemenite naravi dalje je razvijala i vježbala ne samo u mladosti, nego cijeli život.

U samostan je primljena 1. lipnja 1957. godine. Nakon godine dana kandidature, na ulasku u novicijat dobila je ime s. Irena. Prve redovničke zavjete položila je 16. kolovoza 1959. godine. Za vrijeme privremenih zavjeta radila je u dvorbi bolesnih sestara u kućnoj bolnici i na gospodarstvu u Daruvaru i u Lovrečini. Osposobljena je za kuharicu i potom skoro 40 godina uspješno kuhala u župnim i samostanskim zajednicama. Poslušna i brzo prilagodljiva u novoj sredini, primala je premještaje kao izraz Božje volje, potrebe i povjerenja koje su joj poglavari iskazali šaljući ju gdje je trebalo kuharicu i domaćicu.

Kuhala je u našim samostanima (u Ljubešćici,  Lovrečini i Daruvaru) te na župama (u Jakšiću, Barilovićkom Leskovcu, Novoj Gradiški, Požegi i Ludbregu). Vršila je i službu kućne poglavarice u Barilovićkom Leskovcu i Novoj Gradiški. Posvuda je bila revna i požrtvovna, nesebična, savjesna, šutljiva i radina. Dužnosti je obavljala polako ali dobro i na vrijeme bi sve završila. A onda bi, uz redovite zajedničke molitve i pobožnosti, u tišini s Isusom razgovarala i u osobnoj molitvi povjeravala Gospodinu sebe, svoju obitelj, Družbu, župu u kojoj je radila i duše potrebne obraćenja i Božjeg oproštenja. Resila ju je privrženost dragoj Gospi i čim bi našla vremena, dolazila je pred njezin kip s krunicom u ruci. Posebnom i nježnom ljubavlju štovala je Srce Isusovo i Predragocjenu Krv Isusovu prolivenu za spas svih ljudi i doprinosila njezinom štovanju, osobito na župi u Ludbregu.

Oslabljena zdravlja i nakon operacije srca nije više mogla biti u Ludbregu. U travnju 2014. godine preselila se u „Stari seminer“ Kućne bolnice u Zagrebu. Od tada je gotovo sve vrijeme provodila u molitvi i tihoj pjesmi srca koja slavi i raduje Gospodina. Nenadano se preselila u vječnost u noći 18. svibnja 2020.

Za sve dobro i lijepo što je u životu činila, žrtve i molitve koje je prinosila, napore i odricanja koja je podnijela, radosti i pobožnosti na koje je i druge poticala, nagradi ju Gospodine vječnim blaženstvom među svetima svojim.          

Počivala u miru Božjem!  Amen.

---